Standardna pravila o izjednačivanju mogućnosti
za osobe s invaliditetom

Predgovor

Stanje i sadašnje potrebe

1. Osoba s invaliditetom ima svuda u svijetu i na svim razinama svakog društva. Broj osoba s invaliditetom u svijetu velik je i raste.

2. U svijetu su kako uzroci tako i posljedice invaliditeta različiti. Ove su razlike rezultat nejednakih društveno-ekonomskih prilika i razlika u skrbi pojedinih država za dobrobit njihovih građana.

3. Sadašnja politika u svezi s invalidnošću rezultat je razvoja u posljednjih 200 godina. U njoj se na mnogo načina odražavaju životni uvjeti te socijalna i ekonomska politika raznih razdoblja. Na polju invalidnosti, međutim, ima još i mnogo specifičnih okolnosti koje su utjecale na životne uvjete osoba s invaliditetom. Neznanje, nemar, praznovjerje i strah, društveni su faktori koji su kroz povijest invalidnosti izolirali osobe s invaliditetom usporavajući njihov napredak.

4. Tijekom godina politika u pogledu invalida razvila se od elementarne skrbi za njih u ustanovama do školovanja djece s invaliditetom i rehabilitacije osoba koje su u odrasloj dobi postale invalidne. Izobrazbom i rehabilitacijom osobe s invaliditetom postale su aktivnije kao snaga koja pospješuje dalji razvoj politike u svezi s invalidnošću. Osnovane su organizacije osoba s invaliditetom, njihovih obitelji i zagovornika, i one su se borile za bolje uvjete za osobe s invaliditetom. Nakon Drugog svjetskog rata uvedeni su koncepti integracije i normalizacije, koji odražavaju rastuću svijest o sposobnostima osoba s invaliditetom.

5. Krajem šezdesetih organizacije osoba s invaliditetom u nekim zemljama počele su formulirati jednu novu koncepciju invalidnosti. Ta nova koncepcija ukazivala je na usku povezanost ograničenja koja doživljavaju invalidni pojedinci s poretkom i strukturom njihove društvene okoline i stavovima cjelokupne populacije. U isto vrijeme problemi invalidnosti zemalja u razvoju isticali su se sve više i više. U nekima od ovih zemalja procijenjeno je da je postotak populacije s invaliditetom veoma visok i da su osobe s invaliditetom većinom jako siromašne.

{U ovom dokumentu Ujedinjenih naroda umjesto nekad uobičajenih termina "invalidne osobe" i "invalidi" (disabled persons, the disabled) rabi se izraz "osobe s invaliditetom" (persons with disabilities). Namjera je jasna: naglasiti kako se obilježje "invalidnosti" ne odnosi na (cijelu) osobu. Smatrali smo da to treba poštovati i u prijevodu, iako ova nova sintagma nije (zasad) kod nas uobičajena. - (Napomena prevoditelja).}

Dosadašnje međunarodno djelovanje

6. Prava osoba s invaliditetom odavno su predmet velike pozornosti Ujedinjenih naroda i drugih međunarodnih organizacija. Najvažniji rezultat Međunarodne godine invalidnih osoba, 1981, bio je Svjetski program djelovanja u svezi s invalidnim osobama, usvojen u Generalnoj skupštini rezolucijom 37/52 od 3. prosinca 1982.

Godina invalida i Svjetski program djelovanja dali su snažan poticaj napretku na ovom polju. Njima je naglašeno pravo osoba s invaliditetom na jednake mogućnosti kakve imaju ostali građani i na ravnopravno sudioništvo u poboljšanjima životnih uvjeta koja su rezultat ekonomskog i socijalnog napretka. Također je tada, po prvi put, hendikep definiran kao posljedica suodnosa invalidnih osoba i njihove društvene okoline.

7. Svjetski sastanak stručnjaka sa ciljem uvida u primjenu Svjetskog programa djelovanja za invalidne osobe održan je sredinom Desetljeća invalidnih osoba u Stockholmu, l987. godine. Na tom je sastanku preporučeno da se razradi orijentacijska filozofija sa svrhom da pokaže koje akcije trebaju imati prvenstvo u godinama što dolaze. Temelj te filozofije treba biti da se osobama s invaliditetom priznaju njihova prava.

8. U skladu s time Sastanak je preporučio da Generalna skupština sazove posebnu konferenciju radi izrade međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika negativne diskriminacije osoba s invaliditetom, koju bi države trebale ratificirati na kraju Desetljeća invalidnih osoba.

9. Nacrt konvencije pripremila je Italija i bio je podnesen Generalnoj skupštini na njezinom četrdeset i drugom zasjedanju. Daljnje prijedloge u svezi nacrta konvencije podnijela je Švedska na četrdeset i četvrtom zasjedanju Skupštine. Međutim, u obje ove prilike nije bilo moguće postići konsenzus o prikladnosti donošenja takve konvencije. Po mišljenju mnogih delegata postojeći opći dokumenti o ljudskim pravima trebali bi jamčiti osobama s invaliditetom ista prava kao i ostalim osobama.

Prema standardnim pravilima

10. Vođeno odlukama Generalne skupštine, Ekonomsko i socijalno vijeće se na svom je prvom redovitom zasjedanju u 1990. godini konačno suglasilo da će se usredotočiti na izradu jednog međunarodnog instrumenta druge vrste. Svojom rezolucijom 1990/26 od 24. svibnja 1990, Vijeće je ovlastilo Komisiju za socijalni razvoj da razmotri, na svojem trideset i drugom zasjedanju, osnivanje jedne ad hoc radne grupe s neodređenim brojem članova, vladinih stručnjaka, financirane dobrovoljnim doprinosima, da ona izradi standardna pravila o izjednačivanju mogućnosti za invalidnu djecu, mladež i odrasle, u uskoj suradnji sa specijaliziranim agencijama, drugim međuvladinim tijelima i nevladinim organizacijama, naročito organizacijama invalidnih osoba. Vijeće je također zahtijevalo da Komisija finalizira tekst ovih pravila radi razmatranja u 1993. godini i podnošenja Generalnoj skupštini na njenom četrdeset i osmom zasjedanju.

11. Rasprave koje su slijedile u Trećem odboru Generalne skupštine, na četrdeset i petom zasjedanju, pokazale su da postoji široka potpora novoj incijativi za izradu standardnih pravila o izjednačivanju mogućnosti za osobe s invaliditetom.

12. Na trideset i drugom sastanku Komisije za socijalni razvoj inicijativa za standardna pravila dobila je potporu velikog broja predstavnika i rasprave su dovele do usvajanja rezolucije 32/2 od 20. veljače 1991, kojom je Komisija odlučila osnovati ad hoc radnu grupu s neodređenim brojem članova, u skladu s rezolucijom 1990/26 Ekonomskog i socijalnog vijeća.

Svrha i sadržaj Standardnih pravila o izjednačivanju mogućnosti za osobe s invaliditetom

13. Standardna pravila o izjednacivanju mogucnosti za osobe s invaliditetom napravljena su na temelju iskustava stecenih tijekom Desetljeca invalidnih osoba Ujedinjenih naroda (1983-1992) \Proglašena u Generalnoj skupštini rezolucijom 37/53. Medunarodna Povelja o ljudskim pravima, s Opcom deklaracijom o pravima covjeka, Medunarodni ugovor o ekonomskim, socijalnim i kulturalnim pravima, pa Medunarodni ugovor o gradanskim i politickim pravim, Konvencija o pravima djeteta te Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije na štetu žena, kao i Svjetski program djelatnosti u svezi s invalidnim osobama, čine politički i moralni temelj Pravila.

14. Iako Pravila nisu obvezujuća, ona mogu postati međunarodnim običajnim pravilima bude li ih primjenjivao velik broj država s namjerom da ih poštuje kao dio međunarodnog prava. Pravila podrazumijevaju snažno moralno i političko zalaganje država u poduzimanju akcija za izjednačivanje mogućnosti za osobe s invaliditetom. Ona upućuju na važna načela odgovornosti, akcije i suradnje. Ističu područja od odlučujuće važnosti za kvalitetu života i za postizanje punog sudjelovanja i ravnopravnosti. Pravila nude osobama s invaliditetom i njihovim organizacijama instrument za kreiranje politike i za akciju. Osiguravaju temelj za stručnu i ekonomsku suradnju između država, Ujedinjenih naroda i drugih međunarodnih organizacija.

15. Svrha je Pravila da djevojčice, dječaci, žene i muškarci s invaliditetom, kao pripadnici svojih zajednica, mogu uživati ista prava i obveze poput drugih građana. U svim društvima u svijetu još postoje zapreke koje sprečavaju osobe s invaliditetom da se koriste svojim pravima i slobodama te im otežavaju puno sudjelovanje u djelatnostima njihovih društvenih zajednica. Države su odgovorne za poduzimanje odgovarajućih akcija za uklanjanje takvih zapreka. Osobe s invaliditetom i njihove organizacije trebaju igrati aktivnu ulogu kao partneri u ovom procesu. Izjednačenje mogućnosti za osobe s invaliditetom bitan je doprinos općim naporima u cijelom svijetu da se pokrenu neiskorištene ljudske snage. Posebnu pozornost možda će trebati usmjeriti prema skupinama kao što su žene, djeca, stariji ljudi, siromasi, radnici-migranti, osobe s dvostrukim ili višestrukim invaliditetom, domorodačke populacije i etničke manjine. Pored toga, velik je broj izbjeglica s invaliditetom, čije posebne potrebe zahtijevaju pozornost.

Temeljni pojmovi invalidske politike

16. Pojmovi koji se ovdje nabrajaju pojavljuju se često u Pravilima. Oni u svojoj biti počivaju na konceptima Svjetskog programa djelovanja u svezi s invalidnim osobama. U pojedinim slučajevima odražavaju i razvoj do kojega je došlo tijekom Desetljeća invalidnih osoba Ujedinjenih naroda.

Invaliditet i hendikep
17. Termin "invaliditet" (disability) zajednički je izraz za velik broj različitih funkcionalnih ograničenja koja se pojavljuju u svakoj populaciji svake zemlje u svijetu. Ljudi mogu biti invalidizirani fizičkim, intelektualnim i osjetilnim oštećenjima, zdravstvenim stanjem ili mentalnom bolešću. Ovakva oštećenja, stanja ili bolesti mogu biti po svojoj prirodi nešto trajno ili prolazno.

18. Termin "hendikep" (handicap) znači gubitak ili ograničenje mogućnosti sudjelovanja u životu zajednice ravnopravno s ostalima. On opisuje susret osobe s invaliditetom i njene okoline. Svrha je ovog termina naglašavanje manjkavosti u okolini i u mnogim organiziranim aktivnostima društva, na primjer u informiranju, komunikaciji i obrazovanju, čime se onemogućuje ravnopravno sudjelovanje osoba s invaliditetom.

19. Na uporabu dvaju termina "invaliditet" i "hendikep", kako je to definirano u prethodnim stavkama 17. i 18., treba gledati u svjetlu moderne povijesti invalidnosti. Tijekom sedamdesetih pojavila se snažna reakcija među predstavnicima organizacija osoba s invaliditetom i stručnjacima na polju invalidnosti protiv dotadašnje terminologije. Izrazi "invalidnost", "invaliditet" i "hendikep" često su smućivali svojom neodređenošću, što je škodilo u kreiranju politike i političkoj akciji. Terminologija je odražavala medicinski i dijagnostički pristup, koji je ignorirao nesavršenosti i manjkavosti društvene okoline.

20. Godine 1980. Svjetska zdravstvena organizacija usvojila je međunarodnu klasifikaciju oštećenja, invalidnosti i hendikepa, čime je sugeriran precizniji i istovremeno relativistički pristup. Međunarodna klasifikacija oštećenja, invaliditeta i hendikepa7 pravi jasnu razliku između "oštećenja", "invaliditeta" i "hendikepa". Ova klasifikacija široko se rabi na područjima rehabilitacije, obrazovanja, u statistici, policiji, zakonodavstvu, demografiji, sociologiji, ekonomiji i antropologiji. Neki korisnici izrazili su zabrinutost da bi se Klasifikacija , po svojoj definiciji termina "hendikep", još uvijek mogla smatrati odveć medicinskom i pretjerano usmjerenom na pojedinca, tako da možda ne objašnjava adekvatno međuodnos društvenih uvjeta ili očekivanja i sposobnosti pojedinca. Ovaj prigovor, kao i drugi koji su izraženi tijekom 12 godina od publiciranja Klasifikacije, bit će razmotreni kod njenih skorih revizija.

21. Kao rezultat iskustva stečenog u primjeni Svjetskog programa djelovanja i opće rasprave koja se vodila tijekom Godine invalidnih osoba Ujedinjenih naroda, produbljeno je znanje i prošireno razumijevanje o problemima invalidnosti te s time povezanom terminologijom. Sadašnja terminologija priznaje da je potrebna usmjerenost kako na individualne potrebe (kao što su rehabilitacija i tehnička pomagala) tako i na manjkavosti u društvu (razne zapreke sudjelovanju).

Prevencija
22. Pojam "prevencija" označava akciju kojoj je cilj spriječiti pojavljivanje fizičkog, intelektualnog, psihijatrijskog ili osjetilnog oštećenja (primarna prevencija)odnosno spriječiti da oštećenje prouzroči trajna funkcionalna ograničenja ili invaliditet (sekundarna prevencija). Prevencija može obuhvaćati mnogo raznolikih tipova djelovanja, kao što su primarna zdravstvena zaštita, prenatalna i postnatalna skrb, obrazovanje i prehrana, kampanje imunizacije protiv zaraznih bolesti, mjere za suzbijanje endemskih bolesti, sigurnosni propisi, programi za sprečavanje nesreća na raznim mjestima uključujući adaptaciju radnih mjesta radi sprečavanja profesionalnih invaliditeta i bolesti, te prevencija invaliditeta koji su posljedica zagađenja okoliša i oružanih sukoba.

Rehabilitacija
23. Termin "rehabilitacija" odnosi se na postupak kome je cilj omogućiti osobama s invaliditetom da postignu i održe svoj optimalni nivo fizičke, osjetilne, intelektualne, psihičke i/ili socijalne učinkovitosti, pa da tako steknu sposobnost mijenjanja svog života u pravcu veće neovisnosti. Rehabilitacija može uključivati mjere za stvaranje i/ili vraćanje funkcija, kompenziranje smanjenih ili nepostojećih funkcija ili funkcionalnih ograničenja. Rehabilitacijski postupak ne obuhvaća početnu medicinsku skrb. Uključuje širok niz mjera i aktivnosti, od temeljne i opće rehabilitacije do aktivnosti usmjerenih određenom cilju, kao što je npr. profesionalna rehabilitacija.

Izjednačivanje mogućnost
24. Termin "izjednačivanje mogućnosti" označava proces kojim različiti sustavi društva i okoline, kao što su službe, djelatnosti, informiranje i dokumentacija, postaju dostupni svima, posebice osobama s invaliditetom.

25. Princip jednakih prava podrazumijeva da su potrebe svakog i svih pojedinaca jednako važne te da ove potrebe trebaju biti temeljem planiranja u ljudskim društvima, s tim da se sve raspoložive mogućnosti moraju upotrijebiti na način kojim će se svakom pojedincu osigurati jednaka mogućnost sudjelovanja.

26. Osobe s invaliditetom članovi su društva i imaju pravo ostati u svojim lokalnim zajednicama. Trebaju dobiti podršku koja im je potrebna u okviru redovitih struktura školstva, zdravstva, zapošljavanja i socijalnih službi.

27. Osobe s invaliditetom koje steknu jednaka prava trebaju imati i jednake obveze. Koliko se ova prava ostvaruju, toliko društvena zajednica treba povećavati svoja očekivanja od osoba s invaliditetom. Dio procesa ostvarivanja jednakih mogućnosti treba biti pomoć osobama s invaliditetom da preuzmu svoju punu odgovornost kao članovi društvene zajednice.

UVOD
I. PREDUVJETI ZA RAVNOPRAVNO SUDJELOVANJE
Pravilo 1. Razvijanje svijesti
Pravilo 2. Zdravstvena zaštita
Pravilo 3. Rehabilitacija
Pravilo 4. Pomoćne službe

II. PODRUČJA OSTVARIVANJA RAVNOPRAVNOSTI
Pravilo 5. Pristupačnost
Pravilo 6. Odgoj i izobrazba
Pravilo 7. Zapošljavanje
Pravilo 8. Uzdržavanje od prihoda i socijalna sigurnost
Pravilo 9. Obiteljski život i osobni integritet
Pravilo l0. Kultura
Pravilo 11. Rekreacija i šport
Pravilo 12. Religija

III. MJERE ZA PRIMJENU
Pravilo 13. Informiranje i istraživanje
Pravilo 14. Kreiranje politike i planiranje
Pravilo 15. Zakonodavstvo
Pravilo 16. Ekonomska politika
Pravilo 17. Koordinacija djelovanja
Pravilo 18. Organizacije osoba s invaliditetom.
Pravilo 19. Izobrazba osoblja
Pravilo 20. Nadzor i ocjenjivanje programa o invalidnosti na razini države, u svezi s primjenom Pravila
Pravilo 21. Tehnička i ekonomska suradnja.
Pravilo 22. Međunarodna suradnja.

IV. MEHANIZAM ZA NADZOR