Zaštita znakovnog jezika u zemljama članicama Europske Unije

Vesna Ivasović


Status znakovnih jezika različit je u različitim državama Evrope. U mnogim državama znakovni jezici su još uvijek diskriminirani – ne koriste se na televiziji, u obrazovanju, službe tumača nisu organizirane, kao ni njihova kvalitetna i sustavna edukacija, dostupnost informacija u svakodnevnom životu je poražavajuća…U pravilu, što je država razvijenija, tolerantnija i demokratičnija to je status znakovnog jezika bolji, a prava gluhih veća. Negdje se vrijednost gluhog čovjeka još uvijek mjeri po kvaliteti njegova govora, a znakovni jezik smatra se manje vrijednim pa se čini kao da se nije maklo iz mračnog viktorijanskog doba koje je gušilo svaku različitost. Istraživanja lingvista već od 60-ih godina prošlog stoljeća potvrđuju da su znakovni jezici u potpunosti ravnopravni govornim jezicima te da njihovo usvajanje ne utječe negativno na razvoj govora, već ga naprotiv potiče. Porast broja gluhih intelektualaca u zemljama koje «slušaju» znanost najbolji je dokaz efikasnosti i značaja znakovnog jezika za osobe koje su od rođenja gluhe. Svijest o manjinama i njihovom pravu na vlastiti jezik i kulturu u sve više država uključuje gluhe i znakovni jezik.

Što je do sada napravljeno?

Parlament Evropske unije prvi put je 1988., a drugi put 1998. godine donio Rezoluciju o znakovnim jezicima, u kojoj se naglašava da su znakovni jezici pravi, prirodni jezici koje preferira većina gluhih osoba ili su jedini jezik koji koriste te se potiče zemlje članice da ih službeno priznaju. Rezolucija nije značajno promijenila situaciju vezanu uz znakovne jezike u Evropi. Godine 2001. Parlament je ponovno preporučio zemljama članicama zaštitu, promociju i priznavanje znakovnih jezika. U toj preporuci navodi se da znakovni jezik nije univerzalan te da se u Evropi koristi velik broj različitih znakovnih jezika. Znakovni jezici predstavljaju jezično i kulturno bogatstvo i ne smije ih se marginalizirati – oni čine važan element evropskog jezičnog i kulturnog nasljeđa. Gluhe i nagluhe osobe imaju pravo na dostupnost informacija i komunikaciju, osobito u području obrazovanja, kulturnih zbivanja, vjerskih obreda, medija, integracije na radnom mjestu, socijalne integracije, pravnih i javnih službi, zdravstvene skrbi, mentalnog zdravlja, socijalnih službi…Najveći problem koji se javlja u većini zemalja – osim u Švedskoj i Finskoj – jest nedostatak tumača.

PREPORUKA VIJEĆA EUROPE (2001) UKLJUČUJE SLJEDEĆE:
• edukacija tumača na fakultetu – priznati ih službeno kao profesiju
• osposobiti za tumače one kojima je znakovni jezik materinski jezik, a one kojima nije osposobiti da budu podjednako kompetentni.
• učiti znakovni jezik čujuću djecu, odrasle, članove obitelji i osobe koje rade s gluhima
• omogućiti dostupnost TV programa gluhima
• seminari za razvoj svijesti o gluhoći
• poticanje istraživanja znakovnih jezika
• izrada rječnika
• izmjena informacija na internacionalnom nivou

Osim toga, u preporuci je naglašeno da nove tehnologije (kohlearna implantacija) nisu lijek za gluhoću. Ističu da je u svibnju 2001. objavljena studija «Kohlearna implantacija i gluha djeca» u kojoj se uspoređuje trenutna politika prema kohlearnoj implantaciji u 10 evropskih država, uz analizu etičkih aspekata te psiholoških i socijalnih posljedica po gluhu djecu. U studiji se zaključuje da unatoč kohlearnoj implantaciji gluhorođena djeca ne postaju «čujuća» djeca. Budući da čuti zvukove ne znači nužno razumjeti govorni jezik, preporučuju kombinaciju kohlearne implantacije s učenjem znakovnog jezika.




Novi pokret za priznavanje znakovnih jezika kao jezika manjine

Malcolm Bruce, podnio je 17. ožujka 2003. Vijeću Evrope izvješće o zaštiti znakovnih jezika, a rasprava na tu temu održana je 1. travnja ove godine. U izvješću Malcolm Bruce ističe da će priznavanje znakovnih jezika, kao prirodnih i potpunih sredstava komunikacije od strane zemalja članica Vijeća Evrope, promovirati integraciju gluhih u društvo i olakšati im dostupnost obrazovanju, zapošljavanju i pravosuđu. Priznavanje znakovnih jezika dovelo bi do edukacije i regrutiranja većeg broja tumača.

Preporučuje se procjena potreba na evropskoj razini, sastavljanje evropskog službenog dokumenta o pravima korisnika znakovnih jezika te usvajanje različitih mjera koje garantiraju jednakost prava u svim zemljama članicama.

PARLAMENTARNA SKUPŠTINA PREPORUČUJE ODBORU MINISTARA DA POTAKNE ZEMLJE ČLANICE NA:
• službeno priznavanje znakovnih jezika koji se koriste na njihovom teritoriju
• obučavanje tumača i učitelja znakovnog jezika
• obrazovanje gluhih na znakovnom jeziku
• podučavanje znakovnom jeziku učitelja koji će raditi s gluhom i nagluhom djecom
• prenošenje TV programa na znakovnom jeziku i skriveno titlovanje svih programa koji se odvijaju na govornom jeziku
• pravo na informiranje gluhih i nagluhih o korištenju znakovnih jezika
• uporabu novih tehnologija i omogućavanje dostupnosti tih tehnologija gluhima
• uključivanje znakovnih jezika kao valjane akademske kvalifikacije u srednje škole, sa statusom jednakim drugim stranim jezicima koji se uče u školi
• pravo na slobodan izbor između oralnog i bilingvalnog obrazovnog sustava
• podupiranje izdavanja literature za učenje znakovnih jezika.


Malcolm Bruce posjetio je Finsku i Švedsku – države uzore u kojima znakovni jezici imaju najbolji status. U Švedskoj je znakovni jezik priznat od 1981. godine, a koristi ga 8000 do 10000 ljudi. Postoji apsolutno pravo na obrazovanje pomoću znakovnog jezika, a koristi se i kao sredstvo učenja gluhih učenika švedskom jeziku. Roditelji u Švedskoj i Finskoj imaju pravo na besplatnu poduku. Švedski zakon osigurava godišnje 240 sati besplatne usluge tumača, a u zemlji postoji 450 tumača. U Finskoj je znakovni jezik zaštićen Ustavom kao jezik manjine. Za 5000 osoba predstavlja materinski jezik, a koristi ga i 10000 čujućih. Zakon omogućuje godišnje 120 sati besplatne usluge tumača (240 sati za gluhoslijepe), a sveukupno postoji 500 tumača u Finskoj.

Zaključci i preporuke

Napredak postignut na planu priznavanja znakovnih jezika u Evropi i dalje je spor. Postoje dvije vrste prepreka službenom priznavanju. Prva je prepreka ignoriranje uloge znakovnog jezika od strane nekih vlada i zakonodavstava. Druga potiče od pogrešnog vjerovanja čujućih osoba da je slušno pomagalo rješenje za sve probleme gluhoće, a da su znakovni jezici univerzalni. Priznavanje znakovnih jezika dobiva vrlo slabu potporu javnosti. Drugi razlog na koji se često pozivaju mnoge države povezan je s troškovima koje službeno priznavanje tih jezika povlači sa sobom. Državne institucije koje nadzire javni sektor trebale bi zaista omogućiti dostupnost znakovnim jezicima. Ipak, bilježe se i uspjesi u Europi. U Finskoj zaposlenici u mnogim javnim službama uče osnove znakovnog jezika. Irska i Danska, Velika Britanija i Grčka imaju programe znakovnog jezika za učitelje, a Portugal, Francuska, Španjolska i Grčka za stručnjake koji žele raditi s gluhima imaju programe koji uključuju znakovni jezik. U Grčkoj je osnovan prvi sveučilišni odsjek specijaliziran za znakovni jezik u svrhu obrazovanja gluhe djece. Znakovni jezik uvodi se u neke škole u Portugalu. U Francuskoj, tumačenje je priznato kao zanimanje. U Danskoj i Nizozemskoj odvija se pokret za podršku bilingvalnom obrazovanju.

Važno je da se svi ovi napori priznaju i provedu u čitavoj Evropi. Preporuke koje su dane tiču se priznavanja znakovnih jezika kao regularnih jezika s pripadajućim pravima za njihove korisnike, pravo na slobodan izbor između oralnih i bilingvalnih metoda obrazovanja, uvod u znakovne jezike kao komunikacijski kanal u općem i stručnom obrazovanju i usvajanje praktičnih mjera koje će osigurati sudjelovanje gluhe manjine u društvenoj zajednici. To će omogućiti porast broja tumača i veću dostupnost javnim i privatnim službama, obrazovanju, rekreaciji i socijalnim aktivnostima, što će dovesti do značajnog poboljšanja kvalitete života i ljudskih prava gluhih, navodi se u izvješću.



E-mail Vesna