Standardna pravila o izjednačivanju mogućnosti
za osobe s invaliditetom

I. Preduvjeti za ravnopravno sudjelovanje    

Pravilo 1. Razvijanje svijesti  
Države trebaju poduzimati akcije da se u društvu razvija svijest o osobama s invaliditetom, njihovim pravima, njihovim potrebama, njihovim potencijalima i njihovom doprinosu.

 1. Države se moraju pobrinuti da odgovorni organi daju svježe informacije o dostupnim programima i službama osobama s invaliditetom, njihovim obiteljima, stručnjacima određenih struka i širokoj javnosti. Informacije koje se daju osobama s invaliditetom trebaju biti pružene u njima pristupačnom obliku.

 2. Države trebaju pokretati i podupirati informativne kampanje o osobama s invaliditetom te o politici na području invalidnosti, šireći poruku kako su osobe s invaliditetom građani s jednakim pravima i obvezama poput ostalih građana, te na taj način opravdavati mjere za uklanjanje zapreka njihovom punom sudjelovanju.

 3. Države trebaju poticati pozitivno prikazivanje osoba s invaliditetom u sredstvima javnog priopćavanja; u toj stvari treba se savjetovati s udrugama osoba s invaliditetom.

 4. Države se moraju pobrinuti da programi edukacije javnosti u svim svojim aspektima odražavaju načelo pune participacije i jednakosti.

 5. Države trebaju pozvati osobe s invaliditetom, njihove obitelji i organizacije da sudjeluju u programima prosvjećivanja javnosti koji se odnose na pitanja invalidnosti.

 6. Države trebaju poticati poduzeća privatnog sektora da probleme invalidnosti uključe u sve oblike svog djelovanja.

 7. Države trebaju pokrenuti i promicati programe kojima je svrha podizanje svijesti osoba s invaliditetom o vlastitim pravima i potencijalu. Poraslo samopouzdanje i veće ovlasti pomoći će osobama s invaliditetom da iskoriste mogućnosti koje su im na raspolaganju.

8. Podizanje svijesti treba biti važan dio odgoja djece s invaliditetom, kao i dio rehabilitacijskih programa. Osobe s invaliditetom mogu također pomoći jedne drugima u podizanju samosvijesti djelovanjem u svojim vlastitim organizacijama.

 9. Podizanje svijesti i osjetljivosti treba biti dio obrazovanja sve djece i mora biti sastavni dio programa izobrazbe učitelja i svih stručnjaka.

   Pravilo 2. Zdravstvena zaštita  
Države trebaju osigurati efikasnu zdravstvenu skrb osobama s invaliditetom.  

1. Države trebaju raditi na stvaranju programa koje će voditi multidsciplinarni timovi stručnjaka sa svrhom ranog otkrivanja, dijagnosticiranja i tretmana oštećenja. Time se mogu spriječiti, umanjiti ili ukloniti invalidizirajući učinci. U takvim programima treba osigurati puno individualno sudjelovanje osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, kao i sudjelovanje organizacija osoba s invaliditetom, na razini planiranja metoda tretmana i njihova vrednovanja.  

2. Djelatnici lokalnih zajednica trebaju biti osposobljeni za sudjelovanje na područjima djelovanja kao što su rana detekcija oštećenja, osiguranje primarne pomoći i upućivanje mjerodavnim službama.  

3. Države trebaju osigurati da osobe s invaliditetom, osobito najmanja djeca i ostala djeca, dobivaju istu kvalitetu zdravstvene skrbi u okviru istog sustava kao i ostali članovi društvene zajednice.  

4. Države se trebaju pobrinuti da medicinsko i paramedicinsko osoblje dobiva adekvatnu obuku i opremu za pružanje zdravstvene skrbi osobama s invaliditetom te da mu budu dostupne relevantne metode i tehnologija tretmana.  

5. Države trebaju osigurati da medicinsko, paramedicinsko i ostalo osoblje dobiva odgovarajuću obuku kako ne bi davalo neprikladne savjete roditeljima pa na taj način sužavalo mogućnosti izbora za njihovu djecu. Obuka treba biti kontinuirani proces i treba se temeljiti na najnovijim raspoloživim saznanjima.  

6. Države se trebaju pobrinuti da osobe s invaliditetom mogu dobiti bilo koje redovito liječenje i lijekove koji im zatrebaju da bi očuvali ili poboljšali svoju funkcionalnu razinu.  

Pravilo 3. Rehabilitacija
(Rehabilitacija je temeljni pojam u politici invalidnosti, a definicija je u paragrafu 23. Predgovora.)
 Države trebaju osigurati pružanje rehabilitacijskih usluga osobama s invaliditetom kako bi postigle i mogle održavati svoju optimalnu razinu nezavisnosti i djelovanja.

 1. Države trebaju stvoriti nacionalne programe rehabilitacije za sve skupine osoba s invaliditetom. Takvi programi moraju se temeljiti na stvarnim individualnim potrebama osoba s invaliditetom te na načelima njihova punog sudjelovanja i jednakosti.

 2. Takvi programi trebaju sadržavati širok niz djelatnosti, kao što su vježbanje osnovnih sposobnosti da bi se popravile ili kompenzirale oštećene funkcije, savjetovanje osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, razvoj samopouzdanja, te povremene usluge kao što su dijagnosticiranje i stručno vodstvo.

 3. Svim osobama s invaliditetom, uključujući one s teškim i/ili višestrukim invaliditetom, koje trebaju rehabilitaciju, ona mora biti dostupna.

 4. Osobe s invaliditetom i njihove obitelji trebaju dobiti mogućnost sudjelovanja u planiranju i organizaciji rehabilitacijskih službi koje se na njih odnose.

 5. Sve rehabilitacijske službe trebaju biti na raspolaganju u lokalnoj zajednici gdje osoba s invaliditetom živi. Međutim, u nekim slučajevima, da bi se postigli određeni ciljevi obuke, mogu se organizirati i posebni, vremenski ograničeni, rehabilitacijski tečajevi u internatskim uvjetima, gdje je to prikladno.

 6. Osobe s invaliditetom i njihove obitelji treba poticati da se zapošljavaju u rehabilitaciji, npr. kao kvalificirani učitelji, instruktori i savjetodavci.

 7. Države trebaju iskoristiti stručno iskustvo organizacija osoba s invaliditetom kod formuliranja i vrednovanja rehabilitacijskih programa.   

Pravilo 4. Pomoćne službe  
Države trebaju osigurati razvoj i pružanje usluga potpore, uključujući pomagala, osobama s invaliditetom, da bi im se pomoglo postići veću nezavisnost u svakidašnjem životu i da bi mogle ostvarivati svoja prava.

 1. Države trebaju osigurati nabavu pomagala i opreme, osobnu pomoć i usluge tumača, u skladu s potrebama osoba s invaliditetom, jer su to važne mjere za postizanje ravnopravnih mogućnosti.

 2. Države trebaju podupirati razvoj, proizvodnju, distribuciju i servisiranje pomagala i opreme kao i popularizaciju znanja o njima.

 3. Da bi se ovo postiglo treba iskoristiti općenito dostupna tehnička znanja. U državama gdje postoji industrija visoke tehnologije treba je u potpunosti iskoristiti za povišenje standarda efikasnosti pomagala i opreme. Važno je stimulirati razvoj i proizvodnju jednostavnih i jeftinih pomagala, služeći se gdje je moguće domaćim materijalima i lokalnim proizvodnim kapacitetima. Osobe s invaliditetom mogu biti uključene u proizvodnju ovih pomagala.

 4. Države trebaju prihvatiti da svim osobama s invaliditetom koje trebaju pomagala moraju takva pomagala biti na odgovarajući način dostupna, uključujući tu i financijsku mogućnost. To može značiti da se pomagala i oprema trebaju davati i besplatno, odnosno po cijeni koju osobe s invaliditetom ili njihove obitelji mogu platiti.

 5. U rehabilitacijskim programima za pružanje pomagala i opreme države moraju uzeti u obzir posebne zahtjeve koji se postavljaju za pomagala i opremu što se daje djevojčicama i dječacima s invaliditetom, s obzirom na oblik, trajnost i prikladnost za dječji uzrast.

 6. Države moraju pomagati razvoj i pružanje individualnih programa asistencije te službi tumača, pogotovu za osobe s teškim ili višestrukim invaliditetom. Takvi programi podižu razinu sudjelovanja osoba s invaliditetom u svakidašnjem životu kod kuće, na poslu, u školi i u časovima razonode.

 7. Programi osobne asistencije trebaju biti koncipirani tako da osobe s invaliditetom koje se njima koriste imaju odlučujući utjecaj u pogledu načina kako će se ti programi pružati.  

PREDGOVOR
Stanje i sadašnje potrebe
Dosadašnje međunarodno djelovanje
Prema Standardnim pravilima
Svrha i sadržaj Standardnih pravila o izjednačivanju mogućnosti za osobe s invaliditetom.
Temeljni pojmovi invalidske politike

UVOD
I. PREDUVJETI ZA RAVNOPRAVNO SUDJELOVANJE
Pravilo 1. Razvijanje svijesti
Pravilo 2. Zdravstvena zaštita
Pravilo 3. Rehabilitacija
Pravilo 4. Pomoćne službe

II. PODRUČJA OSTVARIVANJA RAVNOPRAVNOSTI
Pravilo 5. Pristupačnost
Pravilo 6. Odgoj i izobrazba
Pravilo 7. Zapošljavanje
Pravilo 8. Uzdržavanje od prihoda i socijalna sigurnost
Pravilo 9. Obiteljski život i osobni integritet
Pravilo l0. Kultura
Pravilo 11. Rekreacija i šport
Pravilo 12. Religija

III. MJERE ZA PRIMJENU
Pravilo 13. Informiranje i istraživanje
Pravilo 14. Kreiranje politike i planiranje
Pravilo 15. Zakonodavstvo
Pravilo 16. Ekonomska politika
Pravilo 17. Koordinacija djelovanja
Pravilo 18. Organizacije osoba s invaliditetom.
Pravilo 19. Izobrazba osoblja
Pravilo 20. Nadzor i ocjenjivanje programa o invalidnosti na razini države, u svezi s primjenom Pravila
Pravilo 21. Tehnička i ekonomska suradnja.
Pravilo 22. Međunarodna suradnja.

IV. MEHANIZAM ZA NADZOR