Gluhoća kao Božji dar

Sanja Tarczay

Ponovo proživjeti trideset i tri proljeća, ljeta, jeseni i zima. To i nije problem, ali kako odabrati one trenutke sjećanja, one dijelove života koje su imale važnu ulogu o odrastanju gluhog djeteta?

"Bog daje, ali i uzima..." Velika se većina ljudi za svoje nedostatke, odnosno posebnosti, uvijek pita: "Zašto mi je Bog uzeo ovo ili ono". .. A samo mali broj ljudi, vjerujem, razmišlja poput mene: BOG UZIMA , ALI I DAJE... Bog mi je uzeo sluh, ali dao mi je gluhoću, dao moju obitelj, moje dvije "učiteljice života" (jednu učiteljicu i jednu doktoricu), mog supruga, mnoge prijatelje kojima zahvaljujem na podršci, kao i one koji mi nisu prijatelji (i takvima isto zahvaljujem, doduše ne na podršci, već na tome što su svojom prisutnošću u mom životu ukazali da ne budem poput njih).

Gluhoća kao dar, zašto ne? I u tišini ima punine života. I nikada nisam razumjela ljude koji gluhoću smatraju tragedijom. Niti sam sigurna da li ćete razumjeti moju sreću čitajući ove retke...

Bio je listopad, 1966. godine. Moja mama imala je težak porod, a sve zbog moje upornosti da mi silazak na svijet ne bude na glavu, već da se dočekam "čvrsto" na noge. Ta moja upornost izmučila je mamu, ali i mnoge druge kasnije u životu. Sam porod nije ostavio nikakva traga na meni. Bila sam, kažu, živahno i debeljuškasto dijete od 3,500 grama.

U dobi od 5 mjeseci već sam spretno mahala rukicama da dozovem mamu. Prohodala sam sa 9 mjeseci i u isto vrijeme prestala nositi pelene. Počela sam uskoro sricati prve slogove, prve riječi i rečenice. Mnoge su riječi bile nepravilno izgovorene, ne zato što nisam čula, nego zato što sam čula nepravilno izgovorene glasove svojih gluhih roditelja. Samo mi je moja sestrica pravilno tepala, jer ona je bila "samo" nagluha.

Negdje prije druge godine života, kada sam htjela započeti svoju govorničku karijeru, zadesila me je upala srednjeg uha. Slijedili su penicilin i streptomicin (danas zabranjen) kao dio terapije.

Ne sjećam se glasova, ali sjećam se, živo, svih slika iz tog vremena. Već sam se od prije znala jako uspješno koristiti rukama u priopćavanju svojih želja kao i u svakodnevnom običnom djetinjem govoru. Međutim, nitko ne zna točno kako je i zašto sluh "nestao". Primjećivali su da su mi ruke postale izražajnije u prenošenju misli i osjećaja. Više nisam trčala kada je netko zazvao moje ime, nisam se više odazivala. Niti sam više pokazivala zvono kada je netko zvonio. Tata mi je rekao da su se, tada, normalno, zabrinuli. Odveli su me na pretrage. Nalaz je bio jasan: značajan obostrani gubitak sluha, moguća posljedica streptomicina i penicilina. U centru za rehabilitaciju slušanja i govora rekli su da je uzrok nasljedna gluhoća.

Što je, tu je. Ništa se nije promijenilo u našim životima, samo me više nisu glasno dozivali, već jednostavno mahanjem ruku ili prenošenjem vibracija na daljinu (kada je pod bio drven bilo je dovoljno lupiti nogama ) Tata, mama i ja bili smo sretni pričajući mnoge priče. Rukama sam smišljala prve laži. Čitala sam prve slikovnice, a nešto kasnije, sa četiri godine, počela sam i pisati prve rečenice. Sjećam se, voljela sam tatine priče, priče ispričane na znakovnom jeziku. Rado sam gledala i Mikijeve almanahe. Sanjala sam mnoge snove. Jedino se moja sekica baš nije oduševljavala mojim rukicama. Smetalo ju je što uvijek kada dođu tatini i mamini gluhi prijatelji, eto mene, glavne zvijezde zabave. Sve sam htjela znati, sve sam htjela reći i sve sam htjela vidjeti (čuti). Jasno da su svi tatini i mamini prijatelji govorili znakovnim jezikom. To je bila za mene ravnopravnost . No, kada su dolazili oni koji čuju, ljudi koji samo ustima govore, samo sam mudro klimala glavom i bježala među svoje stripove i Mikijeve almanahe.

Moja baka po tati za mene bila je prava napast. Dosadna, čangrizava baka, koja govori ustima i uvijek me uhvati kada se pokušavam ušuljati u njenu sobu. Ta soba, bakina, za mene bila je rajski vrt. Čega sve nije bilo u njenim ormarima... Najljepše su bile knjige. Velike, debele, nerazumljive i zato privlačne...

Znakovni jezik (govor rukama) kao prva svakodnevna informacija i pisana riječ bili su mi najvažniji . Voljela sam svoj svijet tišine i knjiga. Tolike sam snove sanjala.

Godine su prolazile u mojim istraživanjima i beskrajnim pitanjima na koja su svi članovi moje obitelji strpljivo odgovarali.

Malo, po malo shvatila sam važnost i korisnost govora ustima. Bio mi je takav govor potreban za neke moje akcije... Npr. jednom, u dobi od četiri-pet godina, imala sam česte upale grla, tako da je mama odlučila ne dati mi nikakvo hladno piće, uključujući i običnu vodu iz vodovoda. Odlučila sam smisliti plan kako dobiti vodu. I tako, počela sam se previjati u krevetu kao da sam teško bolesna. Moja "gluma" bila je toliko uvjerljiva da su odmah alarmirali mog strica koji je dojurio "fićom" i odmah su me vozili u bolnicu. Doktor, koji me primio, poslao ih je sve van i počeo pregled razgovorom. Tada sam mu govorom ustima morala objašnjavati što hoću. Dobila sam svoju čašu vode i pobjedonosno izašla van . Doktor se nasmijao mojima i rekao im da mi nije apsolutno ništa i da mi daju vode.

Na Krku, gdje smo imali vikendicu, bilo je mnogo djevojčica moje dobi. Voljela sam promatrati kako se služe svojim govorom ustima, no nisam samo htjela gledati. Željela sam sudjelovati. Znanja za to sam imala, trebala sam samo smisliti način kako da im se približim i budem jedna od njih. I tako, malo po malo ...upoznavala sam još jedan novi svijet i naučila funkcionirati u tom svijetu. To je iziskivalo određene napore u čitanju s usana, stalnu koncentraciju na ono što se događa. Stalno je trebalo biti u toku. Jednostavnije mi je bilo da ja budem glavna i da ja puno pričam, barem sam znala o čemu se vodi razgovor. Za to je trebalo puno pripreme, puno novih znanja i ideja. Društvance je htjelo uvijek nove i nove stvari i igre. Ti zahtjevi okoline često su bili naporni, pa sam i stoga često tražila i nalazila mir i spokoj unutar svoje obitelji i svojih knjiga. Oni mi nisu bili naporni, oni su bili moj svijet. Njih sam više od svega voljela: tatu, mamu i stariju sekicu, znakovni jezik i knjige, stripove...

U prvim razvojnim fazama života posebnu pozornost treba usmjeriti na kognitivni razvoj. Stjecanje novih spoznaja i informacija važniji su za normalan razvoj djeteta od učenja govora. Govor dolazi sam po sebi kada već postoji znanje, a ono je preduvjet u stvaranju motivacije za učenje, a time i učenje govora. Djetetu ne treba oduzeti dragocjeno vrijeme u njegovu razvoju dosadnom i mukotrpnom rehabilitacijom slušanja i govora. U prvim fazama djetetova života i odrastanja najvažnije je pronaći sistem komuniciranja koji mu omogućuje normalno i optimalno primanje informacija. To sigurno nije čitanje s usana. Danas, kada imam širok repertoar riječi u memoriji, još uvijek ne mogu nikada sa 100% razumijevanja čitati nekome s usana.

Prije nego nastavim s opisom svojeg daljnjeg razvoja, smatram potrebnim reći nešto o svojoj maloj obitelji, radi boljeg razumijevanja mog odrastanja. Živjeli smo svi u velikoj kući na Trešnjevci, nedaleko od centra Zagreba. Baka, mama, tata, sestra i ja . Baka i moj mačak bili su jedini koji su čuli. Kuća je bila nacionalizirana i pretrpana stanarima, koji su srećom malo po malo odlazili. Nas petero živjelo je u stotinjak kvadrata stana. Baka mi je umrla kada sam imala deset godina. Od tada sam imala svoju vlastitu sobu, baš onu koja me tjerala na istraživanje. Sada je to postala moja soba.

Mama, rođena 1930. godine kao šesto dijete u obitelji sa sedmero djece, bila je jedina koja se rodila gluha. Živjela je na selu, a teta Katica i ujak Ivan, najviše su radili s njom. Škole za nju nije bilo. Sa devetnaest godina dolazi u Zagreb gdje je završila tečaj opismenjivanja i stekla zvanje KV krojačice. Bila je lijepa žena, dobra i vrijedna. Moja je mama sve sama radila, išla u kupovinu, vodila me u grad, doktoru...Znala je jako dobro razlikovati dobro od lošega. Mnoge je stvari znala raditi, koje ja nikada neću moći. Samo jedno nije znala, nije mogla govoriti i nije mogla čuti. A voljeti je znala kao malo tko.

Moj je pak tata bio iz drugog svijeta. Rođen je također 1930. godine u imućnoj i obrazovanoj obitelji evangeličkog svećenika, kao najmlađi od troje sinova.. Sluh je izgubio kao osmomjesečna beba nakon meningitisa. Pohađao je redovnu školu, uz privatne učitelje. Završio Realnu pučku gimnaziju (Mimara). Odabrao zanimanje zlatara, kasnije i VKV zlatara, otvorio privatnu radionicu, čitao, pisao i govorio solidno. Tata, kao glava obitelji, bio nam je uvijek oslonac u svemu.

Moje je djetinjstvo bilo bezbrižno uz njega i mamu. Tata je imao mnoge snove koji su sada i moji. Putovali smo često na krilima mašte. Tata je bio zgodan muškarac i u odmaklim godinama. S njim sam voljela putovati na šahovska natjecanja gluhih, voljela sam s njim raditi sve muške poslove u dvorištu i vrtu. Bila sam njegova mezimica. Za mene, ne samo za mene već i sve nas, dao bi sve.

Moja starija sestrica, rođena 1957, sluh je djelomično izgubila također od upale uha sa pet godina. Pametna, starija sekica. Uvijek mi je govorila što bih trebala, a što ne bih trebala raditi. Ona me učila (čitaj gnjavila) da pišem školske zadaće, dijelila mi sestrinsko-majčinske savjete. Ipak je bila skoro devet i pol godina starija. Ona je nešto manje koristila znakovni jezik, budući je rasla uz tetu Katicu, u sredini gdje se normalno govorom komuniciralo, tako da se nismo baš uvijek razumjele. Uvijek je više voljela biti s onima koji čuju. Voljela sam ići s njom bilo kuda, a razlog je bio što se svagdje nešto novo nauči. Danas, kada smo starije, mnogo se bolje razumijemo. Da vam šapnem zašto - zato jer ona više ne čuje kao onda. I više se služi znakovnim jezikom....i tim je više volim.

Dakle, njih troje su bili najvažniji dio moga života. No ubrzo, došla je i prinova, moj nećak, "srećom" i on gluh. Imala sam deset godina kada sam postala teta.

Drugi važan preduvjet za što normalniji razvoj djeteta je njegova uža okolina, odnosno obitelj. Mnogo je čimbenika koji utječu na kognitivni a time i na komunikacijski razvoj djeteta u obitelji. Zavisno od odgojnih stavova roditelja, njihovih socijalnih prilika, kulturološke sredine... Negativistički stavovi spram gluhoće i znakovnog jezika ostavljaju na psihu djeteta značajne posljedice budući je prisiljeno usvajati nešto što ne razumije i biti nešto što nikada neće moći biti.

Prije nego sam krenula u školu , u našoj obitelji sastalo se "vijeće" da presudi o mom školovanju. Tada je postojao je zakon koji je upućivao djecu s poteškoćama u razvoju da pohađaju specijalizirane škole. Svi su se gluhi članovi obitelji izjasnili, a tu su najglasniji bili moja sestra i mama, da idem u redovnu školu. Mišljenje mog strica, čujućeg, bilo je da idem u Centar Suvag. U predškolskoj dobi uputili su me, dakle, u SUVAG. Mama i sestra su prosvjedovale, jer sam po dolasku kući uvijek bila povučenija, jer rekli su mi tamo da se u razgovoru ne smijem koristiti rukama. Moji su se bojali da će se to odraziti na mene. Već nakon nekoliko dana moja mama i sestrična otišli su me odjaviti, nakon što je moja mama virila kroz ključanicu i vidjela me kako sjedim s još nekoliko djece u klupicama poredanim u obliku slova "u", sa slušalicama na glavi, djelujući izgubljeno.

Na veliku radost sestre, mame i tate, upisana sam u redovan predškolski vrtić. Započeli su prvi problemi. Ljubomorno sam gledala kako djeca vježbaju pjevne nastupe, a ja to nisam mogla. Ponižavale su me lošije i slabije uloge u nekoj predstavi, više statične. I u to vrijeme svoj nedostatak sam kompenzirala na taj način da na sebe svratim pozornost i zanimanje. I opet sam se morala služiti raznim sitnim lukavstvima. Npr. u sobi gdje smo spavali bio je jedan crni klavir. Nikada nisam voljela vrijeme za spavanje, pa sam uvijek gledala u susjedni krevetić da vidim spava li tko. Učila sam djecu dvoručnoj abecedi, pa smo pričali u tišini, pišući po zraku dvoručnom abecedom. Nekada sam puštala da mi slušni aparat zvoni i tako plašila jednog dječaka pričom o klavirskom duhu. I bilo je veoma zabavno, dok nisu otkrili da je to moj slušni aparat proizvodio zvukove.

Ni kad sam krenula u školu nije bilo drugačije. Bar ne u početku. Rekli su mi da sam govorila dosta artikulirano, ali kao pravi mali Indijanac. No to nije smetalo da me prime u školu. Prvog školskog dana sjela sam u prvu klupu kraj prozora ...Imala sam sreće, dobila sam istu učiteljicu koju je moja sestra imala. Učiteljica Štefanija već je stažirala na mojoj sestri, upoznala našu obitelj. Moji su putovi bili lakši. Učiteljica Štefanija voljela je forsirati hrvatski jezik, što se kasnije pokazalo jako važnim u mom daljnjem razvoju. Matematici i fizici objavila sam rat koji još i dandanas vodim.

Prebrodivši prvi šok nove sredine i zahtjeve koje je diktirala , opet sam se snašla. Moji prvi prijatelji Igor i Gordana, a ujedno i susjedi, bili su mi marljivi savjetnici prve tri-četiri godine. Uvijek smo zajedno pričali, igrali se i učili. Kada je Gordana otišla, došla je na njeno mjesto Iskra, također iz iste ulice. I ostala dugo vrijeme u mom životu. Iako sam se sa svima voljela družiti, Igor i Iskra bili su mi najbliži u mojim djetinjim igrama i pričama. Poslije njih uglavnom sam se voljela družiti samo s dečkima, jer su oni bili manje zahtjevni od cura. S njima sam jurila po klupama, školskim hodnicima, igrala nogomet i rukomet, graničara, trgala svoje kute u toj jurnjavi. Cure su ipak mnogo više stajale i pričale. Jedino sam sa Iskrom voljela mnogo pričati, čak i za vrijeme nastave.

Tih bezbrižnih osam školskih godina pamtim kao najljepše u mom životu. učenje mi nije predstavljalo problem. Uvijek sam bila među boljima. Učiteljica me često znala pred svima pohvaliti. Osjećala sam se prihvaćena i voljena u svom razredu. Došle su i prve dječje simpatije, prve ljubavi, prve rođendanske proslave, prvi tulumi...Nisam se sramila svoje gluhoće ni svoje gluhe obitelji. S ponosom sam pričala o svojima i upoznavala ih s njima, učila prijatelje kako da mi šapću. Govorila sam da nije fer što svi mogu imati šaptače, pa ću tako i ja imati svoje posebne šaptače. Iskra i ja smo do vrhunca razvile svoje šalabahtere. Moja sjećanja jako su vezana uz moj razred svih osam godina, zajedničke izlete, druženja...

Ne sjećam se susjednih razreda, tim više se jako čudim kada u gradu i u poslu sretnem nekoga tko uoči ili začuje moje prezime i kaže mi da smo zajedno išli u školu, on u "c" razred . Mnogo puta me začudi što su me izgleda svi poznavali u školi, a ja sam poznavala samo svoj razred. Poznavala sam i jednog Zlatka iz iste ulice. Bio je moja najveća ljubav . Nosio mi torbe, išli smo na razna mjesta u gradu. Bio je jako zgodan. I puno smo pričali. Nije mu bilo ništa teško. Njegovo razumijevanje mojeg nedostatka sluha bilo je veliko, bezgranično. Mislim da je to bilo zbog toga, jer je u njegovoj kući živio jedan bračni par, oboje gluhi. Bili su vjenčani kumovi mojim roditeljima, pa me tata često vodio sobom kada je išao kod njih i u njihovom dvorištu upoznala sam ta dva crna oka. Zlatko je znao kako treba razgovarati sa mnom da mi bude lakše. Upoznala sam i romantiku.

Uvijek, više sam voljela biti samo s jednim u razgovoru. Grupna druženja nisam izbjegavala, samo ona su tražila od mene i od drugih određene napore. Naučila sam i pjevati!!! Moja prva pjesma bila je Kad seka slavi rođendan. Najprije su mi napisali sve riječi pjesme. Zatim je slijedila faza učenja napamet. Nakon toga su puštali cijelu muziku na gramofon. Ruke i uši sam prislonila na zvučnik i slušala vibracije. Pokazivali su mi kada počinje koja riječ, i tako sam počela pamtiti vibracije i zvukove. Nakon dosta vježbe znala sam i ja pjevati skupa s gramofonom. Srećom u kući su svi bili gluhi, pa mi nitko nije zamjerao moj kvariton. Inače, moji dobronamjerni prijatelji govorili su mi da se ostavim pjevanja. Meni je ipak uspjelo nastupiti u zboru. Samo jednom, ali ipak. Naime, kada su nas primali u pionire, svi smo uvježbavali razne pjevne točke. I opet mi se javila ona ljubomora kao onda u vrtiću. No moja je učiteljica bila izvanredan pedagog. Kako sam bila sitnija rastom, na vrsti u zboru stajala sam u prvom redu. Učiteljica je rekla da ću pjevati, ali bez glasa. I naučila sam sve pjesme i otpjevala ih gledajući u usta svom susjedu u vrsti. Sve pjesme . Bio je to moj prvi veliki nastup i bila sam jako ponosna. Tata i mama su me gledali. Samo što nisam počela pjevati rukama. No, oni su znali što pjevam, jer sam doma po cijele dane pjevala i rukama i glasom. U osnovnoj školi od pjevanja mnogo, mnogo više sam voljela sve tjelesne aktivnosti, košarku, rukomet i stolni tenis.

Gluhom djetetu treba optimalno pružiti sve uvjete odrastanja i spoznavanja života. Mnogi roditelji prezaštićuju svoje dijete, misleći da stoga što ne čuje ne može samostalno donijeti pravu odluku. Mnoga gluha djeca takovih roditelja emocionalno su nestabilna. Ne znaju što hoće, ovisna su o drugima. Gluho dijete mora poput ostale djece učiti na greškama. Roditelji, ne prezaštićujte svoju djecu!!!

Bezbrižno djetinjstvo je prošlo, došlo je srednjoškolsko doba. Nova sredina, novi, sve teži zahtjevi. Te četiri godine ostavile su dubok trag u mom životu. Bile su to godine traženja... Učenje još uvijek nije bilo problem. I dalje su mi ocjene bile dobre. Ne tako sjajne kao prije.

Mučile su me mnoge druge stvari. Kako se naviknuti na novu sredinu i kako je naučiti na mene. U osnovnoj školi većina ih je bila iz istog kvarta, no ovdje kao da su svi stranci. Različite sredine, različiti stavovi. Bilo je utoliko teže, jer više nije bilo toliko igara i jurnjave. Trebalo je dosta vremena provesti u društvu i pričati. Jednostavno za vas, ali ne i za mene. Tim više što mi je polako vid slabio. Bila sam vezana na gledanje iz blizine. Nisam više mogla tako uspješno prepisivati s ploče, za vrijeme testova... Nisam više mogla tako uspješno igrati razne igre loptom na satu tjelesnog. Atrophia optici pn. ou. polako je uzimala svoj danak.

Bilo je to za mene dvostruk napor. Trebalo je tražiti nova rješenja da se uklopim. Došla sam do zaključka da probleme vida moram kriti koliko god je to moguće. Često mi je bolje bilo da ispadnem nespretna, smotana, nego da priznam da imam probleme i s vidom.

Tata i ja smo počeli tražiti rješenja za moj vid. Jedno od njih je bilo jednomjesečni godišnji boravak u bolnici. Primanje injekcija u oko. Za jačanje očnog živca. Pokušala sam i dala sve od sebe da moj boravak u bolnici ne bude bolnički. Smišljala sve i svašta da mi život bude normalniji.

U to vrijeme počela sam s tatom ići i u klub gluhih. Tamo mi je bilo lakše prikriti moje probleme s vidom. Tamo sam se osjećala ravnopravno. Upoznala sam svoje prve gluhe vršnjake, prijatelje Zlatka, Antu i Snježanu. Moj život je postao nekako dvostruk. Živjela sam, s jedne strane, svoj srednjoškolski ne baš omiljen život, a s druge strane onaj slobodni život s gluhima . Tu sam ponovo našla sebe. No, potajne probleme zadavao mi je vid. U zajednici gluhih barem sam tražila samo jedno rješenje, kako prevladavati svoj problem s vidom. Dok sam u školi i u redovnim svakodnevnom životu među čujućima morala rješavati oboje.

Moj put počeo se kretati linijom manjeg otpora. Moji mi nisu branili sve češće izlaske u klub gluhih. Puštali su me, vidjevši da me to čini sretnijom. Tata je i dalje obilazio liječnike da pronađe način kako zaustaviti propadanje vidnog živca . Često sam mijenjala stakla naočala, nijedna korekcija vida nije mi omogućivala normalan vid. U svijetu gluhih, gdje su svi mahali rukama, lakše mi je bilo razumjeti . Moje odrastanje započelo je ponovo u svijetu tišine. Našla sam nove ljubavi, nove prijatelje i svog sadašnjeg supruga, učlanila se u folklornu sekciju gluhih. Omladinsku sekciju smo pokrenuli sami. Putovali i proširivali svoje horizonte. Upoznala sam i mnoge svoje gluhe prijatelje na svojim putovanjima. Danas ih imam po cijelom svijetu . U svakom gradu po jedan gluhi prijatelj.

Nakon završene srednje ekonomske zaposlila sam se u najprije u Centru za smještaj majki i djece. Radila sam u knjigovodstvenom odjelu na obračunu osobnih dohodaka. Bilo mi je sve teže raditi. Posao me strašno umarao. Teško mi je bilo čitati sve te brojke. Morala sam pronaći novi posao, manje zahtjevan za vid, a opet ne lošiji od moje struke, mojih kvalifikacija. Nisam htjela pristati raditi neke jednostavnije poslove koje ne zahtijevaju korištenje vida, npr. u odjelu za pakiranje robe. Posao bi možda bio lakši za vid, ali bilo bi to emocionalno ubojstvo.

U to vrijeme bila sam mnogo angažirana u Savezu gluhih grada Zagreba. Slijed je bio logičan, kada su tražili nekoga tko zna znakovni jezik, a i voditi knjigovodstvo, javila sam se i dobila posao u Savezu, gdje sam ostala dugih sedam godina, dok me je vid služio. Vodila sam par sati na dan knjigovodstvo, a ostatak dana provodila u razgovoru s gluhim strankama na znakovnom jeziku i pomagala im.

Tih sedam dugih godina učinila sam mnogo novih stvari. Počela organizirati omladinske zabave, maskenbal, pisala prve članke, postala urednica jednog broja omladinskog lista, pisala razne zamolbe gluhim osobama, pomagala im u komunikacijskim problemima. To mi je iskustvo neprocjenjivo mnogo značilo. I opet je svijet tišine bila moja oaza, moje utočište. Kroz svakodnevna druženja s gluhima naučila sam mnogo o sebi i drugima.

Suprotno uvriježenom mišljenju mnogih, koji su govorili da ću lošije govoriti, jer sam svih tih godina intenzivirala druženje s gluhima i proporcionalno tome smanjivala kontakte sa svojim čujućim prijateljima. Moj govor, začudo, postao je bolji nego ikada, gramatički pravilniji i izražajniji . U doba školovanja dio dana provodila sam s ljudima koji čuju, a drugi dio sa svojom gluhom obitelji. No , kada sam se zaposlila stalno sam bila u kontaktu samo s gluhima. Ne računajući povremene razgovore sa čujućima koje sam imala tijekom posla ili odlaženja u trgovine, kao i rijetke izlaske s prijateljicama koje čuju.

Nisam mogla promijeniti svijet, ali mogla sam stvoriti mali svijet dobrote.
Rad s gluhima davao mi je samopouzdanje i poticaj da mogu i više, unatoč oslabljenom vidu. Odlučila sam produbiti svoje znanje, koje sam zadnjih godina u mladenačkim i osobnim lutanjima zapostavila.

Saznanje da vi sami ili netko vama jako blizak ima problema sa sluhom, može u prvom času biti tragično, traumatično. Mnogo se vremena izgubi u opsesivnom traženju kako vratiti sluh. Stvarno stanje se ignorira, niječe, pa čak i prikriva. Nijekanjem činjenica neće se ništa učiniti. Veoma je važno što ranije prihvatiti istinu, prihvatiti svoju gluhoću. Gluhoća vam pruža nove izazove. Prihvatite ih! Učenje znakovnog jezika neće vas osiromašiti, već naprotiv oplemeniti i obogatiti. S gluhoćom ne zatvaraju vam se vrata života, već vam se otvaraju mnoga nova vrata, na vama je da ih otvorite.

S ovime djelomice se završava moja ispovijest o gluhoći , te započinje nova...o gluhosljepoći. Uvijek, pa čak i danas bila sam i ostala borac, borac za istinu, pravdu, dobrotu i ljubav.

Koliko su i kako dvostruko oštećenje kao i odlazak dviju najvoljenijih osoba utjecali na daljnji razvoj moje osobnosti, tko sam i što sam danas, moći ćete pronaći na ovim stranicama nešto kasnije. Zainteresiranima ostavljam mogućnost da mi postave pitanje e-mailom: dodir@zg.tel.hr.

 | vrh |