Tumači za gluhe:
Jesu li tu da nas povezuju sa svijetom ili da nas izoliraju od njega?

Andrija Žic

Autor: Darko Zloušić
Hoćemo li jednoga dana morati s tumačem i k mesaru?

Ništa bez tumača – makar imao pet diploma!

Darko, moj gluhi prijatelj, intelektualac više klase, sa sveučilišnom diplomom – pozvan je nedavno na sud kao stranka u nevažnoj građanskoj parnici. Ali sudac, čim je vidio da se radi o gluhom čovjeku, kazao je:

«Morate doći s ovlaštenim tumačem za gluhe!»

«Ali, gospodine suče, meni tumač nije potreban: znam govoriti, čitati – mogu sam izložiti stvar i odgovarati na vaše pitanja, makar i napisana. Nisam neškolovan, imam sveučilišnu diplomu...»

«Možete vi imati pet diploma, svejedno morate imati tumača i – gotovo!»

Sudac je zatim dao ime jedne gospođe – tumača za gluhe, koja treba biti pozvana. Jadni akademac, koji poznaje (i baš ne voli!) tu gospođu, pokušao je objasniti da će je slabo razumjeti, jer on ne poznaje dobro znakovni jezik. Predložio je da kao tumača dovede svog sina, koji studira pravo.

Uzalud! Sudac je bio čvrst: «Ili ovlašteni tumač, ili nema postupka!»

Zakon o parničkom postupku točno propisuje: sudac treba s gluhim komunicirati pismom, i samo u slučaju kad to nije moguće, pozvat će se osoba «koja se može sporazumjeti» s gluhom strankom ili svjedokom. (Napominjemo, ne mora to nužno biti «ovlašteni tumač» već netko tko zna komunicirati s određenom gluhom osobom!) Nažalost, pravila prakse postala su jača od slova zakona!

Opći uvjet za sudske tumače da moraju imati visoku školsku spremu, ako se automatski i formalistički primjenjuje na tumače za gluhe, isključuje kao tumače osobe koje su za tu zadaću najpogodnije, a to su članovi obitelji i prijatelji pojedinih gluhih, koji najbolje znaju kako se neki gluhi izražava. Malo ima doktora i profesora koji svoje vrijeme provode družeći se s gluhima!

Bez svećenika može – ali bez tumača ne...

Netko tko je gluh civilno se može (barem u Hrvatskoj) vjenčati bez svećenika, ali bez tumača ne može! Matičar će odbiti registraciju braka ako nije nazočan ovlašteni tumač za gluhe koji će prevesti fatalno «Da!» gluhog mladoženje ili mladenke! Nije dopušteno prihvatiti uslugu tumačenja koju bi rado pružio brat, sestra, prijatelj... Jadni gluhi momak mora čitavoj svatovskoj sviti pokazati kako ni u brak ne može bez tuđe pomoći... Mora pustiti da ga u bračni jaram, poput vola, tumač uvede. – Uzaludni su bili prosvjedi gluhih i njihove udruge protiv takve prakse – birokracija uvijek zna bolje, a možda joj sekundiraju i sami tumači, koji tu nalaze svoj interes, makar na štetu gluhih, kojim se nameće obveza da plaćaju njihovu beskorisnu uslugu. Na sreću, gluhi se mogu vjenčati u crkvi, gdje je dovoljan svećenik, a tumač se, barem do sada, ne traži!


Opći vapaj: «Gdje je tumač?»

Općinska birokracija uvijek traži nazočnost ovlaštenog tumača, kad god neki gluhi zabasa u njene urede. Znam za apsurdne slučajeve kada, na primjer, gluhi nije mogao potpisati bez tumača dokumenat o prodaji svog automobila. Često činovnici samoinicijativno pozivaju tumača telefonom (jer u lisnici imaju njegovu posjetnicu), pa nevoljni gluhi mora platiti troškove posve nepotrebne i beskorisne usluge tumača...

Govori se da će ubuduće gluhi biti obvezni imati uza se tumača kad potpisuju bilo kakav ugovor – darovni, kupoprodajni i dr. Čini se da po shvaćanju birokrata gluhi svi kao jedan dolaze u kategoriju osoba kojima je nemoguće pristupiti, s kojima se ne može kontaktirati, koji su – jednom riječju – poslovno nesposobni, neodgovorni, mentalno retardirani, takvi da trebaju skrbnika...


Čak i liječnici izbjegavaju izravan kontakt s gluhima

Ne bi bilo tako strašno kad bi samo sudovi i državni uredi odbijali gluhe koji dolaze bez anđela čuvara – tumača. Nažalost, sve su brojniji i drugi javni stručni djelatnici – kao liječnici, socijalni radnici, policajci, trgovci... koji, kad vide gluhoga, odmah gledaju okolo gdje je tumač.

Moja gluha znanica, koja normalno govori, ili je čak i previše govorljiva, jer je sluh izgubila u 18. godini, i danas se rasplače kad se sjeti kako joj je liječnik-specijalist u zagrebačkoj bolnici, kad ga je nakon pretrage zapitala o svom stanju, samo kroz zube promrmljao nekoliko riječi, sagnut nad papirima. Na ponovljeno pitanje, ne dižući nos, on je nešto rekao bolničarki, koja je tada napisala na papiriću: «Doktor kaže da dovedete nekoga tko čuje...» Izlazeći uplakana, moja znanica se zarekla da više neće u javnu bolnicu, već će plaćati privatne klinike gdje (o čuda!) doktori imaju strpljenja govoriti, ili čak pisati, gluhom pacijentu!


Tumači – sloj koji izolira?

Ne, ne želim podcjenjivati dragocjenu pomoć koju gluhoj osobi može pružiti tumač! U redu je ako svatko od nas, kad je zaista potrebno, pozove tumača. Ali smatram uvredom kad netko mora doći ispred mene zato što moj čujući sugovornik, zbog čistog komoditeta ili predrasuda, ili ne želi učiniti ni minimalan napor za izravan dijalog. To jest kad mi ne želi omogućiti čitanje s njegovih usta, ili mi ne će napisati par riječi. Ako nitko od uglednih profesora Pravnog fakulteta nije od mene tražio da dovedem tumača dok sam polagao ispite, što da reagirati kad neki mali sudac ili birokrat odbija uzeti olovku da bi me pitao kada sam rođen?

Jedan moj prijatelj, čelnik organizacije gluhih, nakon što je i sam imao dosta incidenata ove vrste, kazao mi je kako u cijelom svijetu od svih akcija na polju rada s gluhima, najbolje napreduje ona na razvijanju službi tumača za gluhe. «Pa jasno je, ne radi se tu toliko o interesu gluhih, već o interesu samih tumača kao i drugih ljudi koji čuju, koji žele izbjeći svaki izravan kontakt s gluhima!» Gluhi pak postaju sve izoliraniji od «normalnog» društva, ali i sve izrabljivaniji, jer u mnogim zemljama moraju iz svog džepa plaćati većinu usluga tumača.

Ja sam odbio uzeti svoju člansku iskaznicu u lokalnoj udruzi gluhih jer se na kartici – koja na jednoj strani ima fotografiju i osobne podatke o članu - na drugoj strani nalaze adrese i telefonski brojevi tumača za gluhe! Možda je to za njih praktičan način besplatne reklame, umjesto tiskanja vlastitih posjetnica... ali mene takva kartica podsjeća na medaljice pasa, s telefonskim brojem vlasnika, za slučaj ako životinja zaluta...

Amerikanci imaju izvrstan Zakon: «American With Disabilities (ADA)» koji zahtijeva od javnih i privatnih ustanova da se prilagode posebnim potrebama osoba s invaliditetom, uključujući gluhe. Ne tako da samovoljno odlučuju kako će to učiniti, već to mora biti u skladu s traženjem hendikepiranog pojedinca zavisno o njegovim individualnim potrebama.

Kod nas, nažalost, gluhi je posljednji koga će netko pitati treba li i želi li tumača, ili bi radije problem komunikacije rješavao na drugi način, uz samo mrvicu razumijevanja čujućeg sugovornika.

Koliko smo mi sami pridonijeli tome što nas smatraju drugačijima, ljudima s kojima se ne može kontaktirati?

Znakovni jezik, tumači za gluhe, kultura gluhih... uvijek su na prvom mjestu u našoj propagandi. Biti različit smatramo vrlinom, uvijek smo spremni objašnjavati i naglašavati koliko smo i u čemu različiti od svijeta koji čuje... Nikad se ne trudimo da bismo istaknuli i iskoristili do maksimuma ono što nam je zajedničko s ostalim svijetom. Na primjer pisani jezik, koji nam je posljednjih desetljeća učinio dostupnim beskrajno mnogo informacija, o čemu gluhi prošlih vremena ni sanjati nisu mogli.

Na ekranima naših televizora tumači mašu rukama i sugeriraju javnosti kako smo mi drugačija populacija, s nekim tajanstvenim jezikom. Nama se čini da bi bilo previše obično, banalno, kad bismo tražili da se što više pisanih riječi pojavljuje na ekranu, uključujući titlove (ako ih u nekim zemljama i imaju, onda su «skriveni», kao da bismo željeli sakriti jedno područje koje nam je zajedničko s ljudima koji čuju). Nije važno što bi gluhi bolje razumjeli slova nego znakovni govor – jer, kako mi je u trenutku iskrenosti rekao jedan čelnik udruge gluhih: «Nije važno da gluhi razumiju, važno je da javnost zna za nas!»

Zašto, umjesto što forsiramo tolike tečajeve znakovnog jezika, ne bismo nešto učinili da proširimo i produbimo među gluhima znanje zajedničkog, narodnog jezika – talijanskog, hrvatskog, engleskog...? Zar ne bismo trebali i mrežu «tumača-učitelja» narodnog jezika, koji bi, okruženi gluhima, s njima čitali, tumačili im i pomagali da razumiju o0no što nam sv ijet koji čuje govori knjigama, novinama, Internetom...

Biti nezavisni ili uvijek za sobom vući tumača?

Znam da će mi mnogi djelatnici za gluhe, čitajući ove retke, kazati: «Lako je tebi, koji si izgubio sluh nakon što si naučio govoriti, fućkati na tumače! Nas zanima što bi kazali gluhi koji ne govore, koji jedva uspijevaju razumjeti najjednostavniju napisanu rečenicu!»

Da, znam da ima gluhih kojima su tumači potrebniji nego meni, oni koji su sretni, ili upravo ponosni što ih imaju uza se («kao Bush u Rusiji!»). Ali, lijepo molim, moramo priznati i prihvatiti da su gluhi ne samo «različiti» od čujućih, već različiti i međusobno! Prema tome, ako netko želi da ga tumač prati čak i u ispovjedaonicu, neka mu bude, ali nemojmo postavljati opća pravila ni propagirati u javnosti jednoobrazni tretman svih gluhih. Nemojmo u njima ubijati volju da stupe u izravan dijalog s gluhima!

Uostalom, ja poznajem mnoge prelingvalne gluhe, naročito u manjim gradovima, koji s malenim rječnikom, ali velikom snalažljivošću uspijevaju živjeti bez tumača bolje od mene. Jedan moj prijatelj iz ove kategorije drago mi je društvo kad idem u trgovine tehničke robe: on zna sve o takvim stvarima a osim toga mnogo bolje čita s usana od mene – tako da ga puštam ispred sebe da on diskutira s prodavačima, da mi on bude tumač!

(Ovaj je članak napisan za talijansku reviju za gluhe «La Voce della Sicilia Silenziosa» rujan 2002; ilustracija Darko Zloušić)
 

E-mail Žic