Utjecaj znakovnog jezika na kognitvni
i emocionalni razvoj gluhog djeteta

Vesna Ivasović

(dio predavanja održanog na 1. Međunarodnom ljetnom simpoziju “Helen Keller” u Baškom Polju, u lipnju 1998.)

Što kažu rezultati istraživanja?

Oko 90% gluhe djece rođeno je u obiteljima s oba čujuća roditelja, 7% ima jednog gluhog roditelja, a samo 3% ima oba gluha roditelja (Marschark, 1993). Dakle, većina gluhe djece raste u potpuno čujućem svijetu, barem u ranom djetinjstvu. Osim toga, većina čujućih roditelja gluhe djece ne poznaje ili slabo poznaje znakovni jezik, što ima značajne implikacije na razvoj gluhog djeteta. Rezultati brojnih istraživanja provedenih sa gluhom djecom gluhih roditelja pokazali su da je znakovni jezik podjednako efikasan za normalan razvoj kao i oralni. Istraživanja su pokazala da gluha djeca gluhih roditelja, dakle ona koja su od rođenja izložena znakovnom jeziku, inteligentnija od gluhe djece čujućih roditelja, imaju bolje jezične sposobnosti (čitanje i pisanje), manje emocionalnih i socijalnih problema, imaju veće samopoštovanje i bolje akademsko postignuće. Osim toga, nema nikakvih dokaza da usvajanje znakovnog jezika interferira sa učenjem oralnog jezika, već baš naprotiv, potiče ga. Dakle, mišljenje da rano uvođenje znakovnog jezika kod male gluhe djece smanjuje njihovu sposobnost ili motivaciju za usvajanjem oralnog jezika nije potvrđeno i odavna je odbačeno rezultatima brojnih istraživanja (Conrad, 1979; Jones i Quigley, 1979; Schlesinger, 1978; Stoloff i Dennis, 1978 i dr.).

Rezultati brojnih istraživanja ukazuju da su čujući roditelji skloniji odbacivanju djeteta ili pretjeranoj popustljivosti u odgoju, u većoj mjeri osjećaju krivnju zbog djetetove gluhoće i neodlučni su koji način obrazovanja odabrati. Schlesinger i Meadow (1972, prema Cohen, 1980) proveli su istraživanje o interakcijama majki i djece kod gluhe i kod čujuće djece. Otkrili su da se ponašanje čujućih majki gluhe djece radikalno razlikuje od ponašanja majki čujuće djece. One su manje fleksibilne, sklonije kontroli, poučavanju, nametanju i neodobravanju. Drugi su autori također utvrdili da su čujuće majke gluhe djece sklone direktivnosti u svojim verbalnim i neverbalnim interakcijama te strožoj disciplini. Znatno češće fizički kažnjavaju svoju djecu. Roditelji fizičku kaznu smatraju jednostavnijom od verbalnog objašnjenja, često izvještavaju da nemaju druge mogućnosti socijaliziranja svoje gluhe djece jer ih ona ne razumiju (Greenberg i Kusche, 1993). Gluhi roditelji u većoj mjeri prihvaćaju dijete, opušteniji su u interakcijama i imaju realnija (veća) očekivanja vezana uz obrazovanje i izbor zvanja. Znakovna komunikacija počinje u ranoj dobi, pa zajednički sustav komuniciranja olakšava djetetu prolaz kroz razvojne sekvence. Gluha djeca gluhih roditelja vide svoje roditelje, braću i druge značajne osobe kako koriste znakovnu komunikaciju i uče je prirodno, bez osjećaja srama ili "različitosti".

Što im vještine komuniciranja postaju bolje to mogu vršiti veći utjecaj na svoju okolinu, što dovodi do veće samostalnosti i pozitivnije slike o sebi. Brojna istraživanja ukazuju da gluha djeca gluhih roditelja imaju veće samopoštovanje od gluhe djece čujućih roditelja. Također se pokazalo da veće samopoštovanje imaju ona gluha djeca čujućih roditelja čiji roditelji koriste znakovni jezik u komuniciranju sa svojim djetetom (Desselle, 1994).

Sve navedene prednosti koje pokazuju gluha djeca gluhih roditelja u usporedbi sa gluhom djecom čujućih roditelja pripisuju se zajedničkom sustavu komuniciranja - znakovnom jeziku. Osim toga, gluhi roditelji ne smatraju gluhoću svog djeteta "bolešću". Prihvaćanje djeteta smatra se također izuzetno značajnim (Corson, 1973). Gluhi roditelji odgajaju svoju gluhu djecu na temelju vlastitih iskustava, poznavajući svijet gluhih i potrebe gluhe djece. Čujući roditelji najčešće nikad u životu nisu upoznali gluhu osobu te smatraju da su gluhi manje inteligentni, jer kao što čine čak i neki stručnjaci, izjednačuju govor s mišljenjem (što je totalno pogrešno), da su manje vrijedni članovi društva, a neki čak misle da nikada neće biti sposobni za samostalan život.

Komunikacija između djeteta i roditelja

Ne treba ni spominjati koliki je značaj komunikacije. Možete li zamisliti dijete koje svojim roditeljima ne može prenijeti svoje želje, strahove, misli, pitanja? Što misliti o roditeljima koji ne žele naučiti jezik kojim govori njihovo dijete, dok to isto dijete provodi tisuće sati napornog rada da bi naučilo oralni govor koji nikada nije i neće čuti. Konačno, nakon toliko truda, nerijetko ga pogledima neugode potiču da ne govori. Kakva je to obitelj u kojoj jedan član govori jezik koji ostali članovi obitelji ne razumiju? Kakvo je djetinjstvo malog gluhog djeteta koje živi u takvoj obitelji? Dijete ne razumije razgovore za stolom, ne smije se šalama, ne sudjeluje u raspravama, ne može iskazati svoje mišljenje ili boriti se za svoja prava na prihvatljiv način. Gluha djeca gluhih roditelja lako komuniciraju sa svojim roditeljima. Gluha djeca čujućih roditelja često zavide gluhoj djeci koja imaju gluhe roditelje što s roditeljima o svemu mogu razgovarati, što imaju više znanja i sigurniji su u sebe. Gluhi roditelj lako će svom gluhom trogodišnjaku objasniti da će dobiti brata ili sestru, da je tata na putu i da će se vratiti ili npr. smrt bliskog člana obitelji. Za to vrijeme gluho dijete čujućih roditelja ostaje u mraku neznanja i neizvjesnosti. Kako nazvati roditelja koji odbija naučiti jezik kojem njegovo dijete prirodno sklono? U nedavno prikazanoj epizodi serije “Zakon u LA”, gluha žena osnovala je udrugu za zaštitu gluhe djece od zlostavljanja. Kako su ta djeca zlostavljana? Time što njihovi čujući roditelji odbijaju naučiti znakovni jezik!

Furth (1973) navodi da gluho dijete ima teškoća sa usvajanjem oralnog jezika jer ga uči prekasno (nakon kritičnog perioda za razvoj jezika), u neprikladnom modalitetu, na neprirodan način (jezik se usvaja spontano, nenamjerno) i od pogrešne osobe. Naime, usvajanje jezika počinje prije nego što dijete izgovori prvu riječ i direktna je posljedica stvaranja stabilnog interakcijskog okvira koji izgrađuju majka i dijete kroz zajedničke akcije (Bruner, 1975). Majka djetetu prenosi značenje radnji u okviru osjećajne komunikacije.

Budući da prelingvalno gluha djeca ne pokazuju urođenu dispoziciju da govore - to je sposobnost koju ih treba učiti i zahtijeva dugogodišnji naporan rad, a s druge strane pokazuju snažnu i urođenu dispoziciju da usvajaju znakovni jezik, koji im je kao vizualni jezik u potpunosti dostupan, smatra se da znakovni jezik treba uvesti što ranije, jer u protivnom razvoj će biti trajno oštećen. Naime, usvajanje kako oralnog tako i znakovnog jezika nakon "kritične dobi" znatno je otežano. Zato bi roditeljima trebalo davati preporuke da nauče znakovni jezik, što se u našoj zemlji rijetko čini, unatoč potpisanoj Povelji UN.

Samopoštovanje

Primarni zahtjev za zdravi razvoj bilo kojeg djeteta je prihvaćanje sebe kao osobe. To prihvaćanje ne smije biti uvjetovano ponašanjem koje je direktno povezano s djetetovim oštećenjem, te je zato izvan njegove kontrole. Do dijagnosticiranja gluhoće dolazi tek nakon mjeseci ili godina tjeskobnih sumnji, nerealnih nadanja, i raznih neugodnosti. To dovodi do toga da dijete osim svog "nedostatka" nosi još i teret sumnji u vlastitu vrijednost, kada vidi uznemirenost roditelja i osjeća izoliranost od drugih članova obitelji. Mnogi roditelji, slijedeći savjete stručnjaka, usmjereni na poticanje govora i čitanja s usana i nekorištenje znakovnog jezika, prepušteni su vlastitoj domišljatosti u komuniciranju s djetetom. U međuvremenu dijete raste i dostiže dob od 5 ili 6 godina, a nivo komuniciranja mu je na najprimitivnijoj razini. Furth (1973) navodi da se značajno ne razlikuje od nivoa kojim komuniciramo sa kućnim ljubimcima. Dijete implicite razumije da ga roditelji i društvo koje oni reprezentiraju neće voljeti takvoga kakav jest, već da će ga prihvatiti samo ako nauči govoriti. Zato je ono lišeno bezuvjetnog prihvaćanja koje predstavlja temelj zdravog razvoja.

Jedan od najznačajnijih faktora za razvoj samopoštovanja je prihvaćanje od strane ljudi koje osobu okružuju. Ako gluho dijete odrasta u obitelji koja gluhoću smatra stigmom, dijete će imati nisko samopoštovanje. Gluho dijete će gluhi roditelji unatoč gluhoći smatrati normalnim. Roditelji su frustrirani zato što ne mogu komunicirati sa svojim djetetom, a dijete internalizira tu frustraciju. Pozitivan utjecaj na djetetovo samopoštovanje imat će roditeljski napor da komuniciraju sa djetetom na sve raspoložive načine. Dijete će se osjećati u većoj mjeri prihvaćeno i manje stigmatizirano kao gluhi član čujuće obitelji. Svaki napor da se gluho dijete uključi u obiteljsku komunikaciju povećava djetetovo samopoštovanje. Osim toga, što ranije roditelji počnu koristiti znakovnu komunikaciju to je veća vjerojatnost da će dijete shvatiti jezične koncepte. Gluha djeca gluhih roditelja izložena su znakovnom jeziku od rođenja i nema zastoja u jezičnom razvoju. Naprotiv, kod gluhe djece čujućih roditelja taj zastoj je često prisutan već zbog same činjenice da najčešće postoji zastoj u otkrivanju gluhoće.

Većina gluhe djece ponekad je u svom djetinjstvu vodila sličan razgovor:

Dijete: “Volite li me?”

Mama i tata: “Naravno da te volimo! (cmok, cmok)”

Dijete: “A volite li moju gluhoću?”

Mama i tata: “Pa, dušo, voljeli bi da čuješ.”

Jolene Cassidy navodi da joj to zvuči kao da se kaže “Pa, dušo, radije bih da imaš plave oči, ali inače te volim.” Ističe da bi trebao postojati način da se roditelje na vrijeme pouči da NIŠTA nije važnije od potpunog i bezuvjetnog prihvaćanja djeteta, od samog rođenja, pa do kraja života. Ne voljeti fizičku kvalitetu svog djeteta predstavlja veoma ograničavajuću vrstu ljubavi.

Dorinda Byers, majka gluhog djeteta, u početku šokirana njegovom gluhoćom, ubrzo je shvatila da treba naučiti znakovni jezik kako bi s njim mogla komunicirati. Evo odlomka iz pisma svom odraslom gluhom sinu:

“ Često kada ujutro čujem pjev ptica zatvorim oči i mislim na tebe. Slatka pjesma ptica podsjeća me da iako ne možeš čuti zvuk verbalnog svijeta, možeš vidjeti, osjetiti i shvatiti ljubav koja za tebe postoji. Sjećam se kad sam ti pokazala znakom “volim te” preko prepune dvorane kad si se natjecao u rvanju. Iako je glas tih…ruke su glasne.

Sada, kada si postao odrastao čovjek, pitam se što će ti budućnost donijeti? Brak, djecu, uspjeh? To se pitam za svu svoju djecu. Naučila sam te da budeš jak, ponosan i samopouzdan, pošten i iskren. Uspio si. Čast mi je reći da si moj sin. Iako ne možeš čuti ptičji pjev, svirku grupe ili ljubav u mom glasu, možeš to spoznati očima, umom i imaginacijom. Žalim li te…NIKADA. Želim li da si “čujući sin”…NIKADA. Volim te baš takvog kakav jesi. Ponosna sam što sam tvoja majka.”

Tko je “gluh”?

Pokojni prof. Zimmerman ispričao mi je ovu anegdotu (ispričavam se ako je vrijeme malo izmijenilo sjećanje, ali bit je točna). Prilikom posjeta Gallaudetu, “naši gluhi” dobili su na poklon više knjiga. Na stolu je ugledao knjigu “Što znamo o gluhima” i pitao mogu li dobiti i tu knjigu. Dobio je odgovor neka najprije knjigu prelista i vidi o čemu se radi. Počeo je listati i uvidio da su sve stranice potpuno prazne. To dobro odražava koliko čujući znaju o gluhoći – ništa. Zbog predrasuda i neznanja čine se ogromne pogreške koje mogu značajno utjecati na život gluhog djeteta. Stručnjaci donose dijagnoze koje su često pogrešne, jer ne znaju znakovni jezik pa ne mogu uspostaviti komunikaciju. Umjesto da to priznaju, psihijatri postavljaju pogrešne dijagnoze, defektolozi izvještavaju o lošim jezičnim sposobnostima gluhog djeteta - a ono ima čak natprosječno razvijen ekspresivan jezik - ali u drugom modalitetu. Psiholozi prosječno ili natprosječno inteligentno dijete proglašavaju mentalno retardiranim i svojim nalazom upropaštavaju mu budućnost. Nije rijedak slučaj da ta pogrešno dijagnosticirana gluha osoba i greškom institucionalizirana, kasnije u životu dobije ogromnu odštetu, ali kakva korist od toga kad joj je život upropašten? Kakav bi ti stručnjaci rezultat postigli na verbalnom testu inteligencije na jeziku koji slabo ili uopće ne poznaju? Ili ako im netko uputu za neverbalni test da na stranom jeziku? Slično se još uvijek događa i u razvijenim zemljama (Kyle, 1993; Sacks, 1990).

Čime opravdati stručnjake koji roditeljima daju savjete i čak insistiraju da sa svojom malom gluhom djecom komuniciraju samo oralnim putem? Zašto, kada je dokazano da uporaba znakovnog jezika od najranije dobi aktivira centre za jezik u mozgu i tako osigurava neurološki temelj za usvajanje oralnog jezika kao drugog jezika (Conrad, 1979). Koliko će trebati muke Francuzu da nauči njemački ako mu se govori samo na njemačkom? Možemo se čitav dan iz petnih žila truditi govoriti sa njim njemački, a on ništa od toga neće razumjeti. Zašto se kod gluhe djece koristi najteži put učenja - putem kanala koji im nije dostupan? Stalno se ističe da treba razviti ono u čemu je osoba jaka - zašto se kod gluhih insistira na suprotnom? Istina je da gluhi trebaju naučiti govor (ako to žele) i jezik sredine, ali ne po cijenu zabranjivanja njihovog vlastitog jezika, već baš uz pomoć njega. Učenje govora kod gluhih je izuzetno teško i zahtijeva jako puno vremena, a to smanjuje broj sati provedenih u usvajanju općeg obrazovanja. Što je važnije - integracija ili obrazovanje? Kakva je ta integracija i kvaliteta života gluhe osobe, ako ima izrazito nisku razinu obrazovanja?

Victor Hugo je 1845. napisao u pismu svom gluhom prijatelju Ferdinandu Bethieru: "Kakve veze ima gluhoća uha, ako um čuje. Jedina prava, neizlječiva gluhoća je gluhoća uma". Znakovni jezik je bogat i izražajan jezik, dokazuju lingvisti, a ne "mlataranje rukama", izraz koji nerijetko upotrebljavaju i stručnjaci specijalizirani za područje gluhoće, "mlatarajući" pri tom jezikom. Postavlja se pitanje tko je “gluh”? Rijetki su stručnjaci zaista imali kontakta s gluhima, upoznali ih i ušli u njihov svijet ili pročitali neke od cijenjenih i zanimljivih knjiga koje su napisali gluhi književnici. Što ti stručnjaci mogu ponuditi čujućem roditelju, kada sav očajan dođe po pomoć? Samo informacije koje će izazvati još veću konfuziju, osjećaj krivnje, nemoći i beznađa. Tko je “gluh”? Stručnjak ili gluha osoba koju se stigmatizira samo zato što je drugačija? Rezultati istraživanja objavljenih u eminentnim svjetskim časopisima (npr. Science, Nature, Brain and Language, Brain Research) odavno potvrđuju da je znakovni jezik jezik - ali stručnjacima koji rade u praksi to izgleda ne dopire do ušiju i mozga.

Što bi trebalo promijeniti?

  1. Obrazovati stručnjake kako bi roditeljima mogli dati korisne savjete i točne informacije o gluhoći i pomoći im da sami donesu odluke značajne za njihovo dijete. Čak i stručnjaci koji su direktno povezani s područjem gluhoće i donose odluke važne za budućnost gluhog djeteta često nemaju potrebna znanja i spoznaje, te mogu davati pogrešne dijagnoze i prognoze. McKnight (1981) to naziva "onesposobljavajućom pomoći".

  2. Uključiti odrasle gluhe u savjetovališta za roditelje jer oni su najveći stručnjaci za pitanje gluhoće. Kao što kaže Carver (1993) - “Imate li više povjerenja kad vam se pokvari vodovodna cijev u vodoinstalatera čije su ruke pune žuljeva ili u inženjera s diplomom prestižnog fakulteta koji nikada u životu nije zavio vijak?”

  3. Osnovati grupe za samopomoć u koje bi bili uključeni i gluhi i čujući roditelji gluhe djece.

  4. Razviti rane intervencijske programe za roditelje gluhe djece u svrhu poučavanja kako poticati kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj gluhe bebe.

  5. Organizirati tečajeve znakovnog jezika za roditelje, kako bi djeca u dobi kritičnoj za razvoj jezika usvojila prvi jezik te započela sa usvajanjem oralnog govora i jezika te pismenosti.

  6. U obrazovanju gluhe djece koristiti individualni pristup - izabrati onaj tip obrazovanja koji najbolje odgovara pojedinom djetetu: Čemu rigidno insistiranje na unificiranom pristupu? Pedagozi, defektolozi i psiholozi stalno ističu potrebu prilagođivanja pojedinom djetetu, kako bi se maksimalno razvile potencijalne sposobnosti. Zašto se u praksi ponaša sasvim drugačije?

  7. Pitati same gluhe odrasle osobe o najprikladnijim načinima na koje usvajaju znanja. Danas u Americi postoji oko 200 gluhih doktora znanosti i 50 doktorskih kandidata. Zar su odrasli gluhi ljudi intelektualno inferiorni, pa ne mogu sami znati što je za njih najbolje, nego im čujući moraju određivati način obrazovanja, ne znajući pri tom ništa o tome što znači biti gluh? Rezultati ankete upravo provedene u Baškom Polju na 42 gluha ispitanika odrasle dobi, srednjoškolskog ili fakultetskog obrazovanja, nedvosmisleni su. Bez obzira na to da li su pohađali oralne škole, bili integrirani u redovne škole ili završili školu u kojoj se koristio i znakovni jezik jedinstveni su u reakciji na tvrdnju da u školi za gluhe treba zabraniti znakovni jezik. Odgovor je kod sva 42 ispitanika bio isti - NETOČNO. Svi su se složili i da znakovni jezik gluhim osobama pomaže da lakše usvoje znanja. Tko zna bolje od njih?