Kako svladati barijeru gluhoće?

Vincenzo Di Blasio

IZDANJE HRVATSKOG SAVEZA GLUHIH I NAGLUHIH
ZAGREB, Palmoticeva 4, - tel./fax 48 14 114
(odgovara: Andrija Halec, predsjednik)

Tiskani materijal možete nabaviti na gornjoj adresi.

Dok počinjem govoriti o gluhoći, pomišljam kako bi za to bilo potrebno mnogo vremena. Ako se govori sažeto, mogući su nesporazumi i nejasnoće. Usprkos tome govorit ću jezgrovito, sljedeći određenu shemu.

Tema mi je: Kako svladati barijeru gluhoće.

1.- Komunikacija

Očito je da pomanjkanje sluha znači smetnju, makar mnogi podcjenjuju hendikep gluhoće.

Znamo da se čovjek ocjenjuje prije svega prema njegovoj sposobnosti komuniciranja, govora.

A za komuniciranje potrebno nam je:

  • prije svega nešto što trebamo saopćiti, odnosno voljni poriv;
  • spoznajne mogućnosti, to jest dovoljna inteligencija za komuniciranje, govor i slušanje drugih;
  • odgovarajući periferni instrumenti, tj. posjedovanje kanala koji omogućuju primanje i slanje poruka.

Jasno da je potreban još i modalitet; način kako ćemo komunicirati. Potreban je i zajednički kod između onoga koji šalje i onoga koji prima poruku. Možemo komunicirati govornim jezikom, ali i pisanim; možemo komunicirati znakovnim jezikom; možemo čak ustima reći jednu stvar a svojim držanjem kazati nešto drugo.

2.- Slušni hendikep

Gluhi čovjek je osoba koja po pravilu želi komunicirati, a ima i netaknutu inteligenciju.

Međutim, on ima poteškoća pri korištenju sredstava komunikacije. Posebno pak duboko gluhi čovjek, koji ne prima govorne poruke i uslijed toga nije sposoban emitirati svoje poruke govornim jezikom.

Ostaje nijem i ljudi ga zovu gluhonijemim, a to je riječ koju bi mnogi željeli izbaciti iz rječnika.

“Gluhonijemi” ne govori, jer ne čuje, a onaj tko ne čuje vrlo teško uspijeva usvojiti oralni jezik.

Potrebno mu je, dakle, pomoći, i mi, stručnjaci i pedagozi, ali i upravljači lokalnih ustanova, moramo nešto učiniti da onaj tko ne čuje ne ostane i nijem te da svlada barijeru gluhoće.

Ali kako?

Različite su etape djelovanja da bi se smanjile štete.

3.- Prevencija

Prva kampanja koju treba provesti jest senzibiliziranje sredine i prevencija, to jest djelovanje da bude što manje osoba koje se bore sa slušnim nedostatkom.

Ovo radimo prije svega na razini obitelji, nastojeći da se smanji rizik gluhoće kod male djece.

Na koji način?

Upućujući nove generacije da izbjegavaju sve što može škoditi sluhu, koristeći se pritom cijepljenjem, osobito protiv crljenice (rubeole); pazeći prilikom uporabe takozvanih ototoksičkih lijekova; izbjega-vajući konsangvinitet roditelja (brakove među srodnicima); pojačavajući borbu protiv akustičkog zagađenja.

4.- Rana dijagnoza i intervencija

Sljedeća etapa se sastoji od dijagnoze, koju treba što hitnije obaviti, već kod novorođenčadi, u suradnju sa specijaliziranim centrima i organizacijama.

Sve se ovo radi zato da bi se moglo što je moguće prije intervenirati, jer u engleskoj i američkoj literaturi čitamo da su prve godine života djeteta najdragocjenije za njegov razvoj; to su godine početka, ukorijenjivanja.

Ako se ne intervenira u ovoj dobi, rezultati će biti razočaravajući. Potrebno je provesti edukaciju, a ne jednostavniju reedukaciju.

Kad se utvrdi postotak djece koja nemaju dovoljne ostatke sluha (općenito se uzima da je to jedno dijete na tisuću, iako nova istraživanja govore o 0,6 na tisuću) potrebno je intervenirati slušnim pomagalom i odgojno-obrazovnim djelovanjem, ne zanemarujući u tome obitelj.

5.- Školovanje

Kad je dijete doseglo dob od tri godine, jasno je da se postavlja problem školovanja.

Trebat će učiniti sve da mu se pruži mogućnost pohađanja škole koja mu odgovara, koja je u stanju stimulirati njegovu kreativnost i voditi računa o njegovu slušnom problemu.

Postoje, međutim, različiti tipovi gluhoće.

Pomalo grubo, jer nemam mogućnosti ulaženja u detalje, reći ću da oni s lakšim oštećenjem sluha nakon valjanog dijagnosticiranja i dobivanja slušnog aparata mogu mirno polaziti redovitu školu.

Postoje drugi, takozvani teže nagluhi, čiji se ostaci sluha mogu iskoristiti, ali im je ipak potrebna ustrajna i efikasna usluga pomoćnog nastavnika i logopeda, jer će im biti teško da sami razviju oralni jezik.

Druga skupina su praktički i duboko gluhi. I oni, ako im se pomaže kako valja, mogu polaziti redovite škole, barem to mogu pokušati; ali velik je broj onih kojima zbog različitih uzroka treba jača i kontinuirana potpora nastavnika, bolje rečeno nastavnika koji je uistinu specijaliziran. Svatko je, međutim, slobodan odabrati školu koju smatra najpogodnijom za svoj razvoj.

6. – Koji jezik gluhome?

Napomenuo sam u početku da je za komunikaciju potreban jedan kod, jedan modalitet. Ima ljudi koji komuniciraju rabeći talijanski jezik, ili francuski, ili engleski.

Neki, opet, radije komuniciraju znakovima, a ima i onih koji uopće ne komuniciraju, možda zato jer nisu stimulirani, nisu motivirani, ili smatraju da ne trebaju komunicirati.

Znamo, međutim, da gluhi, barem u Italiji, rabe dva načina komuniciranja: oralni jezik i mimičko-gestovni (znakovni) jezik. Kada govornik govori, a tumač prevodi znakovima njegov govor, to znači da oni rabe dva kanala, a oboje komuniciraju.

Danas se u Italiji, ali ne samo u Italiji, vodi polemika o izboru načina komunikacije za gluhe; općenito obitelji više vole učenje oralnog jezika, dok se grupe i društva gluhih bore za znakovni jezik (L.I.S.- talijanski znakovni jezik).

Osobno smatram shodnim da se učini što je moguće kako bi se i “gluhonijemima” dao govor, ako ne zbog drugoga, onda radi njihova uključivanja u socijalni kontekst.

Bilo bi apsurdno kad bi u mjesto Campli u Italiji došao neki Kinez pa očekivao da svi mještani nauče kineski. Na njemu je da uči jezik mjesta.

Jasno je da mnogi gluhi mogu imati poteškoća u usvajanju oralnog jezika i zato je dobro da im u pomoć pritekne jedan drugi kod, a to je upravo znakovni jezik.

Danas pak ni u školama više nema velikog otpora ili protivljenja dvjema metodama. Važna je komunikacija, pa bolje dva jezika nego ni jedan.

Ako znakovni jezik pomaže spoznajni proces, dobro je došao.

7.- Profesionalno obrazovanje

Školovanje treba gluhome dati sposobnost upravljanja vlastitim životom.

Osnovnom školovanju do-daje se solidno profesionalno obrazovanje, da bi se mladi gluhi čovjek mogao uključiti u svijet rada.

I to ne da bi zauzeo neko mjesto koje mu zakon rezervira, već da ga stekne s dostojanstvom i kao sposoban djelatnik, poput takozvanih normalnih.

Potrebno je da i za gluhe bude više posla, a manje mirovina. Samo tako će u potpunosti realizirati svoje sposobnosti. Zdrav odgoj i obrazovanje treba u gluhom čovjeku probuditi želju da bude glavni nositelj uloga u svom životu, a ne da ovisi o drugima niti da dopušta da mu se daruje radno mjesto ili da bude ovisan o raznim socijalnim davanjima.

Mnogo ima primjera gluhih koji su se mirno uključili u društvo pa zarađuju svoj kruh i žive kao čestiti građani; uz prava i dužnosti.

8. – Uporaba tehnologije

Tehnološki i informatički napredak, danas više nego ikada, dopuštaju gluhome da prevlada slušni hendikep, omogućujući mu vizualnu komunikaciju.

Pred koju godinu jedan je gluhi napisao: “Oh, kako je lijep radio-aparat na stolu moje majke … ali ja bih ga bacio kroz prozor, jer on meni ništa ne govori.”

Isto je rekao i za telefon. Danas su pak televizija i telefon za gluhe prijatelji ljudima koji ne čuju.

Osim telefona došao je i faks; telefon više nije nijem nego govori gluhome, kao i natpisi ili tumač znakovnog jezika na TV ekranu.

Kompjutor pak dopušta i gluhome da surfa Internetom stazama cijelog svijeta.

Kohlearna implantacija i nove generacije digitalnih slušnih aparata daju sve većem broju gluhih mogućnost da iskoriste ostatke sluha.

9.- Bolje obrazovanje i više kulture

Nova otkrića znanosti stalno nude nove horizonte za mogućnosti “normalizacije” gluhog čovjeka, ali u temeljima njegove društvene integracije uvijek ostaje obrazovanje, odgoj i kultura.

Lokalne ustanove trebaju se o svemu ovome brinuti i moraju olakšavati integraciju gluhih, ispitujući sve mogućnosti i povezujući se s drugim faktorima na određenom području radi uspostavljanja potrebnih službi.

Preveo: Andrija Žic