Što smo dobili u naslijeđe od SUVAG-a?

Verona Lisak Brkičić

Prema sljedećem ćete sami donijeti zaključak...

Počela bih pričom o jednoj situaciji koja sama po sebi sadrži sav uvid u problematiku osoba s oštećenim sluhom koje su prošle program rehabilitacije govora.
 
Na mom fakultetu je osim mene studirala još jedna gluha djevojka. Jednog smo dana skupa krenule prema tramvajskoj stanici. Prema nama je dolazila kolegica s fakulteta. Bile smo pomalo zatečene jer joj je nekoliko dana ranije poginula majka u prometnoj nesreći, i "čule" smo da je padala u nesvijest od šoka. Bila je tu pred nama. Prijateljica se brzo snašla i pružila joj je ruku da izrazi sućut, dok sam ja samo stajala šuteći i ne znajući što je najpametnije učiniti. Kolegica je spremno prihvatila ruku, ali bila je zbunjena jer nije shvatila da joj se izražava sućut. Još sam više utonula u šutnju ne želeći pogoršavati situaciju. Nakon nekog vremena kolegica je zaključila da joj prijateljica govori "Sutra, sutra..." i razišle smo se u takvom nesporazumu.

Meni je osobno ta situacija bila strašna i zbog prijateljice koja nije bila ni kriva ni dužna. Ova situacija je samo jedan od mnogobrojnih primjera koji pokazuje da je moć jezika ta koja povezuje i zbližava ljude. Je li potrebno reći da smo i mi društvena bića, da se ne razlikujemo od osoba s normalnim sluhom po potrebi za komunikacijom. Bez razumijevanja nema komunikacije, nema odnosa. Kao da si fizički tu, ali ne i dušom.

Henry Roth u knjizi "Call it Sleep" (Nazovite to snom) kaže: "Ako si onome što si osjetio mogao pridružiti riječi, to je postalo tvoje." A u karakteru je svakog čovjeka da nešto svoje dijeli, pa i riječi. Komunikacija je bitna potreba svakog čovjeka. Ako čovjek ne dijeli vlastitu riječ, osamljuje se. Usamljenost je naša sjena u skoro svakom trenutku, bez obzira na broj ljudi s kojim se družimo. I zbog toga postoji opasnost da izgubimo vlastiti bitak.

Ne razvijaju sve osobe s oštećenim sluhom jednako svoj govor. Nekima ide bolje, a nekima lošije, ili jako loše. Ima nas svakakvih "proizvoda" iz SUVAG-a. Neki zbog manjih ili većih poteškoća u komunikaciji gube društvenu nit. To je ono što ide u prilog uporabi znakovnog jezika koji je najbliži naravi gluhog čovjeka. Iako ja sama ne znam znakovni jezik (intuitivno) pretpostavljam da gluhoj osobi znakovni jezik može pružiti snagu i dostojanstvo, a ne poniženje i stid zbog vlastitog hendikepa.

A kako učenje govora razvija i obogaćuje um u osoba s oštećenim sluhom? Uzmimo malo gluho dijete ispred balona. Sigurno se i prije susretalo s balonom, ali njegovo znanje o balonu sastoji se samo od vizualne slike. Da se netko potrudi naučiti ga riječ 'balon' pored vizualne slike bi se pojavio i pravi pojam. Što li bi se tek dogodilo da dijete nauči i mnoštvo drugih pravih pojmova koje će kao spužva upiti u se?

Slijepa osoba se ne rehabilitira da nauči gledati svojim očima; paraplegičar se ne rehabilitira da nauči hodati; SUVAG rehabilitira osobe s oštećenim sluhom da nauče govoriti, a sluh i govor su tijesno povezani. Profesori u SUVAG-u moraju izvući maksimum iz nas do kraja osnovnoškolskog općeg obrazovanja, a nikad im ne bih pozavidjela na poslu jer su rezultati vrlo individualni. Nakon osnovne škole prepušteni smo sami sebi s kakvim-takvim govorom. I kako da nam taj naš naučeni govor ne bi predstavljao svojevrsni teret? Teret koji ipak s ponosom nosimo kroz život, jer govor nas čini ljudima i približava nas ljudima više nego da se koristimo isključivo znakovnim jezikom. Iako teško stečen, govor je neprocjenjiva vrijednost jer kroz govornu komunikaciju iskustva imaju daleko veću težinu; to nije nimalo lakši put...

Jedna mlada diplomirana doktorica u polusatnom razgovoru radi opsežnih pretraga, nije shvatila da ne čujem nego je u moj karton upisala: "Poteškoće u govoru" (kasnije sam sama dopisala "Ne čuje"). Što da onda očekujem od "nestručnog" svijeta? S vremenom mi je postalo jasno da ne mogu previše očekivati od ljudi koji nikada nisu bili u društvu osobe s oštećenim sluhom. Nisu krivi za svoje neznanje. I tu počinje naša misija: obrazovati i osvještavati ljude oko sebe o specifičnim crtama našeg hendikepa. No, teško je uvijek imati snagu za tu misiju. Ponekad jednostavno digneš ruke od svega i zatvoriš se u vlastiti svijet. Kroz "misiju" sam upoznala strah i odbojnost ljudi koji su se suočili s našim hendikepom. Osim što im je naš glas i govor tuđ, suočeni su i s vlastitim neznanjem. Ljude sa slabom dozom humanosti i dobre volje izbjegavam jer "misija" se onda usporava ili stane. Treba ići dalje jer u "misiji" je na kocki i naša duša.

I na kraju krajeva, misija ne može postojati u pravom smislu riječi bez određenih iskustava i predznanja. Potrebno je dosta vremena da bi se život sumirao i saživio u nutrini bića. Prema vlastitom banalnom iskustvu sami ćete vidjeti da nisam mogla ostvariti misiju na košarkaškim treninzima. U 14. godini sam, nakon probnih koraka, svrstana u naprednu skupinu. Nije mi bilo teško svaku večer odlaziti treninge. Jako sam to voljela. S vremenom se počela javljati sumnja da nešto nije u redu i problemi su se nagomilavali, a nije mi bilo jasno zašto. Tek nakon nekoliko godina, na jednoj utakmici, dok je trener gluhom kolegi posebno polako objašnjavao , u djeliću sekunde sve mi je postalo jasno. Moji treninzi su se sastojali od čistog, običnog "snimanja" koraka, odnosno imitiranja trenerovih koraka, bez ikakvog znanja o nazivu blokada, napada i općenito . koju taktiku odigrati. Trener je glava ekipe, a bez te glave na utakmici bih paradirala kao izgubljeno pile pa bih ubrzo bila vraćen na klupu. U meni je raslo i raslo nezadovoljstvo zbog prekratkih minutaža na utakmicama, zbog nedokazivanja kroz igru. Usto, postala sam klupski "idiot" - kolegice su mislile da ne vidim njihove poruge iza leđa. Šutjela sam i pravila se da ništa ne vidim. U svemu tome jedina svijetla točka bio mi je trener za kojega znam da me volio. Bio bi mi pomogao da je znao kako. I ne mogu reći da mi nisu bili pružene šanse, ali nisam ih znala iskoristiti. Svi konci popucali su na jednoj utakmici kad sam se pobunila i odbila poziv pomoćnog trenera da uđem u utakmicu par sekundi prije kraja, nakon čega samo morala vratiti dres (a mislila sam da će doći do razgovora o svemu što me tišti). Tad sam se slomila i potpuno napustila košarku, čak i bez pozdrava treneru što i dan-danas najviše žalim.

Naš nedostatak nije ni očit, lako vidljiv. Uši su lijepe, nedeformirane. Slijepca prepoznajete po bijelom štapu ili psu vodiču; paraplegičara prepoznajete po kolicima, a nas koji smo prošli rehabilitaciju govora nemali broj ljudi, čim im upadne u oko slušni aparat ili znakovni jezik, označuje kao "gluhonijeme". Taj pojam ocjenjujemo vrlo, vrlo primitivnim, kao da je izvađen iz nekog pra-pradavnog korijena. Dogodi se da nas zamijene za strance koji govore njihovim materinjim jezikom, ili misle da imamo govornu manu. Mislim da ne moram baš svaki put izgovarati informaciju: "Ne čujem", a čak i da to kažem, ne bi im bilo puno jasnije. U američkim filmovima se povremeno čuje izraz "čitaj mi sa usana" i bila sam uvjerena da je to cijelom svijetu jasno. No, imala sam tu "sreću" da naletim na jednu curu koja nikada u životu nije čula za nikakvo čitanje s usana i rekla je: "Svašta!"

I sam je SUVAG njegovao tradiciju da na priredbama recitate čitaju oni kojima je glas čist, bez "šumova", dok bi oni s manje čistim glasom odskakutali i odplesali svoje ulogice. Doduše, bila sam i u grupi koja je svirala melodiku. Imali smo nastupe zajedno s djecom koja čuju i znali smo dobiti pohvale. Učili smo tako da smo prvo pritiskali tipke u ritmu i jačinu tona po dirigiranju naše voditeljice - tiho, tiše, ili jače i još jače.

U SUVAGU su djeca podijeljena u dvije skupine: na one koji se istovremeno školuju u redovitoj školi i na one koji su pohađali samo SUVAG. Oni prvi su u SUVAG-u ponavljali gradivo iz redovite škole. Učili su i spremali se za testove i za popravljanje ocjena, te su išli na individualne govorne vježbe. Neki su punih osam godina tako bili u školi od jutra do mraka. Nemaš vremena razmišljati o životu, stalno si zauzet s obavezama, družiš se s vršnjacima. Uljuljkana sigurnost svakodnevnice prekinula se odlaskom u srednju školu. Život je okrenuo drugu stranu medalje i trebalo je upoznati njegovo pravo lice. Iz iluzije padaš u ponor kada spoznaš da te ljudi vide prije svega kao gluhu osobu, a ne kao nekoga ravnopravnoga. U SUVAG-u su nas na neki način programirali da je sve moguće, kao da nam je cijeli svijet prilagođen, i kao da se bez većih poteškoća možemo prilagoditi svijetu. Može se reći da je SUVAG na neki način formirao naša očekivanja o budućnosti. Moja očekivanja nisu se razlikovala od očekivanja djece bez hendikepa. Sva djeca su slična. Sanjaju o ljepšem i boljem svijetu, o dobrim djelima...

Do velikih promjena došlo je kada sam shvatila neke stvari na vjeronauku koji se održavao na znakovnom jeziku. Shvatila sam da sam tijekom cijelog školovanja bila zakinuta za pomoć koja bi mi omogućila da u potpunosti pratim nastavu i predavanja. Shvatila sam da sam bila zakinuta za potpuno praćenje komunikacije, a na to imam puno pravo. U životu, nakon svega proživljenog, ta je spoznaja još jedan veliki most koji, s mukom, treba prijeći. I glasujem za to da nam se omogući punopravna nazočnost u svim razinama društvenog života, pa makar i uz pomoć znakovnog jezika, čemu se u SUVAG-u posebno protive. Čak ni nagluhe osobe koje mogu telefonirati nisu u boljoj poziciji, jer oni imaju poteškoća s praćenjem nastave i u razgovoru s većim brojem ljudi. Poteškoća je u tome što se u komunikaciji najviše oslanjamo na čitanje s usana i sve ovisi o tome koliko se toga "uhvati". Kao da slažemo mozaik, pokušavamo sve povezati u jednu cjelinu.

S gluhoćom bi se mogla ponovno roditi, ona mi nije toliki teret koliki mi je teret vlastiti govor. Tek po govoru, ne po gluhoći se i razlikujemo od drugih. Da mi govor teče automatski kao što hodam ili spavam ne bi se ništa čudno zapazilo. Govor je moj "izdajica" i svjesna sam da me prema njemu sustav vrijednosti većine ljudi svrstava u neku drugu, nižu skupinu. San mi je živjeti bez misli na to da mi govor nije savršen i da je "umjetno" naučen. Govor je za nas ona najbolnija spona o kojoj ovisimo kao društvena bića i živimo s tim. To je teži križ od gluhoće.
Znam da ljudi normalnog sluha ne čuju jednako, znam da imaju različit sluh, premda ne znam kako i na koji način. Shvatila sam to iz vlastitog iskustva, kroz druženje s ljudima. Događalo mi se da prvi put sretnem neku osobu i odmah me razumije pa bih s njom ravnopravno komunicirala. Za takve kažem da imaju dobar, fleksibilan sluh. S druge strane, više puta mi se dogodilo da komunikacija zapinje s nekim ljudima, a za njih kažem da slabije podešavaju sluh. Ne mogu protumačiti zašto jer ne znam u čemu je stvar. Zašto me neki ljudi od prve razumiju, dok se drugi trebaju privikavati, a neki se uopće ne mogu naviknuti?

A naš sluh? O njemu je i riječ cijelo vrijeme. Oštećeni sluh i slušno pomagalo? Što s njim uopće čujemo? Uključite televizor ili radio prijemnik i pojačajte ga do maksimuma. Čut ćete samo buku, nećete ništa razumjeti. Čujemo buku iako je aparat podešen na zadovoljavajuću jačinu zvuka. Preko telefona neki gluhi mogu čuti glas, ali ne mogu razumjeti govor, dok neki nagluhi mogu razumjeti. Sve ovisi o stupnju oštećenja. U mom uhu bez aparata nema ni traga zvuka. Sluh se ne može izvježbati kao govor. Rezultati kod vježbanja govora puno su bolji od rezultata vježbi slušanja. Meni je osobno sluh puno više "osvijestila" bioenergija, nego sve ove godine rehabilitacije skupa. Nisam voljela slušne vježbe jer sam se osjećala bezvrijednom budući da nisam uspijevala prepoznati riječi. Ali varate se ako mislite da nemamo osjećaj za glazbu i ritam. Na primjer, jedan moj poznanik koji ne može razumjeti glas preko telefona strastveno voli operu i ide na operne koncerte. Kad sam bila srednjoškolka, na jednom satu kiparstva zasmetala me nagla tišina jer je kazetofon koji je non-stop svirao utihnuo, pa sam pitala što je to do maloprije sviralo. Odgovor je bio jazz, i to me zapanjilo jer je moj otac jazz muzičar. Drugi primjer je kada na ulici slušam peruansku glazbu od koje mi se tresu noge, dok drugi stoje kao ukopani.

Treba pohvaliti SUVAG zbog entuzijazma u tom radu koji je preuzeo na sebe, ali mi smo pravi nositelji SUVAG-ove metode i tu je kraj rasprave o tome kome pripada najviše zasluge za postignute rezultate. SUVAG nas tek upućuje, a rezultati su naši. Hendikep je u nama, ali ne živimo s njime 24 sata dnevnom, barem ja ne.

Prije sam malo tražila i nadala se. Danas tražim previše i ne nadam se. Tražim titlovani glavni "Dnevnik" na televiziji, kao i što više titlovanih domaćih emisija; da se u TV-program uvede slovo 'T' kao kratica za titlovanje (kao što je 'R' za reprizu); osiguranu službu tumača koja će nam uvijek biti na raspolaganju; da se, u slučaju ako iskrsnu problemi na kolodvorima informiramo ravnopravno kao i drugi, itd.

Ako bude moralo proći mnogo vremena a to se ne ostvari, mislim da ću onda početi nositi majicu s natpisom "GLUHA SAM I IGNORIRAM VAS".