Čujući psiholog i gluhi učenici - devet godina prijateljstva

Vesna Ivasović, psiholog

“Svijet gluhih”, mala zajednica koja neprimijećena od većine čujućih osoba, živi pokraj nas, predstavlja poseban svijet koji ima vlastiti jezik i kulturu. Već odavno, u razvijenim zemljama, odbačeno je gledanje na gluhoću kao na “bolest” koju treba liječiti. Danas prevladava sociološki model gluhoće kao etniciteta - gluhi se smatraju jezičnom i kulturalnom manjinom i ostvaruju u svim razvijenim zemljama svijeta svoja ljudska prava: pravo na vlastiti jezik, kulturu, informiranos te pravo na bilingvalno-bikulturalno obrazovanje. Potrebno je napomenuti da, iako većina članova zajednice gluhih sebe ne smatra hendikepiranima, među gluhima postoje i oni koji sebe prikazuju invalidima, ali to je najčešće rezultat težnje za ostvarivanjem povlastica koje se invalidima pružaju. Znamo da su i čujuće osobe tome sklone kako bi popravile svoju materijalnu situaciju.

Brojne predrasude o gluhoći ukorijenjene su u shvaćanju većine ljudi koji čuju: smatra se da su gluhi “manje pametni”, da znakovni jezik “nije pravi jezik”, da će gluha osoba ako nauči govoriti biti prihvaćena od strane osoba koje čuju i postati “normalna”, da znakovni jezik negativno utječe na usvajanje govora… Već odavno znanost je pokazala besmislenost takvih stavova.

Gluhi u svijetu ne srame se svoje gluhoće, ponose se što su gluhi. Ponosni su na svoj jezik, koji je preživio i razvijao se unatoč stalnom gušenju i omalovažavanju od strane čujućih osoba. Osobito je zabranjivan u zemljama s totalitarnim režimima. Tako je npr. u Rusiji, nakon nastupanja političkih promjena, promijenjen i stav prema znakovnom jeziku, a od 1991. godine počelo je i uvođenje bilingvalnog obrazovanja gluhe djece. Prije više od 30 godina lingvisti su dokazali da je znakovni jezik ravnopravan oralnim jezicima – to je bogat i izražajan jezik složene gramatike, koji nije nimalo lako naučiti u odrasloj dobi.

Na žalost, postoje dijelovi svijeta u kojima se teže prihvaća različitost – postoji nesvjestan strah od svega što je drugačije i što se ne poznaje. Tamo gluhi i dalje žive kao “bića drugog reda”, osobe koje se sažalijeva i smatra hendikepiranima.

Što gluhi misle o sebi? Evo nekoliko misli koje dijele članovi zajednica gluhih u raznim dijelovima svijeta:

  • Gluhoće se ne treba sramiti!
  • Gluho je dijete u svemu normalno, samo ne može čuti.
  • Znakovnim jezicima može se izraziti sve što i oralnim jezicima, čak i više.
  • Želimo više gluhih učitelja jer oni znaju prenijeti znanja gluhoj djeci.
  • Zabrana znakovnog jezika je kao zabrana Brailleova pisma slijepima.
  • Ograničavanje gluhog djeteta na jedan senzorni kanal je zločin.
  • Oni koji čuju gluhi su prema onima koji ne čuju.
  • Ono što je između ušiju puno je važnije od onoga što je u ušima!
  • Mi želimo više znanja, a ne bolje vještine govora i slušanja.
  • Što će nam dobar govor ako nemamo znanja?

Kao i osobe koje čuju, i gluhi često u životu zatrebaju pomoć psihologa i psihijatra. Danas u svijetu postoje psiholozi i psihijatri koji poznaju znakovni jezik i kulturu gluhih, pa mogu pružiti primjerenu pomoć gluhim osobama. Najdalje je, čini se, u tome otišla Velika Britanija, koja ima više servisa za mentalno zdravlje gluhih u kojima rade stručnjaci fluentni u britanskom znakovnom jeziku i upoznati s kulturom gluhih, a u nekima su čak 2/3 zaposlenih gluhi. Kako će gluha osoba ispričati svoje probleme stručnjaku koji ne razumije ono što govori? Nemojmo se zavaravati, čak i govor gluhih koji je vrlo dobar, te razumljiv njegovoj najbližoj okolini (nastavnicima, roditeljima), najčešće je osobama koje ih prvi put susreću nerazumljiv i teško im je slijediti što gluhe osobe govore. Kako će, dakle, stručnjak pomoći osobi s kojom ne može uspostaviti terapijski odnos? Naravno, nikako. Gluhe osobe jednostavno ne dobivaju stručnu pomoć kad se nađu pred problemima koje ne znaju ili ne mogu riješiti, postavljaju se pogrešne dijagnoze, dobivaju psihofarmake i smještavaju se u bolnicu, a da za to ne postoji nikakva potreba. Korištenje tumača nije se pokazalo korisnim iz više razloga. Jasno je da odnos klijenta i terapeuta ne može biti isti ako je prisutan tumač.

Posao psihologa u školi specifičan je i ne odnosi se samo na pomoć u rješavanju problema učenika, već je znatno širi, uključuje psihologijska ispitivanja inteligencije i osobnosti, psihoterapiju, savjetovanje, učenje socijalnih vještina, rad u malim skupinama, razvoj samopoštovanja, razvoj kreativnosti, rad s učenicima koji imaju teškoće učenja, profesionalno informiranje i orijentaciju te brojna druga područja. Psiholog se u školi za gluhe, ako ne poznaje znakovni jezik i osobitosti kulture gluhih, susreće s nepremostivim teškoćama i rad mu zasigurno ne može predstavljati užitak. Kako će uspostaviti kontakt i komunikaciju s gluhim djetetom, ako ne razumije jezik koji ono koristi? Kako će mu, ako smatra da je gluhoća hendikep, pomoći da izraste u samopouzdanu gluhu odraslu osobu koja može, ako se dovoljno trudi postići sve što želi? Kako će procijeniti stvarne intelektualne kapacitete gluhog djeteta ako uputu daje na jeziku koji dijete dobro ne poznaje? Velika je vjerojatnost da će procjena biti pogrešna. Gluho dijete neće mu moći povjeriti svoje misli, strahove, stavove, želje, probleme. Komunikacija će biti ograničena na skromni oralni rječnik gluhog djeteta, neće biti nimalo spontana i opuštena. Slično bi bilo i s osobom koja čuje, a izražava se na jeziku koji slabo poznaje.

Iz navedenih razloga etički kodeksi ponašanja i svjetske udruge psihologâ danas zahtijevaju od psihologa da koriste djetetov način komuniciranja. Psiholozi imaju etičku odgovornost da ispitivanje gluhih i psihoterapiju provode na jeziku klijenta. U protivnom, krše etičke standarde struke.

Što sve radi psiholog s gluhim učenicima? Svako dijete potrebno je psihologijskim testovima i tehnikama ispitati kako bi se utvrdili njegovi kognitivni potencijali. Brojna istraživanja su pokazala da su gluha djeca gluhih roditelja u prosjeku značajno inteligentnija od gluhe djece čujućih roditelja, ali i od čujuće djece. To znanstvenici pripisuju znakovnom jeziku koji malo gluho dijete počinje učiti od najranije dobi. Tako dobiva “hranu za mozak” i upija znanja komunikacijom s roditeljima, što pozitivno utječe na razvoj mozga. Naprotiv, malo gluho dijete čujućih roditelja koji ne poznaju znakovni jezik ne može “normalno” komunicirati sa svojim roditeljima. To negativno utječe na intelektualni, emocionalni i socijalni razvoj gluhog djeteta. Osim toga, pokazalo se da gluhi roditelji u većoj mjeri prihvaćaju svoju gluhu djecu nego čujući. Čujućim roditeljima dugo treba da se oporave od šoka i najčešće nastoje od svog gluhog djeteta napraviti kopiju čujućeg djeteta, što im naravno ne uspijeva. Gluha osoba ne može postati čujuća, a zašto i bi? Gluho dijete treba prihvatiti takvo kakvo jest, a ne negirati njegovu gluhoću. Iluzija da će, ako nauči dobro govoriti i očitavati s usana, gluha osoba postati ”kao čujuća”, pogubna je za njen identitet i samopoštovanje. Bolji rezultati gluhe djece gluhih roditelja od čujućih na testovima neverbalne inteligencije pripisuju se pozitivnim učincima znakovnog jezika na razvoj mozga. To je potvrđeno i istraživanjima u kojima se malu čujuću djecu u ranoj dobi učilo znakovnom jeziku. Značajno su napredovala u razvoju neverbalne inteligencije, vizualne percepcije i diskriminacije, vizualno-spacijalnom pamćenju, vještinama čitanja i pisanja te rječniku oralnog jezika.

Osim inteligencije, psiholog procjenjuje i osobnost gluhog učenika. Pritom je najbolje oslanjati se na intervju i vlastito iskustvo jer testovi osobnosti, konstituirani i standardizirani na čujućim osobama, ne mogu biti od velike pomoći, osim možda psihologu s velikim iskustvom u radu s gluhima.

Savjetodavni rad izuzetno je značajan u radu psihologa i s čujućom i s gluhom djecom. Sva djeca imaju teškoća u nekim periodima odrastanja. Susreću se s problemima koji im izgledaju zastrašujući i nerješivi. Rad može biti individualan i skupini. Rad u skupini pomaže im da shvate da nisu jedini – slične probleme ima većina vršnjaka. Psiholog pomaže djeci da nauče sami sebi pomoći u brojnim životnim situacijama.

Psihoterapijski rad usmjeren je na otklanjanje ili smanjenje emocionalnih problema. Koriste se različite terapijske tehnike, ovisno o problemu koji učenik ima. Pokazalo se da gluha djeca gluhih roditelja imaju značajno manje emocionalnih teškoća od gluhe djece čujućih roditelja. To je i razumljivo jer je dijete prihvaćeno onakvo kakvo jest, roditelji ga razumiju i s njim komuniciraju znakovnim jezikom od rođenja te ono prolazi bez zastoja sve faze emocionalnog i socijalnog razvoja.

Da bi psihoterapija s gluhim osobama bila učinkovita, potrebno je poznavanje znakovnog jezika i kulture gluhih, poznavanje specifičnosti razvoja gluhih, korištenje prikladnih metafora i tehnika primjerenih gluhima. Važno je naglasiti da ne postoji “psihologija gluhoće”, odnosno “karakteristična osobnost gluhih”, baš kao što ne postoji “psihologija čujućih” i “karakteristična čujuća osobnost”. Gluhi su različiti, čak u većoj mjeri nego osobe koje čuju, jer na njihov razvoj utječu i brojni čimbenici koji nisu prisutni u životu čujućih osoba. Istraživanja su pokazala da gluhi nisu skloniji mentalnim bolestima od čujućih, kao što se je nekada davno pogrešno smatralo.

Psiholog često radi sa skupinom gluhih učenika. Sami učenici su vođe – oni odabiru teme koje ih zanimaju i raspravljaju o njima, a psiholog ih usmjerava, ako je to potrebno, i aktivan je onoliko koliko sami učenici žele. Obrađuju se različite teme: ovisnosti, spolnost, samopoštovanje, gluhoća, emocije, agresivnost, snovi, odnosi među ljudima, stres, strahovi, mozak, kreativnost, rješavanje problema, razvoj samokontrole. Osobito popularne su radionice o emocijama – učenici uče o emocijama kroz igru, upoznaju sebe i druge te usvajaju načine nošenja s “teškim” emocijama.

Značajan čimbenik za zadovoljstvo sobom i svojim životom te postizanja uspjeha je samopoštovanje. Zbog pogrešnih stavova društva gluha djeca često imaju nisko samopoštovanje, osobito ako imaju roditelje koji čuju ili su integrirana u redovne škole. Razvijen je detaljan program kojem je cilj razviti pozitivnu sliku o sebi kod gluhih učenika. Između ostaloga gluha djeca upoznaju se s postignućima uspješnih gluhih ljudi kojima gluhoća nije bila prepreka za postizanje velikih uspjeha u znanosti, umjetnosti i drugim područjima. Aktivno se radi na otklanjanju tzv. “kognitivnih distorzija”, pogrešnih negativnih misli koje izazivaju osjećaj manje vrijednosti, bespomoćnosti i beznađa. Važno je kod učenika poticati razvoj vlastitih stavova, kritičkog mišljenja, samoinicijative, donošenja odluka, odgovornosti za vlastite postupke i istraživačkog duha.

Navedeno predstavlja samo mali dio poslova psihologa koje obavlja s gluhim učenicima. Važno je na kraju napomenuti da psiholog nije netko tko se postavlja “iznad”, on je netko tko učeniku pruža potporu, razumijevanje, oslonac, pomoć i pokušava dati odgovore na pitanja koja ga zaokupljaju. On sam uči od gluhe djece koja puno toga mogu naučiti onoga tko to želi – odnos između terapeuta i klijenta mora biti dvosmjeran. Gluha djeca imaju bogat unutarnji život i ako ne “izbace van” ono što u njima ključa, doći će do teškoća koje će okolina pogrešno protumačiti. Koliko je uspješan u svom poslu psiholog lako može uočiti po tome koliko mu učenici samoinicijativno dolaze. Gluhi učenici, ako im pristupite kao osobama vrijednim poštovanja, višestruko će vam uzvratiti i nagraditi vas za ono što im pružate.

U svojoj pjesmi “Čujućoj majci”, prevedenoj s američkog znakovnog jezika, Ella Mae Lentz kaže:

“…Naše muke i borbe su poput pile što obara stablo.

Zaustavimo to, dijelimo, volimo i prihvaćajmo

i zajedno budimo zemlja što stablo uzgaja,

pa narast će visoko, ponosno i jako.

I dostići nebesa.”

 

Gluha djeca, unatoč svojoj gluhoći zasigurno nebesa mogu dostići. Tragedija je što većina briljantnih potencijala malih gluhih učenika ostaje tek podatak o visoko nadprosječnom kvocjentu inteligencije nekog malog gluhog Einsteina. Zbog neznanja kako taj potencijal iskoristiti i razviti, pogrešnog pristupa i “gluhoće” dobronamjernih čujućih stručnjaka, te društva općenito, darovita gluha djeca nikada ne ostvaruju ono što u sebi nose. Savjetovanje i potpora odraslih gluhih bitni su za razvoj osobnosti malog gluhog djeteta, jer oni najbolje znaju što znači odrasti u svijetu čujućih i kako u njemu uspjeti. Čini se da nam, da dostignemo razvijeni svijet u onom što pruža gluhima, treba dvadesetak godina. Sadašnje stanje mogu promijeniti samo gluhi kada shvate da u sebi nose moć promjene. Tek kada čujuća zajednica prihvati različitost i počne poštovati jezik i kulturu gluhih, poboljšat će se kvalitet života gluhih ljudi. Čini se da preporuke i zahtjevi UN, UNICEF-a i Parlamenta Europske Unije, vezani uz ljudska prava i obrazovanje gluhih nisu dovoljni da do promjena zaista i dođe. Poznavajući svjetsku povijest gluhih možemo pretpostaviti da će i u Hrvatskoj jednoga dana osvanuti sposobni gluhi vođe koji će izboriti ono za što su se u demokratskom svijetu gluhi počeli boriti još sedamdesetih godina. Poželimo im uspjeh!