PSIHOLOŠKE IMPLIKACIJE KOHLEARNE IMPLANTACIJE (1.dio)

Vesna Ivasović

«SUVREMENA PSIHOLOGIJA» (2002) 5, 1, 85-104

Dowload cijelog dokumenta u Word formatu (148KB): piki.doc (desni klik mišem: Save Target As...)

1. MEDICINSKI I KULTUROLOŠKI PRISTUP GLUHOĆI

2. KOHLEARNI IMPLANTAT

3. IZBOR KANDIDATA ZA KOHLARNU IMPLANTACIJU

4. REZULTATI NAKON KOHLEARNE IMPLANTACIJE

5. PSIHOLOŠKI RIZICI KOHLEARNE IMPLANTACIJE

6. RODITELJI GLUHE DJECE I KOHLEARNA IMPLANTACIJA

7. SAVJETOVANJE

8. PREOPERATIVNA PSIHOLOŠKA EVALUACIJA

Procjena kognitivnih sposobnosti i osobnosti kandidata

Spremnost kandidata za implantaciju

Motivi za traženje implantata

Pristanak na operaciju nakon dobivanja svih informacija

9. STAV ZAJEDNICE GLUHIH PREMA KOHLEARNOJ IMPLANTACIJI

10. ETIKA I KOHLEARNA IMPLANTACIJA MALE DJECE

1. MEDICINSKI I KULTUROLOŠKI PRISTUP GLUHOĆI

Medicinsko patološki pristup gluhoći gleda na gluhoću kao na patologiju. Različitost gluhih osoba u usporedbi s čujućom populacijom smatra se devijacijom. Glavni predstavnik patološke teorije gluhoće u psihologiji je Myklebust (1964) koji je smatrao da gluhoća negativno utječe na kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj, govor, jezik i pismenost. Takvi su stavovi odbačeni u suvremenoj psihologiji. Naime, velika većina istraživanja provedenih s gluhim ispitanicima do sedamdesetih godina nema osobitu znanstvenu vrijednost zbog brojnih metodoloških pogrešaka, osobito u primjeni, bodovanju i sadržaju testova, opisu ispitanika i formiranju uzoraka (Paul i Jackson, 1993; Lane i sur. 1996). Kulturološki pristup gluhoći javlja se nakon što je lingvist William Stokoe šezdesetih godina dokazao da je znakovni jezik pravi prirodni jezik. Do tada je vladalo mišljenje da je znakovni jezik nesofisticirani način komuniciranja crtanjem slika po zraku ili možda gruba vizualna reprezentacija oralnog jezika. Nakon što su lingvisti priznali znakovni jezik kao bogat i složen jezik, dolazi do promjena u stavovima znanosti prema zajednici gluhih. Gluhi danas predstavljaju manjinu koja ima vlastiti jezik i kulturu, povijest, umjetnost, političke strukture, organizacije, stavove i vrijednosti. Europski Parlament u Rezoluciji iz 1987. (dok. A2-302/87) godine potiče zemlje članice da priznaju službeno nacionalne znakovne jezike. Znakovni jezik priznat je u svijetu u 20 država, a koristi ga oko 400 000 osoba u Europskoj uniji (Krausneker, 2000).

Proučavanje gluhih kao jezično-kulturne manjine prevladava u antropologiji, sociologiji, psihologiji i lingvistici. Negativno gledanje na jezične, intelektualne i psihološke karakteristike gluhih odavno je napušteno. Nova istraživanja otkrivaju značaj rane komunikacije između djeteta i roditelja za emocionalni, socijalni i kognitivni razvoj gluhe djece. Rezultati istraživanja u psihologiji pokazuju da su gluha djeca gluhih roditelja značajno inteligentnija, emocionalno i socijalno zrelija te boljeg akademskog postignuća, jezičnih vještina i samopoštovanja od gluhe djece koja ne poznaju znakovni jezik. Gluha djeca gluhih roditelja značajno su inteligentnija ne samo od gluhe djece čujućih roditelja već i od čujućih vršnjaka (Sisco i Anderson, 1980). U području neuropsihologije otkriva se da se znakovni jezik procesira u istoj hemisferi, na približno istom mjestu kao i govorni jezik (Neville, 1989). Psiholingvistička istraživanja ukazala su da gluha djeca gluhih roditelja usvajaju znakovni jezik slijedeći iste faze razvoja kao i čujuća djeca, samo u drugom modalitetu (Prinz i Prinz, 1979; Marschark, 1993). Rezultati istraživanja u području psihologije imali su značajne implikacije na obrazovanje gluhe djece bilingvalnim pristupom.

Kompetentnost u području psihologije i gluhoće zahtijeva fluentnost u znakovnom jeziku, znanje o gluhoći s audiološkog, razvojnog, edukacijskog, socijalnog i kulturalnog aspekta te znanja iz područja mentalnog zdravlja (Pollard, 1996a; Glickman, 1996). Navedeno je neophodno za procjenu sposobnosti i osobnosti gluhog klijenta te za provođenje savjetovanja ili psihoterapije. Psiholozi koji se bave gluhoćom okupljaju se u od 1990. godine u posebnom udruženju unutar Američkog udruženja psihologa (APA SISD), a u Europi od 1986. u udruženju European Society for Mental Health and Deafness (ESMHD). Sve veći broj članova u oba udruženja čine gluhi psiholozi i psihijatri. Suvremena psihologija preferira kulturološki pogled na gluhoću i gluhe osobe, a velikim brojem istraživanja u području razvojne, kognitivne, socijalne, edukacijske i neuropsihologije te psiholingvistike stvorena je nova disciplina unutar psihologije – «psihologija i gluhoća» (Pollard, 1996).

2. KOHLEARNI IMPLANTAT

Interes za električnu stimulaciju auditivnog sustava javlja se već u 18. stoljeću. Prve pokušaje izazivanja električnog slušanja izveo je na samom sebi talijanski fizičar Alessandro Volta, stavljajući u zvukovode dvije žice, spojene u strujni krug napona 50 V. Zbog neugode koju je postupak izazvao, prekinuo je s eksperimentiranjem, a to je vjerojatno obeshrabrilo i ostale istraživače te se u sljedećih 50 godina rijetko izvještavalo o električnoj stimulaciji auditivnog sustava. Prvi detaljni opis direktne stimulacije slušnog živca apliciranjem elektrode kod postlingvalno gluhe odrasle osobe dali su pedesetih godine Djuorno i Eyries (prema Clark i sur., 1990). Pacijent nakon godinu dana prestaje koristiti uređaj. Razvojem tehnika mikrokirurgije, biokompatibilnih materijala te razvojem elektronike tijekom šezdesetih godina dolazi do napretka u području kohlearnih implantata. Početni napori u električnoj stimulaciji slušnog živca Housea, Simmonsa i Michelsona šezdesetih, predstavljali su temelj za daljnje inovacije. Sedamdesetih godina, u Francuskoj, Chouard počinje ugrađivati kohlearni implantat gluhoj djeci. Francuska udruga roditelja gluhe djece izrazito negativno reagira na iskorištavanje njihove djece u eksperimentalne svrhe, a tome se pridružuju i francuski znanstveni krugovi (Lane i sur., 1996). Osamdesetih dolazi do sve većeg raspona uređaja i tehnika. Nakon više od 20 godina eksperimentalnog statusa, 1984. godine američka Food and Drug Administration odobrava kohlearnu implantaciju kod odraslih, a o od 1990. i na djeci starijoj od 2 godine. Devedesetih godina dolazi do daljnjeg napretka u razvoju kohlearnih implantata, ali brojne kontroverze i dalje su prisutne. Iako se stručnjaci slažu da je kohlearna implantacija kod odraslih postlingvalno gluhih osoba u velikom broju slučajeva korisna, prisutna su izrazita mimoilaženja u stavovima prema implantiranju prelingvalno gluhe djece (Crouch, 1997; Nunes, 2001; Lane, 1996 i dr.).

Kohlearni implantat, u nas neprikladno nazvan umjetna pužnica, složena je elektronska naprava koja djelomično zamjenjuje funkciju pužnice. Sastoji se od vanjskog dijela (mikrofon, govorni procesor i odašiljač) i unutrašnjeg dijela (prijamnik i elektrode). Akustički podražaji pretvaraju se u električne impulse i pomoću elektroda usađenih u pužnicu preko slušnog živca prenose u auditivni korteks. Kohlearni implantat ne može u potpunosti zamijeniti 15 000 stanica osjetnih dlačica koje u zdravoj pužnici hvataju zvukove te ono što se čuje uz pomoć implantata nije identično prirodnim zvukovima. Kako navodi Biderman (1998), postlingvalno gluha osoba s kohlearnim implantatom, glasovi koje čuje zvuče kao kada Harpo Marx puše u zviždaljku ili pritišće sirenu. Zvuk zvuči mehanički i treba proći dosta vremena dok ne počne zvučati prirodno (Tyler, 1993). Dakle, i odrasle gluhe osobe koje su ubrzo nakon što su oglušile operirane, moraju nakon ugradnje implantata odlaziti na rehabilitaciju kako bi naučile prepoznati glasove govora koji zvuče drugačije nego ranije. U slučaju kvara, kad se istroše baterije ili uvečer kad osoba ide na spavanje i isključuje uređaj – ponovno je gluha, implantat ne «vraća» sluh, kao što to često netočno prikazuju mediji. Osobe s kohlearnim implantatom, bez obzira koliko dobro funkcionirale, i dalje su slušno oštećene. Postoje tzv. «zvijezde» kohlearne implantacije koje se gotovo ne razlikuju od čujućih vršnjaka u govornim i jezičnim sposobnostima. U medijima se najčešće pojavljuju «zvijezde» pa se na temelju toga i propagandističkih nerealnih tekstova stiče pogrešan dojam da je implantacija čudo koje svakom gluhom omogućuje da čuje, razumije i govori. U stvarnosti, ugradnja implantata samo je početak – potreban je predan i intenzivan (re)habilitacijski tretman.

Na konferenciji Europske unije u Gentu 2000. postavilo se pitanje lingvicida i utjecaja kohlearne implantacije na proces umiranja znakovnih jezika te je izražena zabrinutost da će u budućnosti sva gluha djeca biti implantirana što bi imalo ogromne posljedice na kulturu i jezik gluhih. Možemo pretpostaviti da će kohlearni implantati u budućnosti postajati tehnološki sve savršeniji i manje vidljivi pa će vjerojatno osim gluhe djece gluhih roditelja većina gluhe djece biti implantirana.

3. IZBOR KANDIDATA ZA KOHLARNU IMPLANTACIJU

Nisu sve gluhe osobe prikladni kandidati za operaciju. Kohlearna implantacija ne može pomoći ako se razlog oštećenja ne nalazi u pužnici. Prilikom izbora kandidata potreban je multidisciplinarni timski pristup. Procjena kandidata obuhvaća audiološka, medicinska, radiološka, logopedska i psihološka ispitivanja. Da bi implantacija bila opravdana potrebno je sljedeće: obostrano jače ili potpuno oštećenje sluha (osoba nema koristi od slušnih pomagala), slušni živac treba biti sposoban prenositi impulse u mozak, prohodnost pužnice, dobro opće zdravstveno stanje. Osim toga, u slučaju mentalne retardacije, organskih poremećaja mozga i psihijatrijskih bolesti, te nerealnih očekivanja i nemotiviranosti, implantaciju ne bi trebalo provoditi. Kod djece je važan kriterij podrška i motiviranost obitelji.

Auditivna sposobnost, definirana kao sposobnost detekcije, diskriminacije, prepoznavanja ili identifikacije akustičkih podražaja, uključujući govor, značajno varira među korisnicima kohlearnog implantata.

Neki od čimbenika koji utječu na uspješnost su :

Problem predstavlja nemogućnost predikcije uspjeha kod pojedine osobe. Ne postoji potpuno slaganje u vezi definicije uspješnog korisnika impantata (NIH, 1995). Brojna pitanja ostaju za sada bez preciznog odgovora: Koja su prikladna očekivanja od implantata za pojedinca? Kako se korist definira i mjeri? Koje su audiološke, edukacijske i psihološke posljedice implantacije? Potrebna je evaluacija kirurških i drugih rizika i mogućih dugoročnih efekata. 

4. REZULTATI NAKON KOHLEARNE IMPLANTACIJE

Primarni cilj ugradnje kohlarnog implantata je razumijevanje govora i razvoj govornih i jezičnih vještina. Bez (re)habilitacije zvukovi su besmisleni. Brojni autori naglašavaju da kod postlingvalno gluhih osoba, koje su operirane ubrzo nakon gubitka sluha, i imale su razvijen govor i jezik prije gluhoće, brzo dolazi do adaptacije na implantat i uspjeh je kod tih osoba najveći. Budući da imaju čujući identitet, postoji snažna motivacija da ponovno čuju. Entuzijazam i snaga volje ključni su čimbenici uspješnosti implantacije kod odraslih gluhih osoba, pa čak i nakon duljeg perioda gluhoće. Osim značajnog napretka u očitavanju, razumijevanju govora i govornoj produkciji, rezultati istraživanja ukazuju i na napredak u kvaliteti života odraslih gluhih osoba (Knutson i sur., 1991; Tyler i Kelsay, 1990). Osjećaju se manje izolirano i osamljeno, samopouzdaniji su u socijalnim situacijama, manje su ovisni o drugima. Prelingvalno gluhe odrasle osobe također mogu biti kandidati za implantaciju, ali je potrebno dobro ispitati realnost očekivanja. Istraživanja pokazuju da te osobe postižu minimalni napredak u razumijevanju govora i govornoj produkciji. Često se radi o osobama koje nikad nisu prihvatile svoju gluhoću i smatraju da će ih implantacija uvesti u «čujući svijet» pa ponekad doživljavaju razočarenje nakon što prvi put dožive zvuk.

Kod implantirane djece koja nisu prije ugradnje usvojila govor i jezik, potrebna je intenzivna habilitacija, u trajanju od oko 4 godine, da bi se vidjelo kakav će biti uspjeh. Istraživanja pokazuju veliku raznolikost u sposobnosti razumijevanja govora kod djece s kohlearnim implantatom (Osberger i sur. 1991; Staller i sur., 1991). Neka istraživanja percepcije govora pomoću različitih testova kod djece s kohlearnim implantatom  ukazuju da je prepoznavanje riječi i uobičajenih fraza značajno otežano bez pomoći očitavanja s usana, čak i nakon intenzivnog auditivnog treninga (Miyamoto i sur., 1991; Staller i sur., 1991). Djeca s kohlearnim implantatom pokazuju bolje rezultate u produkciji govora i očitavanju od djece sa slušnim pomagalima, ali se još uvelike oslanjaju na vizualne znakove kao što su znakovni jezik, geste i očitavanje s usana.

Postoji slaganje da kod djece treba što ranije izvršiti implantaciju tako da mogu čuti govor u kritičnom periodu za razvoj jezika. Pretpostavlja se da će rezultati biti bolji što je implantacija prije izvršena, te se u nekim zemljama operacije vrše na djeci tek nešto starijoj od godinu dana. Poznato je da nakon kritične dobi za razvoj jezika postaje progresivno sve teže usvojiti jezik i učenje postaje manje efikasno. Istraživači, iako se slažu da implantirana djeca imaju viši prag slušanja, smatraju da su rezultati ekstremno varijabilni i nemoguće ih je predvidjeti (Pisoni i sur., 1997).

Pouzdani prediktori koristi od kohlearnog implantata još nisu identificirani te su potrebne kontinuirane, longitudinalne studije da bi se utvrdilo dugoročna očekivanja od kohlearne implantacije u djece. Brojne intervenirajuće varijable suočavaju istraživača s ozbiljnim metodološkim problemima koji otežavaju izradu dobro kontroliranog nacrta istraživanja. Interpretacija dobivenih rezultata otežana je zbog problema vezanih uz selekciju ispitanika, nepotpunosti u navođenju rezultata, utjecaja eksperimentatora, nepostojanje kontrolnih skupina u nekim istraživanjima. Ne postoje istraživanja koja adekvatno odvajaju efekte implanta od maturacije ili treninga (Lane, 1993). Osim toga, jedan na jedan testiranje ne simulira komunikaciju kakvu većina ljudi doživljava u svakodnevnom životu. Problem predstavlja i činjenica da većinu istraživanja naručuju proizvođači kohlearnih implantata.

Općenito, gotovo sve implantirane osobe imaju korist od mogućnosti slušanja različitih zvukova okoline. S druge strane, neke osobe s implantatom teško mogu razlikovati jednostavne zvukove iz okoline, kao što su npr. automobilska truba i zvono. Druge studije izvještavaju o 2 do 15% osoba koje prestaju koristiti protezu. Mnogima se značajno poboljšava sposobnost čitanja s usana. Razumijevanje govora postiže se u značajno većoj mjeri kod postlingvalno gluhih osoba nego kod prelingvalno gluhe djece i odraslih. Slušanjem vlastitog govora i govora drugih poboljšava se kontrola vlastitog glasa. Iako nitko od implantiranih osoba ne može reći da u potpunosti čuje kao prije, neki s lakoćom komuniciraju licem u lice, a oko 5% može voditi normalnu konverzaciju bez čitanja s usana. Slušanje u buci je kod svih implantiranih osoba otežano. Neki uspješno koriste telefon i uživaju u glazbi koju ipak čuju i doživljavaju drugačije nego prije gubitka sluha.

Oralni jezični razvoj u gluhe djece, uključujući one s kohlearnim implantatima, ostaje spor, uz intenzivni proces treninga, a rezultati tipično zaostaju u usporedbi s čujućim vršnjacima (NIH, 1995).Važno je da napomenuti razvoj vještina slušanja ne isključuje potrebu poticanja djetetovog globalnog kognitivnog razvoja i razvoj komunikacijskih vještina.

5. PSIHOLOŠKI RIZICI KOHLEARNE IMPLANTACIJE

Knutson (1995) ukazuje na nedostatak istraživanja u vezi psihosocijalnih ishoda, budući da nade obitelji i kandidata često idu dalje od audiološkog područja do željenih promjena u emocionalnom, socijalnom i edukacijskom području te zapošljavanju. Većina istraživanja psihosocijalnih ishoda provedena je na postlingvalno gluhim odraslima. Uz brojne pozitivne rezultate, pokazalo se da kohlearni implantat može ponekad ozbiljno utjecati na emocionalno i mentalno stanje. Nakon implantacije može doći do emocionalnih problema, osobito ako osoba ima nerealna očekivanja. Može se javiti depresija, distraktibilnost, očaj, osjećaj neuspješnosti zbog neispunjenih očekivanja, žaljenje, promjene raspoloženja, frustracija, pojačana usmjerenost na sebe. U mnogim slučajevima, depresija se javlja zbog prevelikih očekivanja ili zbog razočarenja osjetilom sluha. Neki su uznemireni i uvjereni da nešto s uređajem nije u redu. Bez obzira koliko strašno ili čudno zvučalo trebalo bi nastaviti koristiti implantat. Oslanjanje na pomoć čujućih osoba nije pouzdano jer oni često ne čuju to što implantirana osoba čuje, zato što su naučili selekcionirati te zvukove (npr., šuškanje odjeće, kucanje sata, škripanje snijega, vlastito disanje). Čujuće osobe nesvjesne su mnogih zvukova, a implantiranima se ti filtrirani zvukovi čine značajni. Implantirane se osobe ponekad žale na izgled i osjećanje implantata, potrebu da se drugima objašnjava o čemu se radi, mehaničke kvarove i teškoće prilagodbe vezane uz identitet te želju za potpunim povratom slušanja, što predstavlja rizik za djecu i odrasle (Evans, 1989).

Dosadašnja istraživanja djece s kohlearnim implantatom usmjeravala su se najčešće na ispitivanje razumijevanja govora i na govornu produkciju, a psihološka evaluacija koristila se prvenstveno za izbor kandidata i fokusirala se na kognitivno i razvojno funkcioniranje djeteta (Mecklenburg, 1987). Uspjeh implantacije treba procjenjivati i na temelju doprinosa kvaliteti života. Kvaliteta života ispituje se iz perspektive pojedinca, a ne na temelju medicinskog shvaćanja «normalnosti». Predstavlja složen psihološki konstrukt na koji utječe fizičko zdravlje osobe, psihološko stanje, stupanj neovisnosti, socijalne veze te povezanost s bitnim elementima okoline. Važno je shvatiti da gluhe osobe imaju potencijalno bogat život i identitet koji treba poštovati i gledati na to iz njihove perspektive, a ne reducirati ih na ono što zovemo oštećenja, deficijentnosti ili abnormalnosti. Danas se smatra da već djeca od 6 godina mogu izvještavati o kvaliteti svog života, a treba ispitivati ono što je djeci, a ne odraslima važno.

Implantat može negativno utjecati na djetetovo samopoštovanje, sliku o sebi i način djetetovog i obiteljskog prihvaćanja oštećenja sluha. Sam implantat postaje integralni dio djetetova tijela, nešto što ga razlikuje od drugih, uključujući gluhe vršnjake. Implantacija je duboko osobni događaj, koji dijete treba reinterpretirati na svakom stupnju psihosocijalnog razvoja. Evans (1989) smatra da je potrebno utvrditi kakav je utjecaj implantata na sliku o svom tijelu, osobito tijekom adolescencije. Implantat je vrlo lako uočljiv, a to može stvoriti stigmu. Stigmatizirajući stavovi društva utječu na psihološki i socijalni razvoj (Stinson, 1994). Npr. nečija slika o sebi je djelomično odraz iskustva s drugima i ako društvo ima negativan, patronizirajući stav prema gluhim osobama, tada je veća vjerojatnost da će njihova slika o sebi biti negativna.

U istraživanjima koja uspoređuju dobre i loše rezultate često su oni koji prestanu koristiti implantat u istom uzorku s osobama kod kojih implantat nije doveo do napretka u audiološkom smislu. Međutim, jasno je da nekorištenje implantata ne treba biti povezano s audiološkim čimbenicima. Knutson (1995) i Quittener i Steck (1991) izvještavaju o nekim neaudiološkim varijablama povezanim s neukorištenjem implantata kod djece. Poznato je da je postotak nekorištenja najveći kod adolescenata, što je vjerojatno povezano s tinejdžerskom sklonošću ka negativnim osjećajima vezanim uz psihosocijalni identitet i implikacije korištenja implantata na identitet (Cunningham, 1990; Gantz, 1989).

Ako implantacija ne dovede do rezultata, dijete je u situaciji rizika da ne usvoji nikakav jezik jer nakon kritične dobi teško se usvaja i znakovni jezik (Rymer, 1988). Mnogu autori smatraju da se taj rizik ne uzima u obzir kad se implantira prelingvalno gluho dijete (Lane, 1993; Allen i sur., 1994). Nažalost mnoga djeca kojoj ne pomažu slušna pomagala, forsirana su da usvoje oralni govor. Kad to ne bi uspjelo, omogućavalo im se da nauče znakovni jezik, ali najčešće je bilo prekasno. Isključivo oslanjanje na oralni jezik kod mnoge gluhe djece uključuje rizik ozbiljnog ugrožavanja kognitivnog razvoja. Slična se situacija ponavlja i s implantiranom djecom. Široko je prihvaćeno shvaćanje da se obrazovanjem oralnom metodom postižu najbolji rezultati na planu slušanja i govora kod djece s kohlearnim implantatom. Budući da je učenje oralnog jezika efikasnije ako postoji prethodno jezično iskustvo sa znakovnim jezikom, neki stručnjaci preporučuju kombinaciju učenja znakovnog jezika s kohlearnom implantacijom (Lane, 1993). To omogućuje djeci da započnu komunikaciju sa svojom okolinom u ranoj dobi, značajno prije nego što bi mogli profitirati od kohlearne implantacije, a u slučaju da od implantacije ne bude koristi, posjedovat će komunikacijski sustav koji će im omogućiti kognitivni i emocionalni razvoj. Dijete svakako treba učiti i oralni jezik i govor, osobito ako nakon implantacije za to postoje optimalni uvjeti. Američki Nacionalni institut za zdravlje priznaje vrijednost i doprinos bilingvalne edukacije i bikulturalnog pristupa gluhoći (NIH, 1995).

Psihološki rizici su još veći ako implantat ne dovede do očekivanih auditivnih uspjeha. Iako se dramatične promjene nikad ne mogu garantirati, uvijek se nada da će do njih doći. Prosječan ili ispod prosječan audiološki uspjeh ili onaj koji ne rezultira edukacijskim ili psihosocijalnim napretkom može izazvati nepovoljne reakcije kod roditelja i/ili djeteta. Roditelji mogu svjesno ili nesvjesno dijete okrivljavati za neuspjeh, ističući da se nedovoljno trudi. Dijete može pripisivati neuspjeh vlastitoj nesposobnosti i osjećati se kao da je iznevjerilo očekivanja roditelja i okoline, što može imati dugoročne psihološke posljedice. Evans (1989) navodi da dijete može imati osjećaj srama ili krivnje ako ne nauči uspješno koristiti implantat. Također postoji opasnost da će se dijete i roditelji previše truditi za vrijeme duge postoperativne faze (re)habilitacije, zanemarujući druge aspekte djetetova psihosocijalnog razvoja.

Postoji mišljenje da će implantacija stvoriti veliku grupu nagluhih osoba, a one često imaju problema s identitetom i uključivanjem u društvo. Osim toga, budući da je većina djece s kohlearnim implantatom integrirana u redovne škole potrebno je prevenirati osjećaj izolacije i depresije koji se često javlja kod integriranih gluhih i nagluhih učenika bez implantata. Bat-Chava i Deignan (2001) ukazuje da implantat ima potencijal da poboljša odnose gluhe djece s čujućim vršnjacima u redovnim školama. Ipak, djeca s kohlearnim implantatom susreću se i dalje s komunikacijskim preprekama, koje negativno utječu na njihove odnose s čujućim vršnjacima. Zbog ugrađenog kohlearnog implantata prihvaćanje od strane gluhih vršnjaka može biti otežano. Evans (1989) navodi da su te osobe kulturalni beskućnici, ne pripadaju ni čujućoj ni gluhoj zajednici.

Osim nedostatka istraživanja o dugoročnim psihološkim posljedicama implantacije, nedostaju i istraživanja o pre- i postoperativnom stresu kod djece te utjecaju kohlearne implantacije na djetetovo svakodnevno funkcioniranje.

2. dio

E-mail Vesna