Standardna pravila o izjednačivanju mogućnosti
za osobe s invaliditetom

 

Pravilo 13. Informiranje i istraživanje
Države preuzimaju konačnu odgovornost za skupljanje i širenje informacija o životnim uvjetima osoba s invaliditetom te za pospješivanje sveobuhvatnog istraživanja o svim aspektima, uključujući tu i zapreke koje utječu na život osoba s invaliditetom.

1. Države trebaju, u redovitim razmacima, skupiti statističke i druge podatke, specificirano po spolu, o životnim uvjetima osoba s invaliditetom. Takvo skupljanje podataka može se provoditi u svezi s općim popisima pučanstva i kod izrade pregleda o kućanstvima pa se može obaviti, među ostalim, u uskoj svezi sa sveučilištima, istraživačkim ustanovama i udrugama osoba s invaliditetom. Kod skupljanja podataka treba uključiti pitanja o programima i službama te o njihovu korištenju.

2. Države trebaju razmotriti mogućnost osnivanja banke podataka o invalidnosti, koja bi uključivala statistike o dostupnim službama i programima kao i o različitim skupinama osoba s invaliditetom. Treba pritom imati na umu potrebu zaštite privatnosti i osobnog integriteta pojedinaca.

3. Države trebaju pokrenuti i podupirati programe istraživanja o socijalnim i ekonomskim problemima te o pitanjima sudjelovanja, što utječu na život osoba s invaliditetom i njihovih obitelji. Takva istraživanja trebaju obuhvatiti proučavanja o uzrocima, tipovima i učestalosti invaliditeta te ispitivanja dostupnosti i efikasnosti postojećih programa kao i potrebe razvoja i vrednovanja službi i mjera potpore.

4. Države trebaju razviti i usvojiti terminologiju i mjerila za provođenje nacionalnih popisa u suradnji s udrugama osoba s invaliditetom.

5. Države trebaju olakšati sudjelovanje osoba s invaliditetom u skupljanju podataka i istraživanju. Države trebaju naročito promicati sudjelovanje kvalificiranih osoba s invaliditetom u provedbi ovih istraživanja.

6. Države trebaju podupirati razmjenu istraživačkih nalaza i iskustava.

7. Države trebaju poduzimati mjere za širenje informacija i znanja o invalidnosti na svim političkim i upravnim razinama u okviru nacionalnih, regionalnih i lokalnih sfera.

Pravilo 14. Kreiranje politike i planiranje
Države će se pobrinuti da aspekti invaliditeta budu uključeni u svako relevantno kreiranje politike i državno planiranje.

1. Države trebaju pokrenuti i planirati adekvatnu politiku za osobe s invaliditetom na državnoj razini te stimulirati i podupirati djelovanje na regionalnoj i lokalnoj razini.

2. Države trebaju uključiti udruge osoba s invaliditetom u svako donošenje odluka koje je povezano s planovima i programima što se odnose na osobe s invaliditetom, ili koje utječe na njihov ekonomski i socijalni položaj.

3. Potrebe i problemi osoba s invaliditetom trebaju biti uklopljeni u opće razvojne planove, a ne tretirani posebno.

4. Konačna odgovornost države za položaj osoba s invaliditetom ne skida odgovornost s drugih. Svatko kome su u društvenoj zajednici povjerene službe i djelatnosti, ili obveza davanja informacija, treba biti potaknut da prihvati svoju odgovornost kako bi takvi programi postali dostupni osobama s invaliditetom.

5. Države trebaju olakšati lokalnim zajednicama razvijanje programa i mjera za osobe s invaliditetom . Jedan način mogao bi biti izrada priručnika ili upitnika za provjeru stanja te pružanje izobrazbenih programa za lokalno osoblje.

Pravilo 15. Zakonodavstvo
Države su odgovorne za kreiranje zakonskih temelja za mjere kojima se ostvaruju ciljevi punog sudjelovanja i ravnopravnosti osoba s invaliditetom.

1. Nacionalni zakoni koji sadržavaju prava i obveze građana trebaju sadržavati prava i obveze osoba s invaliditetom. Obveza je države da omogući osobama s invaliditetom uživanje njihovih prava, uključujući ljudska, građanska i politička prava, na jednakoj osnovi kao i ostalim građanima. Države se moraju pobrinuti da udruge osoba s invaliditetom budu uključene u stvaranje nacionalnog zakonodavstva koje se odnosi na prava osoba s invaliditetom, kao i u kontinuirano ocjenjivanje tog zakonodavstva.

2. Zakonodavne akcije nekad su potrebne za uklanjanje stanja što mogu štetno utjecati na život osoba s invaliditetom, uključujući ovdje njihovo uznemirivanje i viktimizaciju. Sve diskriminirajuće odredbe na štetu osoba s invaliditetom moraju biti uklonjene. Državno zakonodavstvo treba osigurati odgovarajuće sankcije u slučaju povreda načela nediskriminiranja.

3. Nacionalno zakonodavstvo koje se odnosi na osobe s invaliditetom može postojati u dva različita oblika. Prava i obveze mogu biti uključene u opće zakonodavstvo ili sadržane u specijalnom zakonodavstvu. Specijalno zakonodavstvo za osobe s invaliditetom može biti konstituirano na različite načine:

(a) Stvaranjem posebnog zakonodavstva koje se bavi isključivo pitanjima invaliditeta;

(b) Uključivanjem pitanja invaliditeta unutar zakonodavstva o pojedinim pitanjima;

(c) Posebnim spominjanjem osoba s invaliditetom u tekstovima kojima se daju tumačenja postojećeg zakonodavstva.

Kombinacija ovih različitih pristupa mogla bi biti poželjna. Mogu se primijeniti i izričite odredbe za akciju.

4. Države mogu odlučiti i o uspostavljanju formalnih zakonskih mehanizama za zaštitu interesa osoba s invaliditetom.

Pravilo 16. Ekonomska politika
Na državama je odgovornost za financiranje nacionalnih programa i mjera kojima se stvaraju ravnopravni uvjeti za osobe s invaliditetom.

1. Države trebaju uključiti izdatke koji se odnose na pitanja invalidnosti u redovite proračune svih nacionalnih, regionalnih i lokalnih vladinih organa.

2. Države, nevladine organizacije i druga zainteresirana tijela trebaju zajednički djelovati u izboru najefikasnijih putova za podupiranje projekata i mjera važnih za osobe s invaliditetom.

3. Države trebaju razmotriti uporabu ekonomskih mjera (zajmova, poreskih izuzeća, posebno izdvojenih sredstava za dotacije, specijalnih fondova itd.) radi stimulacije i podupiranja ravnopravnog sudjelovanja osoba s invaliditetom u društvu.

4. U mnogim državama moglo bi biti preporučljivo utemeljenje fonda za razvoj na polju invalidnosti, iz kojega bi se mogli podupirati razni pilot-projekti i programi samopomoći koji se spontano pojave.

Pravilo 17. Koordinacija djelovanja
Države su odgovorne za osnivanje i jačanje nacionalnih koordinacijskih odbora, ili sličnih tijela koja služe kao nacionalno središte za pitanja invalidnosti.

1. Nacionalni odbori za koordinaciju ili slični organi trebaju biti permanentni i utemeljeni na zakonskim kao i na odgovarajućim administrativnim propisima.

2. Kombinacijom zastupnika privatnih i javnih organizacija nude se najveći izgledi za stvaranje međusektorskog i multidisciplinarnog sastava. Zastupnici mogu biti uzeti iz nadležnih ministarstava, organizacija osoba s invaliditetom i nevladinih organizacija.

3. Udruge osoba s invaliditetom trebaju imati znatan utjecaj u nacionalnim koordinacijskim odborima kako bi se osigurala valjana informacija o njihovim problemima.

4. Nacionalni koordinacijski odbori trebaju imati dovoljnu autonomiju i sredstva za obavljanje svojih djelatnosti u svezi s njihovim ovlaštenjima u donošenju odluka. Oni bi trebali podnositi svoja izvješća na najvišoj vladinoj razini.

Pravilo 18. Organizacije osoba s invaliditetom
Države trebaju priznati pravo udrugama osoba s invaliditetom da zastupaju osobe s invaliditetom na nacionalnoj kao i na regionalnim i lokalnim razinama. Države također trebaju priznati udrugama osoba s invaliditetom savjetodavnu ulogu pri donošenju odluka o pitanjima invalidnosti.

1. Države trebaju ekonomski i na druge načine podupirati osnivanje i jačanje udruga osoba s invaliditetom, članova njihovih obitelji i/ili zagovornika. Države trebaju priznati ovim organizacijama njihovu ulogu u razvoju invalidske politike.

2. Države trebaju uspostaviti permanentnu komunikaciju s udrugama osoba s invaliditetom te osigurati njihovo sudjelovanje u kreiranju vladine politike.

3. Uloga organizacija osoba s invaliditetom može biti u tome da identificiraju potrebe i prioritete, da sudjeluju u planiranju, primjeni i vrednovanju službi i mjera koje se tiču života osoba s invaliditetom, te da doprinose razvijanju svijesti u javnosti i zagovaraju promjene.

4. Kao instrument samopomoći, organizacije osoba s invaliditetom pronalaze i promiču među članstvom mogućnosti za razvijanje sposobnosti na različitim poljima kao i međusobno pomaganje i razmjenu informacija.

5. Udruge osoba s invaliditetom mogu obavljati svoju savjetodavnu ulogu na mnogo raznovrsnih načina npr. tako da imaju stalne predstavnike u odborima ustanova koje vlade financiraju, zatim sudjelovanjem u javnim povjerenstvima i pružanjem stručnog znanja o različitim projektima.

6. Savjetodavna uloga organizacija osoba s invaliditetima treba biti permanentna kako bi se razvila i produbila razmjena mišljenja i međusobno informiranje države i organizacija.

7. Organizacije trebaju biti trajno predstavljene u nacionalnim koordinacijskim odborima i sličnim tijelima.

8. Ulogu lokalnih udruga osoba s invaliditetom treba razvijati i jačati kako bi se omogućio njihov utjecaj na općinskoj razini.

Pravilo 19. Izobrazba osoblja
Države su odgovorne za to da se osigura adekvatno školovanje na svim razinama za osoblje koje je uključeno u planiranje i ostvarivanje programa i službi što se odnose na osobe s invaliditetom.

1. Države se trebaju pobrinuti da svi organi koji pružaju usluge na polju invaliditeta pruže odgovarajuću izobrazbu svom osoblju. 2. U izobrazbi stručnjaka na polju invalidnosti kao i kod pružanja informacija o invalidnosti u općim obrazovnim programima, treba se na odgovarajući način odraziti princip punog sudjelovanja i ravnopravnosti osoba s invaliditetom.

3. Države trebaju izraditi programe stručne izobrazbe u dogovoru s organizacijama osoba s invaliditetom, a osobe s invaliditetom trebaju biti uključene kao nastavnici, instruktori i savjetodavci u programima školovanja osoblja.

4. Izobrazba stručnih djelatnika u općinama od strateške je važnosti, osobito u zemljama u razvoju. U tome moraju sudjelovati osobe s invaliditetom, a treba biti uključeno razvijanje odgovarajućih vrijednosti, stručnosti i tehnologije, kao i posebnih znanja i vještina, koje mogu prenositi osobe s invaliditetom, njihovi roditelji, obitelji i članovi lokalne zajednice.

Pravilo 20. Nadzor i ocjenjivanje programa o invalidnosti na razini države, u svezi s primjenom Pravila
Države su odgovorne za kontinuiranu kontrolu i ocjenjivanje primjene nacionalnih programa i službi koje se odnose na izjednačivanje mogućnosti.

1. Države trebaju periodički i sustavno ocjenjivati nacionalne programe koji se odnose na invalidnost pa davati izvješća kako o temeljima tako i o rezultatima takvih ocjena.

2. Države trebaju izraditi i usvojiti terminologiju i kriterije za vrednovanje programa i službi koje se odnose na invalidska pitanja.

3. Ovi kriteriji i terminologija trebaju biti napravljeni u uskoj suradnji s organizacijama osoba s invaliditetom i to počevši od najranije faze koncipiranja i planiranja.

4. Države trebaju sudjelovati u međunarodnoj suradnji, kako bi se stvorili zajednički standardi za nacionalno vrednovanje na polju invalidnosti. Države trebaju također poticati na sudjelovanje i nacionalne koordinacijske odbore.

5. Vrednovanje različitih programa na polju invalidnosti treba biti ugrađeno u fazi planiranja, tako da se može ocijeniti cjelokupna efikasnost ostvarivanja njihovih ciljeva.

Pravilo 21. Tehnička i ekonomska suradnja
Države, kako industrijalizirane tako i one u razvoju, obvezne su surađivati i poduzimati mjere za poboljšanje životnih uvjeta osoba s invaliditetom u zemljama u razvoju.

1. Mjere za postizanje izjednačenih mogućnosti za osobe s invaliditetom, uključujući ovdje izbjeglice s invaliditetom, trebaju biti dio općih razvojnih programa.

2. Ovakve mjere treba uključiti u sve oblike tehničke i ekonomske suradnje, bilateralne i multilateralne, u nadležnosti vlada i nevladine. Države moraju iznositi probleme invalidnosti u raspravama o suradnji sa svojim stranama sugovornicama.

3. Kad se planiraju i razmatraju programi tehničke i ekonomske suradnje, posebnu pozornost treba posvetiti učinku ovakvih programa na položaj osoba s invaliditetom. Od najveće je važnosti da osobe s invaliditetom i njihove organizacije budu konzultirane u svezi sa svakim razvojnim projektom koji se na njih odnosi. One moraju biti izravno uključene u razvoj, primjenu i ocjenjivanje takvih projekata.

4. Među prioritetnim područjima tehničke i ekonomske suradnje trebaju biti:

(a) Razvoj ljudskih snaga putem razvijanja vještina, sposobnosti i potencijala osoba s invaliditetom kao i pokretanje djelatnosti koje vode ka zapošljavanju osoba s invaliditetom, uz njihovo sudjelovanje;

(b) Razvoj i propagiranje odgovarajućih tehnologija i stručnih znanja o pitanjima invalidnosti.

5. Države se također potiču da podupru osnivanje i jačanje udruga osoba s invaliditetom.

6. Države trebaju poduzeti mjere za bolje upoznavanje problema invaliditeta u krugu osoblja koje djeluje na svim razinama u provedbi programa tehničke i ekonomske suradnje.

Pravilo 22. Međunarodna suradnja
Države će aktivno sudjelovati u međunarodnoj suradnji u svezi s politikom izjednačivanja mogućnosti za osobe s invaliditetom.

1. U okviru Ujedinjenih naroda, specijaliziranih ustanova i drugih zainteresiranih međuvladinih organizacija, države trebaju sudjelovati u razvoju invalidske politike.

2. Kadgod je to prikladno, države trebaju unijeti pitanja invalidnosti u opća pregovaranja o standardima, razmjeni informacija, razvojnim programima, itd.

3. Države trebaju poticati i podupirati razmjenu znanja i iskustava između:

(a) Nevladinih organizacija koje se bave problemima invalidnosti;

(b) Istraživačkih ustanova i individualnih istraživača koji se bave problemima invalidnosti;

(c) Zastupnika stručnih programa i stručnih grupa na polju invalidnosti.

(d) Organizacija osoba s invaliditetom;

(e) Nacionalnih odbora za koordinaciju.

4. Države se moraju pobrinuti da Ujedinjeni narodi i specijalizirane ustanove kao i međuvladina i međuparlamentarna tijela, na globalnoj razini i na razini regija, uključe u svoj rad svjetske i regionalne organizacije osoba s invaliditetom.

PREDGOVOR
Stanje i sadašnje potrebe
Dosadašnje međunarodno djelovanje
Prema Standardnim pravilima
Svrha i sadržaj Standardnih pravila o izjednačivanju mogućnosti za osobe s invaliditetom.
Temeljni pojmovi invalidske politike

UVOD
I. PREDUVJETI ZA RAVNOPRAVNO SUDJELOVANJE
Pravilo 1. Razvijanje svijesti
Pravilo 2. Zdravstvena zaštita
Pravilo 3. Rehabilitacija
Pravilo 4. Pomoćne službe

II. PODRUČJA OSTVARIVANJA RAVNOPRAVNOSTI
Pravilo 5. Pristupačnost
Pravilo 6. Odgoj i izobrazba
Pravilo 7. Zapošljavanje
Pravilo 8. Uzdržavanje od prihoda i socijalna sigurnost
Pravilo 9. Obiteljski život i osobni integritet
Pravilo l0. Kultura
Pravilo 11. Rekreacija i šport
Pravilo 12. Religija

III. MJERE ZA PRIMJENU
Pravilo 13. Informiranje i istraživanje
Pravilo 14. Kreiranje politike i planiranje
Pravilo 15. Zakonodavstvo
Pravilo 16. Ekonomska politika
Pravilo 17. Koordinacija djelovanja
Pravilo 18. Organizacije osoba s invaliditetom.
Pravilo 19. Izobrazba osoblja
Pravilo 20. Nadzor i ocjenjivanje programa o invalidnosti na razini države, u svezi s primjenom Pravila
Pravilo 21. Tehnička i ekonomska suradnja.
Pravilo 22. Međunarodna suradnja.

IV. MEHANIZAM ZA NADZOR