Obrazovanje i odgoj gluhe djece u Vojnoj krajini

Dr. Ljubomir Savić

Predgovor

Povijest odgoja i obrazovanja gluhih u našoj zemlji bezrazložno je zanemarena defektološka disciplina, kojoj nije poklanjana dovoljna pozornost, iako praksa odgoja i obrazovanja gluhih u nas postoji već više od jednog i pol stoljeća. Tek šezdesetih godina ovog vijeka počinju se javljati prve znanstvene rasprave iz ove oblasti. Izgleda kao da je bila potrebna vremenska distanca i novi uvjeti da saznanja sazru, da se katalizira ono što je vrijedno, i to polako kristalizira u historiju surdopedagogije.  

I dok su se u zemljama bivše Jugoslavije već pojavile prve sintetičke studije iz ove oblasti (u Srbiji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini) dotle u Hrvatskoj rad na historiografiji još nije pokrenut. Ono nekoliko članaka što je objavljeno po časopisima i zbornicima Saveza gluhih kao da je nagovijestilo prve početke rada u ovoj oblasti. Zato svaka pojava knjige iz ove oblasti predstavlja prilog kojem treba pokloniti pozornost.

U Hrvatskoj, koja se u svojim raznim krajevima razvijala na različite načine i pod raznolikim kulturnim utjecajima, kao da su se presijecala sva strujanja kroz koja je prošla surdopedagogija svijeta. U njoj nalazimo prve početke brige o gluhima u samostanima starog Zagreba, prve sporadične pokušaje obuke gluhih pojedinaca pri redovnim školama, otvaranje škole od strane gluhog čovjeka kada je birokracija zatajila, humanitarne organizacije koje su se brinule o gluhima, i naposljetku osnivanje državnih ustanova za gluhe, da bi svoj puni procvat ovo školstvo dobilo nakon Drugog svjetskog rata. Svaka od ovih etapa predstavlja posebno poglavlje dostojno obrade.  

Nakon proslava stote obljetnice postojanja organiziranog odgoja i obrazovanja gluhih u Hrvatskoj ne možemo ne obraditi i postojanje njihove prethodnice - obrazovanja gluhih u redovnim školama od strane učitelja. Društveno-politički uvjeti su učinili da je taj rijedak individualni rad bio najizraženiji na područjima bivše Vojne krajine, koja se kao crvena nit provlačila širom Hrvatske pored rijeke Save. Zato smo i željeli u ovoj monografiji obraditi školovanje gluhih u Vojnoj krajini, jer baš taj segment povijesti obrazovanja gluhih u Hrvatskoj prethodi sustavnom radu na odgoju i obrazovanju gluhih u našoj republici.  

Pored knjige "Adalbert Lampe, osnivač školstva za gluhe u Zagrebu", ova druga, "Obrazovanje i odgoj gluhe djece u Vojnoj krajini", pokušaj je znanstvene obrade jedne teme s područja problematike povijesti surdopedagogije u Hrvatskoj. No, to područje je tako opsežno da će proći još mnogo vremena dok se ne sačini cjelovita povijest surdopedagogije Hrvatske. Uzmimo samo Dalmaciju, Primorje ili Istru, koje su se razvijale pod posebnim kulturnim utjecajem, ili bolje rečeno gdje su se isprepletali razni utjecaji. Ti krajevi još nisu ni dirnuti s aspekta brige, odgoja, zaštite i obrazovanja svih hendikepiranih, pa ni gluhih osoba. Zato knjigu koju sada imate u rukama smatramo samo jednim poglavljem, skromnim doprinosom povijesti surdologije Hrvatske.
Autor    

Kratak povijesni pregled

Vojna krajina, ili kako joj je nekada službeni njemački naziv bio "Militärgrenze", predstavljala je zanimljivu upravnu jedinicu, specifičan dio teritorija Hrvatske, te manjim dijelom sadašnje Srbije i Vojvodine, koji se po mnogo čemu razlikovao od ostalih dijelova zemlje. Vojna krajina je u raznim vremenskim periodima bila različita opsega, jer se njen teritorij prostirao od Jadranskog mora (Primorska krajina), preko Like i Korduna (Hrvatska krajina) pa uz Savu sve do Zemuna (Slavonska krajina) i dalje u Banat i Bačku (Dunavska krajina), sve do Erdelja. Njeno je formiranje započeto 1578. godine osnivanjem Senjske kapetanije, da bi 1734. godine bila potpuno odcijepljena od tada zvane "građanske" ili "civilne" Hrvatske, i podređena izravno "kruni". Bečko ratno vijeće (Hofkriegsrat) je njome direktno upravljalo na vojnički način. Granični osnovni zakon (Grenze Grundgesetz) bio je jedini osnovni zakon po kojem je život u Vojnoj krajini bio ustrojen. On je, doduše, više puta dopunjavan (7.VIII. l807. kao i 26.VII.1850.) raznim uredbama i propisima (1851. i 1857.) koji su regulirali vojni, nastavni , administrativni i građanski život, utemeljen pretežno na krutim naredbama. Najzad, poslije skoro sto i pedeset godina egzistiranja, Vojna krajina je 1873. godine "razvojačena", da bi konačno l5.VIII.l88l. godine bila ujedinjena sa "civilnom" ili "građanskom" Hrvatskom.
Vojna krajina je stvorena zbog potreba vremena i ratnih uvjeta kao vojni kordon – "živi zid protiv Turske" i njenog daljeg prodiranja u Zapadnu Evropu. Točnije, da brani Beč i Habsburšku monarhiju od turske najezde i pljačke s jedne strane, i od kuge i drugih zaraznih bolesti koje su se prenosile iz Turske, a "koje su bile tako pogubne po stanovništvo", s druge strane. I kada je prvi razlog prošao (napadi Turaka), ovaj drugi je i dalje ostao kao glavni razlog njena postojanja.
 Graničare je predstavljao pretežno srpski živalj, koji je bježao "preko" od Turaka, i tu bio koloniziran kao "živa vojna sila" pod austrijskom komandom. Izmiješan s domaćim stanovništvom stvorio je poseban sloj, koji je imao čitav niz specifičnih obilježja oličenih u nazivu "krajišnik".
 "Krajišnik je bio naivan i varan, on je bio poslušan i buntovan, discipliniran ali i batinan zbog buntovništva i neposlušnosti, držan je u pokornosti, ali su mu davane i privilegije koje drugi nisu imali, zadržavan je na zemlji da bi njegovi najbolji sinovi bili uzimani u vojsku, sputavan u ekonomskom pogledu, ali su mu omogućavani razni obrti. Sam je stvorio svoju inteligenciju, uz malo napora, u koju je bezgranično vjerovao i koja ga je vodila."
 Vrijeme od skoro punih sto i pedeset godina njenog postojanja uvjetovalo je niz dinamičnih promjena u administrativnom, vojnom i prosvjetnom pogledu, koje su sve imale samo jedan cilj – učvršćenje austrijske uprave, jer su se "u Krajini najdosljednije provodile intencije Marije Terezije, Josipa II. i kasnije Franje I., a posebno ministra Metternicha u pogledu jedinstvene Njemačko-Austrijske države".
 Ovaj kratak povijesni pregled nastajanja, življenja i ukidanja Vojne krajine bio je nužan da bismo bolje shvatili zdravstvene i prosvjetne prilike u njoj, kao i uvjetovanost pojave brige tadašnje vlasti o gluhonijemima, i prve početke obučavanja gluhonijemih u Hrvatskoj, Slavoniji i Vojvodini.  

Zdravstvene prilike u Vojnoj krajini

 Od 22. listopada 1728. godine, kada je osnovan "Stalni sanitetski kordon", Vojna krajina je dobila jednu novu funkciju: da bude živi zid protiv Turske i na taj način postane "stalni sanitetski kordon" koji će štititi Habsburšku monarhiju od svih zaraznih bolesti", a posebno kuge, kolere, bjesnila, velikih boginja itd. Ovdje treba napomenuti, da je prije nego što je stvoren "sanitetski kordon" kuga poharala Beč 1713, a poslije toga Moslavinu i Požegu 1739. i 1743, Zagreb 1744, Srijem 1796, Kostajnicu 1815. itd. Da se te epidemije ne bi ponovo pojavile, jer su mogle imati znatno težih posljedica za stanovništvo, Beč je stvorio "stalni sanitetski kordon". Tako je Vojna krajina postala značajan sanitetski faktor koji je osiguravao dobre zdravstvene prilike ne samo u Krajini, već u čitavoj monarhiji.
 Stanovništvo Vojne krajine je pretežno živjelo po selima. Sela su bila u početku raštrkana i bez reda. Kuće su bile napravljene od balvana, a iznutra namazane blatom. Imale su samo jednu prostoriju, bez peći i dimnjaka, a prozori su bili tako mali da se kroz njih glava jedva mogla provući. Građene su u poljima, blizu šuma, potoka i rijeka. Za vrijeme uprave pukovnika grofa Denhoffa (1761-1771) naređeno je da se kuće moraju graditi u skupinama i u redu. Svaka je kuća morala imati sobu, kuhinju i dimnjak. Izrađen je bio čak i tipski projekt kuće po kojem su sve morale biti zidane, a trebale su imati dvije sobe (jednu veću a drugu manju), kuhinju i smočnicu.
 Razumljivo da su u takvim uvjetima življenja zdravstvene prilike bile na vrlo niskoj razini. Sprečavanje i liječenje bolesti bilo je na niskom stupnju, što je pojačavalo strah vojnih vlasti da se bolest ne pojavi u narodu u širim razmjerima, a posebno ne u vojsci. Zbog toga je formiran poseban "Consilium sanitatis" koji je kasnije prerastao u "Dvorsku sanitetsku komisiju" koja je bila uređena po vojnom principu u cilju "nadzora stanja zdravlja kod stanovništva u čitavoj carevini". Izdavane su i policijsko-sanitetske naredbe (Polizeiordnung) "protiv svakojake nečistoće po kućama, dvorištima, ulicama, putovima, bacanju strvina u jarke kraj putova i u rupe, već ih treba duboko zakopavati", itd. Sanitetske ekipe su obilazile sela i zahtijevale da se kuće vjetre, kreče, čiste, što je sve sprečavalo pojavu i širenje bolesti. Pa ipak, čitavo područje oko Save bilo je močvarno, s puno komaraca, te je harala malarija, bilo je tifusa pjegavca, velikih boginja, dizenterije, veneričnih bolesti, zatim raznih epidemija, zaraznih bolesti, što je sve ostavljalo patološke posljedice na stanovništvo, posebno seosko. Tako se na primjer za Slavonski Brod navodi podatak "da je od 1836. do 1875. umiralo godišnje devedeset četvero djece. Prema liječničkim zapisima uzroci smrti su bili "frasovi" (prosječno 33 slučaja godišnje), tuberkuloza, pneumonija, malarija, "mrase", "vodena bolest", difterija, boginje, veliki kašalj, meningitis, a i sifilis se često spominje", što je sve moglo biti i etiološki faktor oštećenja sluha.  U cilju sprečavanja zaraze vojne vlasti su objavljivale razne "naputke" (upute), naredbe i druge uredbe u cilju zaštite naroda od bolesti. Tako se 1806. godine pojavila u narodu, a osobito među vojnicima bolest (ne kaže se kakva), pa je zato pukovnija izdala 19. ožujka 1806. "Naputak u šest točaka" kako se valja od bolesti čuvati. Na prvom mjestu se ističe "da se bolesnici moraju čuvati od zabranjenih jela i nečistoće, da sebe moraju držati čisto, da se u sobama ne smije sušiti odijelo, da se ne smiju sobe jako ložiti, da se ne smije peći kruh u sobnoj peći, da se sobe moraju zračiti i smrekom kaditi tri puta na dan....".  

Sve ovo pokazuje da je u Vojnoj krajini zdravstvena situacija bila takva da su uvijek postojali etiološki faktori koji su mogli dovesti do patologije kod stanovništva. Nas je posebno interesiralo i mi smo pratili samo probleme oglušenih i gluhih osoba na ovom tlu.  

Popisi gluhih i njihov broj

Iz opće patologije naroda u Vojnoj krajini izdvajamo ovom prilikom samo patologiju sluha, premda i druga područja (sljepoća, tjelesna invalidnost, psihička oboljenja) nisu zanemariva na ovom području, gdje su razne bolesti ostavljale svoje tragove na stanovništvu, o čemu ima puno podataka u arhivima i raznim dokumentima iz tog doba.
 Najraniji podaci datiraju iz 1835. godine. Dvorski ratni savjet iz Beča svojom je naredbom V-br. 4852 tražio "da se izvrši popis svih gluhonijemih po graničnim regimentama i komunitetskim magistratima, muškog i ženskog spola, od 7 do 18 godina, s naznakom nacionalnosti". Koliko je tom prilikom popisano gluhih nije nam poznato. Međutim, imamo podatke da je npr. samo u Pančevačkom magistratu l4.III.1836. godine bilo petero gluhonijemih, "dva muškarca srpske nacionalnosti i tri djevojčice njemačke nacionalnosti". No, prema podacima iz 1844. godine u čitavoj Vojnoj krajini bilo je 1009 gluhih, a u čitavoj monarhiji 17.382 gluhe osobe. Dvije godine kasnije, Dvorski ratni savjet šalje reskript (raspis) broj V-3471 od 8. kolovoza 1838. godine, također svim magistratima, "da redovno podnose izvještaje da li na njihovim školskim područjima ima ili nema takvih nesretnika". S tim u vezi zanimljivo je iznijeti i podatak da je Zakon o uređenju zdravstvene službe u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji u svom 88. paragrafu zahtijevao "da je kotarski liječnik dužan... voditi popis gluhonijemih, umobolnih, benavih i slijepih"; a u paragrafu 43 "općina je bila dužna u vlastitom djelokrugu.....c) držati u evidenciji sve nahodnike, gluhonijeme, umobolne, benave, slijepe, te nadzirati kako se ovi obeskrbljenici njeguju".
 Prema podacima iz knjige bečkog katehete F.H. Czecha "Versinnlichte Denk und Sprachlehre" (Beč 1844.), u Vojnoj krajini je 1844. godine bilo 1.157.082 stanovnika, a medu njima 1009 gluhih, od kojeg broja je bilo 648 muškaraca i 361 ženska osoba. U uzrastu od 7-17 godina starosti (dakle u školskom dobu) bila je 281 gluha osoba, od čega 163 dječaka i 118 djevojčica.  Nekih četrdeset godina kasnije situacija se nešto izmijenila, jer kod dr. Viktora Urbančića, privatnog docenta Bečke ORL klinike, u njegovoj knjizi "Udžbenik ušnih bolesti" ("Lehrbuch der Ohrenheilkunde", Wien 1880.) nalazimo podatak da u Vojnoj krajini ima 351 gluha osoba, od čega 188 muških 1 163 ženskih, a da nema ni jednog zavoda za njihovo obrazovanje. Ovaj podatak je prenio i tada čuveni defektološki časopis u Austriji "Organ zavoda gluhonijemih i slijepih" ("Organ der Taubstummen und Blinden Anstalten", Freidberg 1880. str. 231).
 Cesarsko-kraljevsko ratno vijeće je još 1836. godine saslušalo mišljenje svih krajiških oblasti o sredstvima za obrazovanje gluhonijemih, pa je sakupljena mišljenja dostavilo "Cesarsko-kraljevskoj naukovnoj dvorskoj komisiji" (Ministarstvu prosvjete) na odluku. Međutim, dok takva odluka ne stigne, Ratno vijeće je preporučilo: " da se gluhonijema djeca prihvate od strane učitelja i kateheta i da se zajedno s ostalim učenicima obučavaju prema uputama danim u knjizi Franza Hermanna Czecha". Tako je dat nalog da se otpočne mjestimičnim pojedinačnim obučavanjem gluhe djece po pojedinim školama u Vojnoj krajini.  

Prosvjetne prilike

Stanje pismenosti, a i općeg obrazovanja i kulture na području Vojne krajine bilo je na vrlo niskom nivou. Školski ravnatelj F. J. Fras navodi u svojoj knjizi "Vollständige Topographie der Karlstäter Militärgrenze", 1835, da su prve osnovne škole u Karlovačkoj krajini osnovane za vlade Marije Terezije. To potvrđuje i "Militärgrenze Reglement" izdat 1755. godine.
 Po svemu sudeći slanje djece u škole išlo je vrlo teško, jer su seljaci više voljeli da im djeca ostanu kod kuće i rade na zemlji, nego da budu "uzeti" u školu. Tako nailazimo na podatak "da je kod popisa učenika za školu 1784. godine izjavio neki Marijan Lešić iz Babine Grede (kraj Slavonskog Broda) da bi volio dočekati kugu u svojoj kući nego li ovaj popis, jer mu se jedinac u školu uzima. To je rekao pred povjerenstvom koje je upisivalo djecu za školu, gdje je također bio nazočan kapetan Reljković. Kad se dokazalo da taj seljak ima više djece, da je imućan, da mu je kuća blizu škole, onda ga za primjer drugima osudiše na 25 batina, koje je u nazočnosti povjerenstva primio". To je izgleda i pobudilo Matiju Antuna Reljkovića da u svom "Satiru" kaže: "jer Slavonac ne da svoje dice, da se idu učiti A Be Ce".
I dok je u početku s otvaranjem škola išlo dosta teško, i dok su u školu uzimali samo biranu djecu, pretežno dječake, koji su trebali stvoriti vojni kadar u Krajini, kasnije je s otvaranjem škola išlo sasvim lako, tako da su nastavom bila obuhvaćena sva djeca oba spola "koja su za školu bila sposobna". Potpadajući direktno pod vojnu upravu u Beču, Vojna krajina imala je i niz autonomija i beneficija kojih u "građanskoj Hrvatskoj" nije bilo. Na tome se ne želimo zadržavati, jer to nije predmet ove knjige, ali iz konteksta tih povlastica izdvajamo samo one koje se odnose na školstvo i obrazovanje, pošto je to od interesa za ovaj rad.
Godine 1770, a kasnije i 1774, država je izdala "Opći školski red" (Allgemeine Schulordnung) po kojem "škola jest i ostaje zauvijek stvar države" (Die Schule ist und bleibt allzeit ein Politicum), te prema tome škole moraju izgraditi "vjerne podanike, hrabre vojnike poslušne caru i carskoj vlasti". Kako je cijela uprava u nekadašnjoj Vojnoj krajini bila čisto vojničke naravi, to je i sva uprava u školama bila u rukama vojnih organa. U svakom župnom mjestu bile su općinske ili trivijalne škole. Nastavni jezik u njima je bio materinski jezik učenika. Glavne škole su se zvale "carske škole", i u njima je nastavni jezik bio njemački. Učitelji, kao carski činovnici, bili su uniformirani i uvršteni u red komunitetskih činovnika. Iz trećeg razreda općinskih ili trivijalnih škola prelazilo se u prvi razred carske škole u kojoj su svi predmeti osim vjeronauka bili na njemačkom jeziku.
Lokalnog školskog nadzora nije bilo, već su sve škole potpadale pod upravu vojnih vlasti, a u svakoj vojnoj kompaniji bio je jedan oficir za upravu – Vetwaltungsoffizier – koji je imao u svojoj referadi i školske poslove cijele kompanije, i on je vršio inspekciju škola prilikom svojih putovanja. Glavno zapovjedništvo svih škola bilo je u Zagrebu i Temišvaru, i bilo je podređeno Vojnom savjetu (Hofkriegsrat) u Beču. Regimente su bile grupirane prema školskim direktorijatima, sa stručnim nadzornicima na čelu. Oni su imali pod svojim nadzorom sve regimente u Vojnoj krajini, čija su sjedišta bila u Karlovcu, Petrinji, Bjelovaru, Vinkovcima, Mitrovici i Pančevu. Svake godine direktorijati su podnosili izvještaje o svemu što se u školstvu događalo, i na osnovu tih izvještaja koristili smo samo ono što se odnosi na obuhvaćanje i školovanje gluhonijeme djece po školama.
U Vojnoj krajini je do 1831. godine pohađanje škole bilo dobrovoljno. Međutim, kada su roditelji uvidjeli što sve škola pruža i što se sve može postati kada se škola završi, pritisak na školu bio je velik, tako da imamo podatak: "Dne 22. srpnja 1822. godine javlja pukovnija Brodska da je ravnatelj Jodl, bez njezina znanja primio u mjesne škole tako mnogo djece da se za sve ne može naći mjesto u učionicama. Dalje se ističe da će biti pogibelji ne samo za zdravlje učenika i učitelja, nego ni najsposobniji i najdarovitiji dječaci neće moći napredovati, jer učitelj ne može toliku množinu obučavati kako treba, pa je brigada zamoljena da se prekobrojna djeca otpuste kućama."
Obvezno školovanje sve djece uvedeno je u Vojnoj krajini 1831. godine. To je prisililo Vojnu upravu u Beču da pokloni pozornost i školovanju defektne djece, te iz toga perioda imamo velik broj raznih uputa i naredaba i za obuhvaćanje gluhonijeme i slijepe djece školom, što je predmet sadržaja narednog odjeljka.

Upute za obuhvaćanje gluhe djece obrazovanjem

U prvoj polovini XIX. stoljeća javljaju se mnoga progresivna kretanja u tadašnjoj Evropi, koja su našla svoj odjek i kod nas u Hrvatskoj. Njima se posebno naglašavalo "prevladavanje kulturnog i prosvjetnog zaostajanja Hrvatske" (Ilirski pokret), pa se u tom kontekstu, između ostalog, pojavila i potreba "da se i obrazovanje gluhonijeme i slijepe djece pojavi kao problem, koji treba rješavati i tako se približiti civiliziranim zemljama Evrope". Smatrajući Vojnu krajinu dijelom Austrije, bečko Ministarstvo prosvjete je sve raspise, naredbe, naputke i druge značajnije akte dostavljalo i magistratima Krajine. Iz golemog broja tih uputa ovom prilikom izdvajamo samo one koje se odnose na obrazovanje gluhonijeme djece. Razumljivo je da to nisu sve upute o odgoju i obrazovanju gluhih, već samo one do kojih smo mogli doći. Od pronađenih dokumenata izdvajamo sljedeće:
1)U Brodskoj pukovniji postoji dokumenat u kojem stoji: "Godine 1835. izdan je spomen-spis u kojem se govori o sredstvima za obrazovanje cjelokupne gluhonijeme mladeži u austrijskoj državi. Po želji Njeg. Veličanstva bude određeno, da se pozovu sve oblasti, dakle i one u Krajini, da u kratkom roku o tom predmetu izjave svoje temeljito mišljenje, o kojem je onda valjalo podnijeti izvještaj Njeg. Veličanstvu."
U spomen-spisu, iz kojeg će se ovdje navesti samo dio, opisuje se na prvom mjestu "tužno stanje tih najnesretnijih stanovnika na zemlji", opisuje se žalost što je trpe roditelji "gledajući nesretnu svoju djecu. Ta žalost biva još veća, čim roditelji vide da im nakon višegodišnjeg moljakanja ne može poći za rukom da im se dijete primi u zavod, gdje se gluhonijema mladež odgaja i obrazuje, da ne ostane do groba svoga u životinjskom stanju. Dužnost je države da se ta mladež izbavi iz toga stanja i privede cilju ljudskog određenja. Duševno obrazovanje preinači i na novi način preporodi gluhonijemu djecu. Bez duševnog obrazovanja jest i ostaje gluhonijemi od sviju vjerskih utjeha, ma da je po svetom krštenju primljen u krilo kršćanske crkve. Stoga se preporučuje u prvom redu svećenstvu sviju vjeroispovijesti, a onda učiteljstvu, da se bave obukom gluhonijeme djece. Reklo se, da se uspjehu može nadati svaki, koji će u tom poslu upotrebljavati knjigu, što ju je pod natpisom "Versinnlichte Denk- und Sprachlehre mit Anwendung aus die Religions und Sittenlehre und aus das Leben" izdao F.H. Czech, vjeroučitelj u c.k. gluhonijemom zavodu u Beču".
 2) Od posebne važnosti je i "Reskript Dvorskog ratnog savjeta" iz 1836. godine, u kojem je preporučeno "da je u svrhu obrazovanja gluhonijemih, kateheta i dušobrižnik Bečkog zavoda za gluhonijeme Hermann Czech sastavio udžbenik u kojem je slikama predstavio logiku mišljenja i govora, sa ciljem da je svećenici i učitelji, a s obzirom da ista sadrži nastavne metode, koriste u poučavanju nesretnih gluhonijemih na svojim teritorijima da bi ih doveli do ljudskih i građanskih postupaka, pošto Veleslavni cesarsko-kraljevski Dvorski ratni savjet želi da ovo općekorisno djelo nađe praktičnu primjenu u vojnoj granici, a radi širenja nastavnih metoda koje su u njoj sadržane. Ujedno poimence navesti učitelje koji su sposobni prihvatiti se nastave gluhonijeme djece, kao i da li žele na svojem teritoriju ovoj mladeži održavati nastavu, jer je Dvorski ratni savjet voljan da Czechov udžbenik nabavi na račun općeg graničarskog imovinskog fonda. Ovo naređenje brigada mora saopćiti direktorima graničarskih škola".
 Po nekim podacima se vidi da je knjiga Hermanna Czecha bila veoma cijenjena, a uz to i vrlo skupa, jer u jednom aktu iz 1836. godine o razrješenju nekog učitelja s dužnosti izričito stoji: "Prilikom predaje školskih rekvizita direkciji lokalnih škola, predati udžbenik Hermanna Czecha". A po jednom podatku, koji je citiran u "Izvještaju o stanju školstva u Hrvatskoj i Slavoniji za 1884/5. godinu", na str. 185. se kaže da je "Czechova knjiga izašla u 24 sveska", pa onda nije ni čudo što se o njima toliko vodilo računa.
 3) Također je od značaja i Reskript Dvorskog ratnog savjeta broj V-3j71 od 8.VIII.l838. godine u kojem je predloženo Generalnoj komandi u Grazu "da se ubuduće prilikom prijema učitelja u mjestima gdje ima gluhonijemih da prednost onim učiteljima koji su osposobljeni da s njima obavljaju nastavu".  Jednom ovakvom raspisu prethodili su ferijalni tečajevi za one "učitelje koji su htjeli i imali dobru volju da se posvete učenju gluhe i slijepe djece".
Tečajevi su održavani pri učiteljskoj školi u Beču ("Normalka sv. Ane") pa su učitelji u svom programu pored općepedagoških predmeta bili obvezni posjećivati i "humanitarne zavode" (za slijepe i gluhonijeme). Tako su se neki od učitelja posebno zainteresirali za specijalni odgoj, dulje vrijeme hospitirali u zavodima i pri njihovim komisijama polagali stručne ispite (od naših učitelja to su bili Klaić, Antolić, Sekić itd).
 Ovdje treba spomenuti i činjenicu da se obuka gluhe djece tada smatrala posebno teškom, pa je Dvorski ratni savjet l7.IX.1837. godine donio reskript-naredbu broj R-3902 po kojoj se "učiteljima koji obučavaju gluhonijemu djecu isplaćuje mjesečni dodatak od 4 forinte uz plaću".
 4) Cesarsko-kraljevska naukovna komisija (dakle Ministarstvo prosvjete) je 26. kolovoza 1842. godine, pod brojem B-2910, izdala "Naputak za obučavanje gluhonijeme djece" koji glasi:
 "1. U zavodima za gluhonijemu djecu neka se drže predavanja o načinu obučavanja te djece, kojim predavanjima mogu prisustvovati svećenici i učitelji da se upoznadu s principima te obuke.
 2. Ordinarijati neka se pozovu da postave pri svakom teološkom zavodu svećenika učitelja, koji je upućen u obučavanje gluhonijeme djece, a taj će uz nagradu obučavati u tom predmetu one klerike koji se za to dobrovoljno jave.  3. Dobrovoljnim prinosima neka se uznastoji oko osnutka manjih zavoda za gluhonijeme.
4. Učiteljstvo neka se uputi da gluhonijemoj djeci namjeni svu pažnju, a one koji se u tom istaknu, valja predložiti za pohvalu i nagradu".
 Treba istaći da je apel za obučavanje gluhe djece u to vrijeme bio stalno podstican, posebno nakon otvaranja škole za gluhu djecu u Zagrebu. Tako se u pedagoškim časopisima toga doba nalaze apeli poput ovoga: "Učitelji su ponajprije zvani da podupru prosvjetni napredak svoga naroda, zato vas, braćo, molimo da po mogućnosti pripomognete oko uravnavanja staze koju nam valja slijediti, i da što više gluhonijeme djece privedemo k svjetlu napretka i da ih uzgojimo i učinimo korisnim članovima društva. Mi od vas ne tražimo ništa nemoguće, već da za dokolice činite sljedeće: da roditeljima gluhonijeme djece objavite naputke o njihovom uzgoju u domu;
a. da gluhonijemu djecu sami prijavite za zavod;
b. da u svom okolišu živim riječima probudite interes za uzgoj i obrazovanje gluhonijeme djece;
c. da po mogućnosti i sami obrazujete one gluhonijeme koji ne mogu biti u zavod primljeni;
d. da nastojite uputima poduprijeti one gluhonijeme koji su završili naobrazbu u zavodu".
 Ovakvi apeli su, nema sumnje, imali svog odjeka kod nekih učitelja, tim više što je taj rad bio posebno cijenjen i nagrađivan, posebnim novčanim iznosima (20 forinti je dobio Ivan Topolković).
 Sličnog je sadržaja bio i članak "Kako će pučki učitelj pomoći gluhonijemoj djeci u normalnoj školi".
 Ovim uputama kao da je ustrojena obuka gluhe djece u Vojnoj krajini, jer poslije njih nailazimo na više praktičnih pokušaja obučavanja gluhe djece po seoskim školama Vojne krajine. Tako je otpočela najranija individualna obuka gluhe djece, što predstavlja istovremeno i prve početke surdopedagoške misli u Hrvatskoj.
 Medu učiteljima Vojne krajine koji su se pored svoje redovne učiteljske dužnosti bavili i učenjem gluhonijeme djece, a koji su prethodno završili tečajeve u Beču 1847. godine, bili su: Josip Sekić iz Svinjara, Franjo Klaić iz Garčina, Imbro Antolić iz Rakovca kraj Slunja. Kao autodidakti, koji su se iz Czechove knjige obučili u nastavi za gluhe, bili su: Ivan Topolković iz Županje, Mijat Rizel takoder iz Županje, Mijat Stojanović iz Babine Grede kraj Slavonskog Broda, Jozef Raušan iz Pančeva (Banatska vojna krajina) i bez sumnje još neki o kojima do danas nismo našli podatke. 0 svima njima, a posebno o njihovu radu na odgoju i obrazovanju gluhe djece, govorit ćemo vrlo detaljno, na osnovu sačuvanih podataka, jer su do danas ostali zaboravljeni za našu javnost, a njihov rad na obrazovanju gluhih od posebnog je značaja za hrvatsku surdopedagogiku, pa i za onu u zemljama bivše Jugoslavije. Ti ljudi su, prvi u nas, otpočeli s obukom gluhe djece u redovnim razredima, zajedno s ostalim učenicima, po znakovno-artikulacijskoj metodi, koristeći se Czechovim surdodidaktičkim principima.

Praktična obuka gluhe djece i prvi hrvatski surdopedagozi

Sve do sada iznijete činjenice utjecale su da se u Vojnoj krajini, prije nego u drugim dijelovima Hrvatske, otpočelo s praktičnom obukom gluhonijemih dječaka. Kako je to bila rijetkost, to se s nekim posebnim pijetetom o tome govorilo i pisalo. Na osnovu tih pisanih dokumenata pokušat ćemo, kroz biografije pojedinih učitelja, dati i podatke o prvim surdopedagoškim pokušajima kod nas.
Prije nego otpočnemo s izlaganjem smatramo potrebnim reći, da je o tim prvim pokušajima obrazovanja gluhih kod nas napisano do sada vrlo malo. Koliko nam je poznato, o tome su objavljena samo dva članka, i to jedan na njemačkom jeziku u knjizi Johannesa Kartha "Obrazovanje gluhih u XIX stoljeću" (Das Taubstummenbildungswesen im XIX jahrhundert) gdje se nalazi članak istaknutog hrvatskog surdopedagoga Josipa Medveda "Škole za gluhe u Hrvatskoj i Slavoniji". Na svega dvije stranice ništa drugo nije ni mogao reći, već samo pobrojiti imena učitelja iz Vojne krajine koji su obučavali gluhu djecu. Knjiga potječe iz 1902. godine. Nešto više podataka nalazimo kod Antuna Cuvaja, u separatu iz njegove "Građe za povijest školstva" pod nazivom "Povijesne crtice za obuku gluhonijeme djece u Hrvatskoj i Slavoniji", Zagreb 1910, gdje je dano nešto više podataka, ali ne i dovoljno, niti o svim učiteljima. Ovi podaci se dalje prepričavaju u skraćenom obliku sve do današnjih dana. Zato ovdje iznijeti podaci prvi puta daju cjelovitiju sliku o svim učiteljima koji su obučavali gluhu djecu na tlu Hrvatske. I dok biografske podatke dajemo u skraćenom opsegu, uz ukazivanje na bibliografiju o svakom pojedinom učitelju, dotle ćemo se na samom surdopedagoškom radu zadržati nešto detaljnije, što je i cilj ovog rada.  

Ivan Topolković (1806-1851)

Topolković se rodio 1806. godine u Vinkovcima. Služio je najprije u Nuštru, a onda po ugovoru sklopljenom l.XII.1830. godine, za svotu od 180 forinti godišnje plaće, prešao u Privlaku gdje ostaje do 26. kolovoza 1836, kada prelazi u Županju, gdje ostaje do 1840. godine. Reskriptom od 9. rujna 1840. godine (B-4053) premješten je za podučitelja trivijalne škole u Otoku, a kada je ona ukinuta, Topolković odlazi u Nijemce, gdje je i umro 20. travnja 1851. godine.
Reskriptom od 21. veljače 1837. godine B-746 dostavljeni su preko Glavnog zapovjedništva Brodskoj pukovniji svi do tada izašli svesci Czechove knjige "Stvarna nastava za obuku gluhonijeme djece", sa naznakom da budu uručeni onom učitelju ili svećeniku koji bi se htio baviti obrazovanjem gluhonijemih. Pa kako je Topolković bio prvi učitelj u Brodskoj pukovniji koji se bavio obučavanjem gluhonijemog dječaka Vinka Vučičevića iz Županje, kućni broj 110, to su svi svesci Czechove knjige predani Topolkoviću. O obučavanju Vinka Vučičevića imamo sačuvani dokumenat koji je Brodska regimenta poslala Beču, prema točno utvrđenom obrascu za obučavanje gluhih. Iz dokumenta se vidi da je Vinko (Vincens) rodom iz Županje, kućni broj 110, da je imao devet godina kada se počelo s obukom, 1. lipnja 1837. godine. Bio je dobra zdravstvena stanja, bez tjelesnih nedostataka, a prilično dobro psihički razvijen. Bio je gluh od rođenja, katoličke vjeroispovijesti. Otac mu se zvao Adam i umro je, pa mu se majka Marta preudala u Štitaru. Otac mu je bio graničar, a također i očuh, srednjeg imovnog stanja.  

Vinko je bio primljen u opću pučku osnovnu školu, pa je obučavan na njemačkom jeziku. U napomeni stoji da je u nastavi dosta odmakao, da poznaje sva slova nacionalnih pisama, a ručnim znacima i gestovima se zna sporazumijevati. Zna brojiti do deset, a zna se i potpisati. Izvještaj je podnijet 15. rujna 1837. godine višoj vlasti. Izvještaj su potpisali pored Ivana (Johann) Topolkovića još i poručnik uprave Kasimirsky (Kazimirski) i kateheta Franz Peterka. Zbog svoje zanimljivosti, kao i zato što je to prvi izvještaj o obuci gluhih u nas, donosimo ga u cjelini.

O Topolkovićevu surdopedagoškom radu ostavili su nam nešto više podataka i Dolovčak, tadašnji ravnatelj osnovne škole u Županji, a ima podataka i kod Antuna Cuvaja. Tako Dolovčak piše u časopisu "Prijatelj slijepih i gluhonijemih" sljedeće: "Reskriptom svojim od 19. veljače 1837. godine odredilo je Cesarsko-kraljevsko ratno vijeće, da se za krajiške škole, u onim mjestima gdje ima koje gluho dijete za obuku sposobno, nabavi djelo "Versinnlichte Denk und Sprachlehre" od Hermanna Czecha, katehete i dušobrižnika Bečkog instituta za gluhonijeme". Tu knjigu, u svescima, dobivala je i škola u Županji. Tamošnji učitelj Ivan Topolković obučavao je po njoj gluhonijemog dječaka Vinka Vučičevića iz Županje, pa je svake godine, od 1838. do 1840, za svoj trud i uspjeh uopće, a naročito za uspjeh obuke s tim gluhonijemim djetetom, bio pohvaljivan od spomenutog vijeća, a 1839. godine dobio čak i nagradu od 20 forinti. Taj gluhonijemi dječak, po riječima svojih školskih prijatelja naučio je lijepo pisati, računati i na prste govoriti handalfabet. Topolković je ovdje službovao do kraja listopada 1840. godine, kada je premješten.
Gotovo identične podatke nalazimo i kod Antuna Cuvaja, u njegovoj "Građi za povijest školstva", koje je prenio iz časopisa "Napredak" za 1898. godinu, a koje u fusnoti citiramo.
Na osnovu ovih podataka, očigledno je da se Topolković nije na strani osposobljavao za rad sa gluhima već je bio autodidakt, kome je kao jedina surdodidaktička uputa poslužila samo Czechova knjiga. No i pored toga, on je prvi hrvatski surdopedagog koji je započeo u Vojnoj krajini s obučavanjem gluhonijeme djece, i u tome je njegova najveća zasluga.
Obučavanje Vinka Vučičevića je za tadašnje prilike bila velika novost, pa je privukla pozornost ne samo prosvjetnih vlasti već i krajiške komande, pa su kapetan županijske satnije Grammont, i poručnik uprave Kazimirski, "osobito pohvalili učitelja Topolkovića što je uspješno obučavao Vučičevića, pa ga je 1839. godine stavila Oblast medu "najodličnije učitelje", što potvrđuju i ove riječi iz naredbe glavnog zapovjedništva u Petrovaradinu od 19. siječnja 1839. (Q-138): "Der deutsche Gemeinde -Lehrer Johann Topolkovich zu Xupanje, dessen restloses mit gl? nzendem Erfolge gekr? ntes Bem? hen im Unterrichte des taubstummen Knaben Vinko Vucsicsevich die ehrende Belobung verdient".  

Mihajlo – Mijo Rizel (1810-1883)

Rizel je rođen 1810. godine u Jarmini. Završio je filozofiju i otpočeo sa službovanjem kao "elementarni" učitelj 1. listopada 1832. godine u Nijemcima. Iz Nijemaca je premješten u Županju 1840. godine, kada je Topolković otišao za Otok. Godine 1844. postao je "podučiteljem" u Novoj Gradiški, i sudjelovao je 1850. na čuvenoj učiteljskoj konferenciji u Petrinji. Godine 1850. premješten je za suplenta vinkovačke gimnazije, a kada je 1854. godine položio profesorski ispit u Beču, imenovan je za profesora vinkovačke gimnazije gdje je predavao latinski, grčki, njemački, francuski, hrvatski i srpski jezik. Bavio se književnim radom i objavio nekoliko prijevoda udžbenika matematike za osnovnu školu i dvije rasprave iz lingvistike.
Godine 1868. je umirovljen. Umro je 19. srpnja 1883. u Vinkovcima.  U pukovnijskom izvještaju od 14. travnja 1841. godine se vidi "da je učitelj Rizel, koji je iza Topolkovića došao u Županju, nastavio s obukom Vučičevića, pa mu se preporučilo da radi kao što je radio i Topolković". Osim ovog podatka, da je nastavio dalji rad na obuci gluhonijemog Vinka, drugih podataka za sada nemamo. Može se samo pretpostaviti da je s njim radio do 1844. godine, kada je premješten u Novu Gradišku.
 Sačuvana je radna karakteristika Mihajla Rizela, ili kako se tada zvala "sposobnik", za 1841. godinu, iz koje se vidi da je Rizel bio slijep na lijevo oko, pa se otuda može pretpostaviti da je imao puno razumijevanja za gluhonijemog Vučićevića. Inače, većinu podataka koje smo o njemu iznijeli, nalazi se u ovoj radnoj ocjeni koju zbog zanimljivosti prilažemo u originalu.  

Franjo Klaić (1819-1887)

Franjo Klaić rođen je u Garčinu l3.XII.1819. godine. Tu je 1825. otpočeo sa svojim školovanjem u trivijalnoj školi kod svoga oca koji mu je bio učitelj. Pod očevim nadzorom počeo je učiteljevati 1833. godine, da bi nakon tri godine bio imenovan za učiteljskog pomoćnika u Otoku. S obzirom da se isticao kao dobar učitelj, na preporuku Gradiške pukovnije otišao je u Beč, u "Pedagoški zavod sv. Ane" da bi se bolje usavršio u učiteljskoj struci. U Beču ostaje dvije godine. Prema programu je hospitirao i u školi za gluhonijeme, čiji je direktor tada bio čuveni austrijski surdopedagog Mihael Venus. Pred posebnom komisijom je polagao stručni ispit za nastavnika gluhonijemih 24. lipnja 1847. godine, te je dobio svjedočanstvo da je osposobljen "da može obučavati gluhonijeme u religijskoj nastavi, pisanju, artikulaciji, čitanju, usmenom govoru i računu". S obzirom da je Klaić prvi hrvatski, na strani stručno osposobljen nastavnik za gluhe, donosimo u cjelini tekst njegova svjedočanstva o osposobljenosti za rad s gluhonijemima:

SVJEDOČANSTVO
Vlasnik ovog svjedočanstva Gospodin Franjo Klaić, učitelj u Gradiškoj graničarskoj regimenti broj 8, vrlo je marljivo prisustvovao u godini 1847. predavanjima i praktičnim vježbama o načinu izvođenja nastave gluhonijemih, i na javnom ispitu pokazao da je vrlo dobro izučio postupak u vjeronauku, pisanju, izgovaranju, računanju i govornim oblicima (gramatici).

Beč, 24.lipnja 1847.god.
J. Peler
viši školski inspektor
Michael Venus, direktor K.u.K. Instituta za gluhonijeme
Franz Dafner, kateheta K. u. K. Instituta za gluhonijeme
 

Po povratku iz Beča postao je podučiteljem trivijalne škole u Staroj Pazovi, a 28. rujna 1848.godine, na prijedlog Školske komisije premješten je u Vinkovce, da tu kao vrstan učitelj vodi tečaj metodike, a u Vojnom zavodu predaje povijest i krasopis. Godine 1850. premješten je u Varaždin, gdje ostaje deset godina, kada 1860. godine prelazi u Zagreb, da bi za vrijeme Bachovog apsolutizma postao "direktor svih škola i učiteljske škole". Na toj dužnosti ostaje do 1875. godine kada je umirovljen. Kao umirovljenik bio je dodijeljen Kraljevskoj zemaljskoj vladi u odjeljenje za bogoštovlje i nastavu, i postaje "zemaljski školski nadzornik" (1886. godine). Umro je u Zagrebu 1887. godine.
 Klaić je bio vrlo plodan pedagoški pisac, ali nas ovom prilikom ne zanima njegov književni rad (ukazujemo na izvore gdje se on može proučiti) i naš interes usmjerit ćemo na njegov praktični rad na obuci gluhog đaka u Varaždinu, kao i na njegove aktivnosti vezane uz otvaranje zavoda za gluhe u Zagrebu.
U članku "Prilog k povijesti osnutka zemaljskog zavoda za gluhonijeme", koji je objavljen u časopisu "Prijatelj slijepih i gluhonijemih" (Zagreb 1894. br.2, str.32), kaže se da je "Klaić za vrijeme svog službovanja u Varaždinu obučavao gluhonijemog dječaka Edera dvije-tri godine". To je sve što znamo o Klaićevom surdopedagoškom radu. Interesantno je da on sam o tome ništa nije pisao, niti su njegovi biografi o tome ostavili traga, tako da su svi detalji vezani uz njegov praktični rad ostali do danas nepoznati.
Međutim, poznato je da je Klaić kao direktor učiteljske škole u Zagrebu "pokazivao kako valja obučavat gluhonijemu djecu", što je bilo u duhu tadašnjeg zakona o učiteljskim školama, po kojem su maturanti morali znati osnove obučavanja gluhonijeme i slijepe djece, kako bi ih, ako se u školi nađu, mogli s ostalim učenicima u školi obučavati. Tako Vinko Bek u svome članku "Povijest osnutka Zemaljskog zavoda za gluhonijeme", u svom časopisu "Prijatelj slijepih i gluhonijemih" broj 1,. Zagreb 1894, str.1-5, već spominje ovaj podatak pa kaže – "Doznao sam da je Franjo Klaić 1861. godine u preparandiji zagrebačkoj i praktično pokazivao s jednim gluhonijemim djetetom, kako se ovakav ima obučavati". Međutim, neizvjesno je s kojim je to đakom radio, koliko dugo, kojom metodom itd., što je svakako dalji zadatak surdopedagoške historiografije.
Postoji i podatak da je na ispitima koje je sa svojim đacima održavao gluhonijemi Adalbert Lampe obvezno prisustvovao i Franjo Klaić, kao školski nadzornik, koji je ocjenjivao Lampeov rad. Kako se Klaić u svom izvještaju vrlo pohvalno izrazio o tom Lampeovom radu, Lampe je na njegov prijedlog i dobio "posebnu potporu za svoj rad".
Na kraju, vrijedno je spomena i izlaganje Antuna Cuvaja da je "Klaić kao zemaljski školski nadzornik, pred svoju smrt, razaslao 1887. godine preko novina "apel svim dobroljubima u zemlji da doprinesu svoj obol za osnutak zavoda za gluhonijeme i slijepe". Svoj apel je potpisao pseudonimom "Humanitarac". Nažalost odaziv je bio slab, tako da do osnivanja zaklade za odgoj gluhonijemih nije došlo, jer je bilo sakupljeno samo 7.000 forinti.
Iz naprijed pobrojanih činjenica je očigledno da je Klaić gotovo čitava svog života povremeno posvećivao pozornost i obrazovanju gluhih, ali da su ga opći školski problemi mnogo više angažirali, premda, mora se reći, "da ni prilike naše onoga doba nisu bile takve da bi se moglo štogod učiniti za obuku gluhih".  

Josip Sekić (1817 - ?)

Josip Sekić rođen je l5.III.1817. god. u Dubočcu, školovao se u Novoj Gradiški, a u Vinkovcima je 11.X.1834. god. položio ispit za pomoćnog učitelja, da bi zatim 1835. god. pohađao tromjesečni učiteljski tečaj u Novoj Gradiški, te je 1840. položio ispit u Vinkovcima za "erarijalnog" - državnog učitelja. Od 1844. do 1846. službuje kao njemački općinski učitelj u Svinjaru, odakle odlazi za Beč na devetomjesečni učiteljski tečaj, pri tamošnjoj "preparandiji sv. Ane", koji je završio 1847. godine. Slušajući predavanja u Beču, Sekić je kao i ostali učitelji završio i "tečaj za nastavnika gluhih i slijepih", te je 24.V.1847. dobio "svjedočanstvo 0 osposobljenosti za učitelja gluhonijemih", a 3.VII. iste godine "za obučavanje slijepih". Njegovu svjedodžbu o osposobljenosti za nastavnika slijepih objavio je A.Cuvaj u svojoj "Građi za povijest školstva", dok svjedodžba za nastavnika gluhih nije objavljena, s obzirom da je identična onoj koju je dobio Klaić, te je smatrao da nije zanimljiva za čitatelje, a svjedodžba o osposobljenosti za nastavnika slijepih do tada nije bila objavljena.  

Osim ovog podatka da je Sekić bio osposobljen za rad s gluhom djecom, nema tragova ni o njegovu praktičnom ni teorijskom radu u korist gluhih ili slijepih. Po povratku u Zagreb 1849. god. dobio je čin poručnika, a već 1.V.1852. godine bio je umirovljen. Nakon umirovljenja bavio se drugim poslovima: bio je otpravnik pošte u Koprivnici 1859. godine, itd. što za povijest surdopedagogije nije zanimljivo. Za nas je značajno da je Josip Sekić bio jedan od prvih učitelja iz Vojne krajine koji je osposobljen za rad s gluhima.  

Imbro Antolić (1801 – 1853)

Antolić je rođen u Nevincu kraj Bjelovara 1801. godine. Trivijalnu školu učio je u Drnju, a geometrijsku školu u Bjelovaru, da bi zatim dobio mjesto pomoćnog učitelja u Otočcu. Kako se isticao u radu imenovan je za "cesarako-kraljevskog učitelja" u selu Rakovcu kraj Karlovca. Kao nadučitelj je uvidio da mu nedostaje dublje pedagoško znanje, te je isposlovao da ga Krajiška oblast Karlovca pošalje u Beč na učiteljski tečaj u "preparandiju sv. Ane". Poslije povratka iz Beča vraća se natrag u Rakovac, da bi odmah zatim bio premješten u Karlovac, gdje je bio najprije učitelj u realci, a zatim njen direktor sve do 1849. godine. Poslije smrti tadašnjeg Krajiškog školskog nadzornika Fraasa, bio je imenovan na njegovo mjesto i tu ostao do 1851. godine, da bi najzad otišao u Petrinju "za direktora narodnih učionica u ces.-kralj. banskoj Varaždinskoj krajini", gdje je službovao sve do svoje smrti studenoga 1853. godine. Sahranjen je u Petrinji.
Kao stručnjak Antolić je uživao veliki ugled, a posebno je bio zaslužan zato što je napisao više knjiga iz oblasti pedagogije, te je postao jedan od utemeljitelja pedagoške literature Hrvatske i Slavonije.
Cuvaj u svojoj "Građi...." navodi da se Antolić, kao i svi učitelji gluhih prije njega, u Beču upoznao s načinom obučavanja slijepih i gluhonijemih, o čemu je dobio "krasnu svjedodžbu", te je 1838. godine "o Uskrsu", u normalnoj glavnoj školi Slunjske krajiške pukovnije otvorio školu za gluhonijemu i slijepu djecu." U toj školi, nastavlja dalje Cuvaj, "Antolić je davao nauk u čitanju, pisanju, računanju, a osobito u vjeri. Tu su školu mogla polaziti krajiška djeca bez plaće, ali su se primala i druga djeca iz pokrajinske Hrvatske." Ovaj isti podatak navode listovi "Agramer politische Zeitung" i "Ilirske narodne novine". U prvom, "Agrameru...", stoji da je Glavno krajiško zapovjedništvo u Zagrebu izdalo saopćenje da će Antolić poslije Uskrsa otvoriti, pri normalnoj glavnoj školi u Rakovcu, obrazovni tečaj za gluhonijemu djecu; a "Ilirske novine" još dodaju "da će se na tom tečaju pružiti obuka u čitanju, pisanju, računu, vjeronauku, kao i da će obuka biti besplatna, i da će se na školovanje primati i djeca iz građanske Hrvatske".
Međutim, i pored ova tri izvora koja izrijekom tvrde da će se škola za gluhe otvoriti "o Uskrsu 1838. godine", znači negdje u mjesecu travnju, izgleda da do otvaranja škole nikada nije došlo, jer o njenu postojanju i radu nema drugih podataka, koji bi jedan takav pokušaj sigurno bili zabilježili, jer bi predstavljao prvorazredni kulturno-prosvjetni događaj. Tako npr. taj Antolićev rad na školovanju gluhonijemih ne bilježi Ljudevit Modac, kada piše o životu i radu Imbre Antolića u "Pedagogijskoj enciklopediji"; toga podatka nema ni u Antolićevoj biografiji, koju je napisao dr. Velimir Deželić u knjizi "Znameniti i zaslužni Hrvati od 925-1925.", (a tamo je npr. zabilježeno da se F.Klaić osposobio za rad s gluhima u Beču); njegov rad ne spominje ni Ivan Martinović u svojim knjigama "Hrvatsko-Slavonske-Krajiške zemaljske školske komisije i školski ravnatelji" (Zagreb 1915), ni "Povijesne crtice o školstvu brodske pukovnije i brodskog okružja" (Zagreb 1902) u kojima je vrlo detaljno obrađena povijest školstva Vojne krajine. Najzad ovaj dogadaj ne spominju ni Franjo Tićak u svojoj knjizi "Kratka povijest o razvitku pučkog školstva u Hrvatsko-Slavonskoj Vojnoj krajini od najstarijeg doba do danas", (Zagreb 1880), a ni Antun Cuvaj u svojoj "Građi za povijest školstva" premda u svojoj desetoj knjizi vrlo detaljno govori o počecima obrazovanja gluhih i slijepih u Hrvatskoj. Na kraju, treba reći da, je svaka Pukovnijska školska komisija krajem školske godine sastavljala i slala iscrpan izvještaj o stanju pučkog školstva na svom području, a prema upitniku na kojem su se nalazile i škole za gluhe i slijepe: Slunjska pukovnijska školska komisija lS.XII.1846. godine podnijela je svoj "Schulenberieht" - Školski izvještaj - u kojem,u poglavlju IX, točka 5, stoji: "Lauf Nachweisung des bevligenden Ausweises C. sind in diesem Regiments-Bezirke keine vorhanden, und eben so ist blinder Kinder" dakle nijedno slljepo dijete nije bilo obuhvaćeno nastavom.
Na osnovu svega izloženog treba zaključiti da je Antolić svakako, nakon povratka u domovinu, trebao organizirati odjeljenje za slijepu i gluhonijemu djecu u Vojnoj krajini, ali da taj svoj željeni zadatak nije ostvario, vjerojatno iz objektivnih razloga. Zbog toga možemo reći da je Antolić samo bio i ostao prvi hrvatski i južnoslavenski učitelj koji je stekao školske kvalifikacije za rad s gluhom i slijepom djecom u Beču, ali da su ga prilike u kojima je živio odvele s ovog specijalnog područja djelatnosti na općepedagoško polje, na kojem je bio vrlo plodan.    

Mijat Stojanović (1818 – 1889)  
Mijat (Mijo, Mihael) Stojanović rođen je 26.IX. 1818. godine u kući krajišnika u Babinoj Gredi, koja se nalazila u sastavu Šeste kompanije Brodske graničarske regimente. U školu je pošao veoma kasno (u desetoj godini), ali kao bistro seljačko dijete brzo je napredovao, tako da je već 1831. godine bio pomoćni učitelj, 1832. učitelj pripravnik u Šamcu. Završio je "preparandiju" u Vinkovcima 1835. i postao pomoćni učitelj u Kopanici 1836, učitelj u Slavonskom Brodu 1837, zatim službuje u Otoku i Županji, da bi 1844. godine došao za učitelja u Babinu Gredu. Godine 1850. već je državni učitelj u glavnoj školi u Srijemskim Karlovcima, gdje se upoznaje s Vukom Karadžićem, pa je pod njegovim utjecajem počeo sakupljati narodno blago po Hrvatskoj i Slavoniji. 1858.godine je nadučitelj u Zemunu, a 1873. okružni školski nadzornik u Ogulinu. Njegovo posljednje mjesto službovanja je Gospić, otkud odlazi u mirovinu. Najzad dolazi u Zagreb,gdje se bavi književno-pedagoškim radom. Umro je u Zagrebu l8.IX.1881. godine.  

Kao učitelj u Babinoj Gredi "zagrijao se za prosvjetiteljstvo i Ilirski pokret, radio na nacionalnom osvješćenju krajišnika" i u tom entuzijazmu, poput drugih učitelja, i sam je pokušao s obukom jednog gluhonijemog dječaka.  

0 svom radu s ovim gluhonijemim učenikom sam Stojanović nam je ostavio podatke u svojoj knjizi "Sgode i nesgode moga života" iz 1866. godine, koja je ostala u rukopisu, a čuva se u arhivu Hrvatskog školskog muzeja u Zagrebu. Tu on piše: "Godine 1847. obučavao sam po učbi od Franje H.Czecha, profesora bečkog učilišta za gluhonieme, učenika gluhoniema Žaveriju Knežević - Đurasina iz Babine Grede kroz godinu i devet mjeseci s prilično dobrim uspjehom. Mnogo sam se namučio, dok sam dječaka ukrotio. Sad je moj bivši gluho-niemi učenik oženjen muž i već otac. Ipak mu je od pomoći što zna malo pisati, čitati i računati, i što pojmi Boga i dušu". Ovaj stav iz Stojanovićevog rukopisa interpretirao je Krunoslav Tkalac u svojoj knjizi o Mijatu Stojanoviću pa kaže: "Godine 1847. posebno sam radio sa gluhonijemim učenikom Žaverijom Kneževićem-Đuresinom, Babogredcem. Radio sam s njim 21 mjesec s prilično dobrim uspjehom. Mnogo sam se namučio dok sam ga disciplinirao i nešto naučio čitati, pisati i računati. Pripravljao sam se i ravnao po metodi za gluhojijeme Franje H.Czecha "Versinnlichte Denk und Sprachlehre" i zaključuje -"Težak je posao biti sam sebi učitelj".
Iz naprijed navedenih citata se vidi da je Stojanović dvije godine radio s gluhonijemim učenikom, od 1847. do 1849 godine, tj. sve do njegova premještaja u Srijemske Karlovce 1850. godine. Što je dalje bilo sa gluhonijemim Kneževićem, je li netko nastavio raditi s njim, je li Stojanović pokušavao raditi s još kojim gluhim učenikom, nije nam poznato. Vjerojatno nije, jer bi Stojanović o tome svakako ostavio neki podatak, s obzirom da je vrlo mnogo pisao, a takav rad je za ono vrijeme bio kuriozitet koji je vrijedno bilo zabilježiti.  

Jozef Raušan

Biografaki podaci o učitelju Jozefu Raušanu nisu poznati. U Državnom arhivu Pančeva, Fondu magistrata, ima samo nekoliko dokumenata na osnovu kojih smo rekonstruirali Raušanov surdopedagoški rad.
Iz arhivskih spisa se vidi da je Raušan bio "učitelj nižih razreda komunitetske osnovne škole Pančeva" i da je još 1834. godine obučavao gluhonijemog učenika Arsenija Petrovića iz Pančeva. To je, dakle bilo dvije godine prije nego što je Dvorski ratni savjet pozvao učitelje da se posvete obučavanju gluhonijeme djece. Kada je 3l.XII.1835. godine Dvorski ratni savjet pozvao da se prijave svi učitelji koji žele obučavati gluhonijemu djecu, Raušan je obavijestio komunitet (općinu) "da već skoro dvije godine održava nastavu s gluhonijemima u školi po vlastitoj metodi". Njegovu izjavu su potvrdili gradski bilježnik Grebner i major Latijer, a u svom izvještaju kažu - "ovu nastavu on (J.R.) zaista već održava dvije godine i istu želi nastaviti, pa prema tome samo ovaj učitelj traži da mu se dodijeli djelo Hermanna Czecha". Kada je Dvorski ratni savjet analizirao uspjeh pančevačkog učitelja izrazio je "zadovoljstvo i priznanje za rezultate koje je učitelj postigao 1837. godine, pa je odobrio da se učitelju nižih razreda Raušanu, na teret komunitetske blagajne, isplati na ime remuneracije (naknade) iznos od 30 forinti za uspjeh koji je u četverogodišnjoj nastavi postigao sa gluhonijemim učenikom". Izgleda da je obuka Arsenija Petrovića bila uspješna, jer gradski bilježnik Grebner dodaje: "da se Magistrat uvjerio u to da gluhonijemo siroče nastavnom metodom učitelja Raušana dobro napreduje, što garantira budući uspjeh".  

Godine 1845. Banatska graničarska školska komisija šalje svim magistratima da objave "da se sva gluhonijema djeca s teritorija komuniteta šalju u pančevačku glavnu školu na obučavanje učitelju Raušanu". No, izgleda da Raušan nije više obučavao gluhonijemu djecu, jer je već 6. svibnja 1845. godine bio premješten u Belu Crkvu, a kako je 1848. godine sudjelovao u Mađarskoj buni, prosinca 1850. biva otpušten iz prosvjetne struke, pa se morao zaposliti u "Dunavskom parobrodskom društvu". Tako je neslavno završio prvi pokušaj obrazovanja gluhonijemih u Pančevu - tadašnjoj Banatskoj krajini.  

Međutim, za povijest surdopedagogije treba istražiti koja je to bila "vlastita metoda" učitelja Raušana, kojom je on obučavao Petrovića. Vjerojatno je to bila ili metoda pisanja, ili metoda prstovne abecede i prirodnih gestova, jer se tada za oralnu metodu nije znalo na našem tlu.  

Odjeci

Pokušaji obrazovanja gluhih od strane krajiških učitelja nisu ostali nezapaženi ni drugim učiteljima u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Poznati su sporadični pokušaji obrazovanja gluhih po mnogim mjestima širom monarhije, a na našem teritoriju. Tako je poznato da je učitelj Jovan Boljarić (1844-1900.) obrazovao gluhu djecu u Herceg Suljošu, u Braniku kraj Osijeka, po Czechovoj metodi. Kasnije , kada je prešao u Srbiju, on je svoj način obuke prenio u Smederevo, Jagodinu pa i Beograd, i bio je prvi učitelj u Beogradu koji je obrazovao i odgjao gluhonijemu omladinu još prije osnivanja društva "Kralj Dečanski" i otvaranje beogradske škole za gluhonijeme.  

Također je poznato da je Grigorije Aleksandrović (1778-1858.), "avstrijski Serb", ovu metodu obuke gluhonijemih prenio čak u Petrograd, i uveo je 1822. godine u tadašnji Imperatorski institut za gluhonijeme. On je 1838. napisao, slično Czechovoj knjizi, udžbenik pod nazivom "Priručnik za obuku gluhonijemih", prvi priručnik ove vrste u Rusiji.  

Nešto kasnije javljaju se, gotovo istovremeno, Adalbert Lampe (1842-1905.) u Zagrebu, i učitelj Radivoj Popović (1856-1928.) u Srijemskoj Mitrovici, sa svojim privatnim školama za gluhe, koje su čak od strane Hrvatskog sabora i potpomagane, da bi na kraju obje bile ukinute, pošto je uskoro otvoren zavod u Zagrebu.

 Poznato je da je učitelj Steva Gavrilović u Temišvaru imao takoder svoju privatnu školu u kojoj je obučavao gluhonijemu djecu.
 Sve su to bili odjeci rada krajiških učitelja na odgoju i obrazovanju gluhonijeme djece u XIX. vijeku, i oni su pripremili teren za otvaranje Zemaljskog zavoda za odgoj i obrazovanje gluhonijeme djece u Zagrebu. Međutim, spoznaja roditelja da se gluha djeca mogu obučavati učinila je da su mnogi roditelji nastojali svoju gluhu djecu poslati u tada postojeće zavode u Austro-Ugarskoj Monarhiji (Beč 1779, Prag 1786, Vac 1802, Linz 1812, Graz 1831. itd). Djeca iz Vojne krajine, pogotovo djeca graničara i vojnih službenika, ili onih koji su na bilo koji način bili povezani s vojskom, imala su prvenstvo kod primanja u bilo koji zavod za gluhe u monarhiji, pa je tako npr. poznato da je vojni pekar (Milit? rbacker) iz Petrinje poslao svoje dvoje djece - Mariju (1849.) i Adalberta (1850.) u Bečki zavod na školovanje. To je isto učinio i poštanski službenik Raškaj iz sela Ozlja kraj Karlovca, kada je svoju kćerku Slavu poslao na školovanje (1885.) u Bečki zavod za gluhe. Slično su činili i mnogi drugi roditelji.  

Zaključak

U Vojnoj krajini koja je potpadala direktno pod Bečki dvor javljaju se prvi i najraniji pokušaji obučavanja gluhe djece ne samo na području Hrvatske, već i svih zemalja nekadašnje Jugoslavije. Djecu su obučavali učitelji, koji su svoju stručnu spremu stjecali u Beču, ali su se i sami, uz pomoć priručnika Franza Hermanna Czecha "Očigledna i stvarna nastava za učenje gluhe djece govoru", kao autodidakti, pripremali za ovaj rad. Obučavali su djecu iz filantropskih razloga, jer su svi bili obuzeti idejom Ilirskog pokreta, i ideja općeg obrazovanja naroda bila je dominantna. Međutim, pored toga značajan je bio i materijalni moment, jer su na veoma malu učiteljsku plaću dobivali i poseban dodatak zbog teških uvjeta rada, što je za njih bila velika dobit.  

U vrijeme kada se tek uvodilo pohađanje škole od samo tri godine, i kada su se tome mnoge seoske obitelji opirale, specijalno obučavanje gluhih bilo je rijetkost, ali je iskorišten splet okolnosti pa su se i gluhi mogli obučavati u redovnim školama specijalnim nastavnim metodama. Činjenica što su se i gluhi obučavali, značila je veliku novost ne samo za Vojnu krajinu već i za "građansku Hrvatsku".  

Sporadično obučavanje gluhe djece u redovnim osnovnim školama Vojne krajine značilo je i smanjenje pritiska djece iz Hrvatske na ionako male kapacitete tadašnjih austrijskih škola za gluhe. Tamo su primana samo djeca onih osoba koje su bile u nekim izravnim službenim odnosima s vojnom upravom.  

Nastavna metoda u obučavanju bila je ista kao i ona u bečkom Zavodu sa gluhe, dakle znakovno-gestikulacijska i pisanje, jer je i nastavni priručnik (Czechova knjiga) bio iz istog Zavoda, a učitelji koji su se tim poslom bavili dobivali su znanje iz nastave obrazovanja gluhih na istom izvoru (Preparandij sv.Ane).  

Sačuvani, otkriveni, i u ovoj knjizi izloženi podaci, potvrđuju da se i u nas povijest obrazovanja gluhih kretala identičnim putem kao i mnogim drugim zemljama Europe, jer su ti izolirani, pojedinačni, sporadični pokušaji obrazovanja gluhih bili "filogenetski put" razvoja naše nacionalne surdopedagoške misli, te su pripremili pojavu organiziranog državnog školovanja gluhih i osnivanja Zemaljskog zavoda za gluhonijeme 1891. godine.