“Tehnička enciklopedija” na dvije noge…
 Antun Bakan – običan čovjek,
ali ne bilo kakav čovjek

Andrija Žic

Prijevod članka iz lista gluhih Sicilije (“La Voce della Sicilia Silenziosa”)

Njegov prvi učitelj – nije znao čitati…

Antun Bakan rodio se gluh prije 55 godina u jednom selu izgubljenom u bregovima uz rijeku Dravu, u Slavoniji. Od malih nogu imao je uza se “učitelja”, starijeg brata Matu, koji je isto tako bio gluh od rođenja. Mato se rodio 12 godina prije i nikad nije išao u školu: bila su to vremena kad se u izoliranim selima nije znalo za škole za gluhe, ili se nije željelo znati za njih. Ali Mato je bio okretan i pametan, stvorio je svoj vlastiti jezik kojim je razgovarao sa gluhim bratom i s dvije čujuće sestre koje su voljele gluhu braću i patile skupa s majkom zbog šaputanja u selu o njihovoj obitelji, koja je bila tako “posebna”. Antun nije nikad bio sam ni zanemaren – stariji brat znao je kao rješavati probleme njihova malog svijeta bez zvuka pa je na nj prenosio svoje iskustvo i vještine.

Njihov otac, rudar s jednom nogom na njivi, trudio se da prehrani obitelj. Ostao je živ nakon pokolja u Bleiburgu (Austrija) u 1945, kada su Englezi, izbjegle vojnike, prevarivši ih da putuju u Italiju, izručili u ruke Titovim partizanima. Ali nekoliko godina kasnije Antunov je otac poginuo kao žrtva u nesreći u rudniku, kamo je bio prisiljen otići raditi.

Kada je, godine 1949. Antun porastao, Savez gluhih Hrvatske već je imao svoju mrežu koja je “lovila” gluhu djecu doraslu za školu. Tako je i Antun, protiv volje, morao krenuti u Zagreb.

Mali gluhi kauboj

Bila su to vremena najgoreg komunističkog terora, kad se htjelo slomiti kičmu seljaštvu, da bi bilo prisiljeno na ulazak u seljačke radne zadruge, jednu vrstu kolhoza. Obvezan otkup oduzimao im je sve proizvode iz polja, a ako nisu mogli platiti porez odvodili su im i posljednju kravu.

Tijekom ljetnih praznika Antun je odlazio u svoje selo i jednom je tako vidio čovjeka koji je utjerivao porez kako uzima njihovu jedinu kravu, uz očaj i plač majke udovice. Gluhi dječak tajno je slijedio tog čovjeka, koji je imao drvenu nogu, dok je odlazio iz sela s petnaestak zaplijenjenih krava. Kad se na jednom mjestu zaustavio, Antun mu se pomalo prišuljao, kako to rade u westernima, srušio ga, pa hitro odvezao i potjerao krave i sakrio se u obližnju šumu. Skrivao se tamo tri dana i noći a onda se vratio kući gdje ga je čekala njihova krava. Na sreću nitko nije saznao tko je oslobodio krave. Ali više od deset seljaka koji su opet došli do svojih krava blagoslivljali su neznanca.

Tijekom ljeta Antun je pješačio 7 kilometara tamo i sedam natrag da bi pohađao vjeronauk kod župnika. Bio je poslije dovoljno lukav da u školi ne pokaže nikakav znak vjere, nakon što je vidio što se dogodilo njegovu prijatelju koji se usudio prekrižiti prije jela: strašni Milan, nadzornik đaka, dao mu je takovu pljusku da je odletio do zida blagovaonice s nosom u vreloj juhi. Nisu bili nježniji ni učitelji i ostali članovi osoblja na bilo kakav znak pobožnosti: vukli su za uši učenike, trgali im križiće s lančića, božićne pakete roditelja davali im tek za novu godinu, prilično opljačkane.

Genij koji je trebao u bačvare

Antun je završio osnovnu školu s odličnim ocjenama, što i nije čudo za nekoga za koga je školski psiholog izjavio da ima kvocijent inteligencije 180, koji odgovara genijima. Ali čudo je što je isti psiholog Antunu preporučio da ide učiti za bačvara. Jasno da je potrebna inteligencija za stavljanje obruča na bačvu, ali Antun nije bio time zadovoljan.

Mladić je znao više od onoga čemu su ga učitelji učili, imao je druge ideje – pa je želio nešto nevjerojatno za ono vrijeme: da se upiše u školu za elektrotehničare, on sam među učenike zdrava sluha. Nije bilo nikoga da mu pruži potporu ili preporuku. Sam je otišao razgovarati s direktorom škole za tehničare. Ovaj je bio zapanjen, ali i njemu je izgledalo nečuvenim da ima gluhog učenika. Zato je odgovor bio negativan a Antun je samo uspio pobjeći od bačava i uvući se među grafičare.

Naučio je zanat – ali ne samo to!

U golemom poduzeću “Vjesnik”- najvećoj izdavačkoj kući u Hrvatskoj, s dvije tisuće zaposlenih, među kojima više tuceta gluhih, on je postao jedan od najboljih slovoslagara. Ali ne samo to: nije se zadovoljavao time da slaže slova knjiga i novina, već je u isto vrijeme “gutao” sadržaj! Prije svega čitao je ono što se odnosilo na tehniku i sprave svih vrsta. I ne samo što je čitao, već je promatrao i ispitivao svaki motor, stroj, svaki aparat ili alat… Naučio je popravljati i urediti sve – od satova do televizora, od stroja za pisanje do automobila svih vrsti.

Antun je postao čovjek sa sto zanata, živa enciklopedija svih podataka i činjenica iz tehnike. Pita li ga tko koliko su teške lokomotive raznih tipova: on to zna, kakva je temperatura vode iz toplana – i za to zna minimalnu i maksimalnu dopuštenu temperaturu.

Svoje znanje ne čuva za se. Njegovo radno mjesto u poduzeću postalo je točka za savjetovanje gluhih kolega, koji su dolazili da ga nešto pitaju. I u slobodnom vremenu uvijek je bio spreman trčati u pomoć svakom gluhom članu. Naročito poslije odlaska u mirovinu, prije nego je navršio 50. godinu života.

Antun zna sve: popraviti stroj za pranje, kvar u električnoj mreži, kvar automobila… Kad profesionalci kažu da popravak nije moguć, dosta je pozvati Bakana, on će znati kako riješiti problem, sam će izraditi dio koji nedostaje. Otkako sam Antuna Bakan bliže upoznao, prije tridesetak godina, oprostio sam se sa svim obrtnicima…On je bio jedini majstor za moj automobil i sve kućanske naprave - od najjednostavnijih do modernih kompjutera. Meni, koji poznajem engleski pa mogu čitati priručnike i upute na ekranu kompjutora, Antun, koji strane jezike ne poznaje, tumači ono što čitam, a ne razumijem – dok on ne čita engleski, ali razumije sve…

Čovjek koji nije slavan – ali je velik

Naš materinski jezik, hrvatski, poznaje izvrsno, iako nikad nije čuo riječ. Zabavljao sam se jednom gledajući kako on i jedan čujući tajnik Saveza gluhih, s diplomom pravnog fakulteta, rješavaju istu križaljku. Antun je bio mnogo brži od jadnog pravnika.

Antun je inteligentan, ali u jednoj stvari ne čini se previše pametnim: odbija ili jedva prima nagradu za obavljeni posao. A nemojte misliti da je bogatun kome novac ne treba. Živi sa ženom Ružicom, koja je također gluha, s oženjenim sinom s djetetom i drugim sinom – svi u jednom stanu od sedamdesetak kvadrata. Ima stari auto Wartburg koji je kupio karamboliran i svojim rukama ga obnovio.

Jednostavno: on je dobar čovjek koji voli činiti dobro. Desetljećima je dobrovoljni davatelj krvi, dobrovoljni suradnik društva gluhih, posebno angažiran na socijalnom radu. Više godina brinuo se o podjeli pomoći koju je Don Aldo Natali iz M.A.S.Bologna slao gluhima žrtvama rata i siromašnima Sa sličnim žarom, ne tražeći nagradu, radi kao grafički urednik i suradnik časopisa gluhih.

Da je u svojoj mladosti imao oko sebe pametnije ljude koji bi mu omogućili da studira tehniku, on bi danas bez sumnje bio poznati inženjer, znanstvenik… izumitelj..

Šteta što mu takva mogućnost nije pružena. Ali bila bi još veća šteta da ga nemamo među nama, gluhima, jer je za nas učinio mnogo dobra i dalje to čini. Nikad nije htio biti čelnik u Savezu. Nije govornik, ne busa se u prsa svojim zaslugama.

Antun Bakan nije slavan čovjek – ali je velik čovjek. Makar mnogi to ne znaju – pa ni on sam!