Svrsishodna komunikacija u široj obitelji

Prof. Roger J. Carver

Iz serije Od oka oku, u glasilu Društva za brigu o gluhoj djeci (Deaf Children’s Society, British Columbia, Canada), studeni/prosinac, 1997.

Blagdanski i drugi svečani dani za mnoge gluhe osobe nisu dani kojima se raduju, jer su povod širim obiteljskim okupljanjima i svečanim ručkovima. Za gluhe to su prilike kada moraju kimati glavama i smiješiti se tijekom šupljih razgovora s rodbinom. To je vrijeme kada im se drugi obraćaju kao maloj djeci. Kada ostaju izvan razgovornog kruga. Kad dobivaju ulogu običnog ukrasa na božičnom boru. Ovo se zbiva kad većina članova obitelji ne umije razgovarati znakovima niti znade gluhome kazati nešto drugo osim “Kako si?” ili “Uzmi kolača!” Za članove obitelji koji čuju ovo je prilika da se podsjete “kolika je gluhoća nevolja” te da međusobno razmijene sažalne i podcjenjujuće primjedbe na račun jadnog gluhog rođaka koji, eto, ne može valjano komunicirati. Za gluho dijete ovo je prigoda kada mu se samo smiješe i zaštitnički ga tapšaju po glavi. Sve u svemu, u ovakvim prilikama šira obitelj gluhu osobu “infantilizira”, pretvara u nezrelo dijete.

Mnogi gluhi, odrasli i djeca, traže način kako da “prežive” ovu muku. Neki se potpuno povlače iz zajedničkih aktivnosti i bave se samotničkim poslovima, kao što je čitanje, gledanje televizije ili igranje vlastitim igračkama. Neki pak traže društvo onih koji umiju razgovarati znakovima. Neki se jednostavno napiju. Što se mene tiče, ja sam često kao dijete nalazio utjehu u društvu svog gluhog brata, i to mi je obiteljska okupljanja učinilo podnošljivijima. Međutim, nemaju svi gluhi takvu sreću, jer obično je u obitelji samo po jedna gluha osoba.

Mnogi roditelji, usprkos svojih najboljih namjera, često vjeruju da je njihovom gluhom djetetu u takvim prigodama lijepo, bila to blagdanska okupljanja, vjenčanja ili dr., pa nikakvih problema ne vide. Ovakva vrsta zavaravanja je štetna. Sjećam se kad sam bio nazočan jednom vjenčanju gdje su gluhi mladenci (koji ne govore dobro) otvarali darove u nazočnosti gostiju, i netko se ponudio da će prevoditi njihove primjedbe i zahvale gostima. Majka zaručnice se usprotivila, govoreći kako tumač nije potreban. Pa ni moja majka nije se slagala da tumač bude nazočan na privatnoj obiteljskoj večeri u restoranu, prigodom proslave zlatnog pira mojih roditelja. Kazali smo joj da svi gosti, osim mojih roditelja, govore znakovnim jezikom pa će tumač pomoći roditeljima da budu uključeni u naš znakovni razgovor. Osim toga, oslabjeli sluh mog tate otežavao mu je razumijevanje govora. Majka se nevoljko složila, ali je uskoro opazila kakva je blagodat bila što smo svi mogli uživati u društvu sa svima pa voditi dobre, sadržajne razgovore, a nismo bili prisiljeni mrcvariti se neprirodnom i površnom komunikacijom koja je tipična za oralne razgovore gluhi-čujući.

Drugom prilikom, na vjenčanju sestre moje žene, četiri gluha člana obitelji dogovorila su se da pozovu tumača, kako bi im prevodio na svadbenom primanju. U početku se obitelj moje žene nije baš mnogo veselila tome, ali mi smo kazali da nam je već dosta toga da uvijek budemo isključeni iz razgovora. Nazočnost tumača bila je jako korisna i naša rodbina je prvi put shvatila da to nama znači više nego što su slutili. Uvidjeli su da smo im intelektualno i znanjem jednaki i porasli smo u njihovim očima. Nakon ovog iskustva obitelj moje žene pozivala je tumače kod sljedećih vjenčanja i većih okupljanja rodbine.

Kim Sanderson, majka gluhog dječaka, nedavno je u jednom članku i glasilu roditelja gluhe djece, izvijestila da je došla do istog rješenje time što je uzela tumača za gluhe za šira obiteljska okupljanja, pa se zapanjila opazivši kako se njezin sin preobrazio i kako su se gluhi srodnici počeli baviti njime uz suradnju tumača. Ranije se dječak nije veselio takvim rodbinskim okupljanjima pa razgovora između njega i ostalih srodnika ili uopće nije bilo ili je bio površan. Uz tumača, njezin je sin mogao sadržajno komunicirati sa svakim rođakom pa su se bolje upoznali, mogli su mu pričati o svom životu i o svemu čime se bave. Rezultat toga je bio da se gluhi dječak, po prvi put u svom životu, osjetio članom obiteljskog klana i blizak drugima. To je bilo vrlo vrijedno iskustvo za sve njih i ova obitelj više nije oklijevala da pozove tumača na obiteljska okupljanja, npr. o Božiću.

Žao mi je što ja nisam ovo imao dok sam rastao. Bio bih se veselio da sam mogao bolje upoznati svoju rodbinu, a s druge strane dobro bi bilo da su i oni mogli saznati kakav sam ja zapravo. To jest da za njih nisam bio osoba koju su samo posredno mogli upoznati kroz filtar pričanja mojih roditelja. Više od svega žalim što sam tako malo saznao o svojim djedovima i bakama, a oni su sada svi mrtvi. Kakve su mi sve stvari oni mogli pričati o ranim godinama 20. stoljeća te o našim precima! Ako obitelji zaista žele da njihova gluha djeca (pa i odrasli gluhi) budu bliski rodbini, neka uzmu oralnog tumača, ili tumača za znakovni jezik, kad priređuju veća rodbinska okupljanja, jer je to korisno ulaganje koje će donijeti krasne dividende za čitav život!

Preveo: Andrija Žic

----------------------

U ovom članku našeg prijatelja iz Kanade, profesora Rogera Carvera, mnogi gluhi naći će sebe i svoje osjećaje. Jer svatko je od nas osjetio jad i muku širih rodbinskih sastanaka na kojima smo mi gluhi, bez obzira na možebitnu našu vještinu čitanja s usta, izgubljeni i poniženi…

Za naše prilike i stanje duha kod nas, bojimo se da je unajmljivanje tumača odveć “revolucionarno” rješenje. Možda bi se i sami gluhi, a ne samo rodbina, osjetili uvrijeđenima, kad bi im netko s takvim prijedlogom došao. Uostalom, kod nas je gluhome teško doći do tumača čak i kad mora na sud, pa tko bi još tražio, i plaćao, stranu osobu da mu prevodi ćaskanje rođaka?

Ipak, ovaj tekst objavljujemo, da bismo upozorili i rodbinu i nas same na problem koji treba, ovako ili onako, rješavati. U svakoj obitelji barem je neki član “neslužbeni” tumač gluhog srodnika pa će takav, pročitavši ovo, shvatiti koliko je dragocjena njegova uloga u ovakvim situacijama te dobiti poticaj da pomaže još više.

Sljedeća pričica, koju smo napisali prije 50 godina za engleski časopis nagluhih “Floreat”, a potom je izašla i na esperantu u listu “Heroldo de Esperanto”, te naposljetku, prije 30 godina, u našem “Sluhu” - bit će zgodan dodatak članku prof. Carvera!

-------------------------

RAZGOVOR UGODNI

Djedu je rođendan i ja mu s roditeljima dolazim u posjet. Okupilo se već mnogo gosti: stigle su tete, stričevi, rođaci i prijatelji. Sjede, grickaju kolače i pijuckaju. Mi sjedamo uz njih.

Društvo postaje veselo. Stric Ivo nešto priča. Naprežem uši, pokušavam čitanjem s usta shvatiti o čemu govori. Naravno, ne razumijem ništa.

Cijelo društvo odjedanput prasne u smijeh. Tetke se guše s maramicama na ustima, stričevi se hvataju za trbuh, rođaci pokazuju nizove zubi, a stari ujak Pero dobio je od smijeha napadaj astme.

Osjećam se neugodno. Bih li se i ja smijao? Što vi radite, dragi drugovi po sudbini, u sličnoj situaciji? Uspijevate li zadržati ozbiljno lice, ili se smijete sa društvom, ne znajući čemu? Što se mene tiče, mislim da je i sam pogled na ljude koji se smiju dovoljno zabavan da se nasmijem i bez škakljanja pod pazuhom. Dakle, ja sam se i ovom prilikom počeo od srca smijati…

Ali gle, onaj moj zlobni rođak Joso pogledava me podrugljivo i ja mogu čitati njegove misli: “Vidi ga, čemu li se taj smije? Ta gluh je kao top i nema pojma što je stric Ivo rekao… Baš je blesav!”

Osjećam nelagodnost, ali smijeh je već prestao i ja sam spašen. Odlučujem da ću drugi put biti pametniji.

Uskoro opet bura smijeha. Tetke se guše, stričevi hvataju trbuh, rođaci… i tako dalje.

Ja se ne smijem. Ostaje ozbiljan da ne ispadne budala koja se smije bez razloga. Ali moje ozbiljno lice ne slaže se s veseljem okoline. Moja dobrodušna rodica Ana gleda me sa sažaljenjem i kao da kaže: “Jadnik, ne čuje razgovor.” Opet osjećam nelagodnost oko srca.

Razgovor se nastavlja. Čaše, vjerojatno, zveckaju – kolači, isto tako vjerojatno, krckaju među zubima gostiju.

Sada govori ujak Pero. Po svemu se čini da je rekao nešto zanimljivo, jer su tetke digle ruke, stričevi zaljuljali glavama, a rođaci otvorili usta.

Osjećam veliku želju da saznam što je to ujak Pero rekao, ali kako nitko ne pokazuje volju da mi to kaže, dodirujem rukav najbližeg susjeda i podižem obrve: “Što kaže?” No on je odviše udubljen u razgovor i samo odmahuje rukom: “Ništa važno!” – i opet se okreće govorniku. Osjećam oštar, hladan ubod negdje duboko u prsima. Vjerojatno je tetka Marta vidjela što se dogodilo, jer me dodiruje i počinje mi prstovnom abecedom pričati: “Ujak Pero kaže da su u Americi našli…”

Ovdje ju je prekinuo stric Ivan, pitajući je nešto. Nakon nekoliko minuta ona je u živom razgovoru s njime, a ja ostajem mozgajući kakvo su to čudo našli u Americi, jer znam da ostatak rečenice neću dobiti.

Zatim, da ubijem vrijeme, počinjem proučavati fizionomije nekih gostiju, no čini se da njima smeta što ih promatram. Podižem oči prema stropu, a žličicom počinjem lupkati po tanjuru u ritmu koračnice koje se sjećam iz vremena kada sam čuo kao i drugi. No sestra me ubrzo lupne po ruci: “Ne smetaj s tim!”

Počinjem tada razmišljati, kako na kraju krajeva nije baš zabavno kad čovjek ima uši da mu služe samo kao beskoristan ukras na glavi.