Lažna integracija gluhih u Italiji

Redovita škola dovela je do nove nevidljive marginalizacije

Dvadeset godina poniženja i patnje gluhih učenika

Renato Pigliacampo

IZDANJE HRVATSKOG SAVEZA GLUHIH I NAGLUHIH
ZAGREB, Palmoticeva 4, - tel./fax 48 14 114
(odgovara: Andrija Halec, predsjednik)

Tiskani materijal možete nabaviti na gornjoj adresi.

Četrnaestog kolovoza 1977, nekoliko sati prije nego će članovi parlamenta spremiti kovčege za odlazak na praznike, prihvaćen je zakon 517. Ovaj zakon su pristaše “ljevice” u redovitim školama, kao i svi parlamentarci oporbe i “lijevog centra”, smatrali avangardnim.

Ali, iskreno govoreći, kakav je to zakon bio? Prvi put je službena škola u Italiji dopustila da hendikepirani učenik uđe u isti razred s takozvanim normalnim vršnjacima (u obveznoj školi, od vrtića do srednjeg školovanja). Na planu ustavnih prava (tu nema sumnje) ovo je bio velik sociokulturni korak, međutim…

No pročitajmo članak 10. tog Zakona, da bismo zatim detaljnije razmotrili veliki blef koji je tijekom ovih desetljeća izveden na koži gluhe djece.

Članak 10. zakona 517/1977 kaže: “Školska obveza, sankcionirana važećim propisima, provodi se za gluhonijemu (sic!) djecu u posebnim školama ili u redovnim razredima javnih škola, osnovnih i srednjih, u kojima je osigurana specijalistička integracija i službe za potporu prema odgovarajućim nadležnostima države i lokalnih ustanova, u cilju ostvarivanja programa koji mora propisati okružni školski savjet.

Javna škola je, dakle, “otvorena” za primanje gluhih. Ali koliko je bilo nastavnika koji su bili, neću reći upućeni u metodologiju, već samo sposobni za komuniciranje s gluhima? Izvanredno malo. A ako nema komunikacije tada nema ni učenja (Dewey). Gluhi učenici bili su “uključeni” (kažem uključeni!) u razrede javnih škola sa ciljem da im tako budu priznata ista prava kao i čujućim vršnjacima.

Ovo je, naravno, dobra stvar. Ali nisu bile unaprijed pripremljene strukture i/ili instrumentariji, a naročito ne nastavno osoblje. Mnogi su gluhi đaci tako došli na to da postanu “lijepi kipići” u zajedničkim razredima, ili su pak postali taocima učitelja govora, logopeda. A ovi su trebali afirmirati i legitimirati svoju tek rođenu profesiju. Logopedi su, u onim sretnim slučajevima kad ih je bilo, izvlačili učenike od nastavnika da bi obavljali bilo logopedijsku ili didaktičku djelatnost, zavisno o potrebama pojedinog učenika. Logoped je skakao sa didaktičko/pedagoške aktivnosti na logopedijsku i slušnu rehabilitaciju. U ovim obvezama gluhi učenik je završavao u stresu i, malo po malo, gubio volju da sudjeluje u nastojanjima da postane aktivan činitelj, svjestan svojih potreba.

Nastavnici koji su u razredu imali gluhe učenike primjenjivali su istu razmetljivu metodologiju kao s učenicima koji čuju. Mnogi su se od njih hvalili kako provode “oralnu metodu”. Da, načuli su neke fraze na tečajevima za specijalizaciju. Netko ih je uvjerio da će samo ova metoda omogućiti gluhome da se približi “normalnosti”, da govori. Rijetke kritike takva ponašanja (v. Pigliacampo R, 1983) nisu uzimane u obzir, jer im je rečeno za nas “da smo dio prošlosti, da podupiremo geto” (sic!). Fiksna ideja, možemo reći manijakalna, članova obitelji i logopeda bila je pružiti oralni govor, jer “samo tako će gluhoga poštovati i prihvatiti u svijetu ljudi koji čuju”. Oni koji su se uporno držali te tvrdnje mislili su da je neuspjeh obrazovanja gluhih u specijalnim školama (jer, da budemo pošteni i nepristrani, moramo priznati da je i u mnogim specijalnim školama bilo učenika “velikih magaraca”,) posljedica socijalne izolacije u koju je gluhi učenik stavljen, a ne toga što se tamo na gluhog gledalo kao pojedinca koga treba iskorištavati radi nekih zastarjelih i konfuznih programa.

Kako bilo da bilo, svi su gluhi znali da bi specijalizirana škola odgovarala i bila pogodna za učenje jezika, za uvježbavanje čitanja s usta i postavljanje dobrog kulturalnog temelja, a naročito za dobivanje usmjerenja za život gluhih u društvu budućnosti, samo kad bi tamo radili stručnjaci pripremljeni metodološki i jezički (posebno u jeziku znakova) te vješti tehnikama davanja jezične potpore. Naprotiv (trebalo li to reći?) specijalizirane škole nisu uvijek imale nastavno i pedagoško osoblje na visini njihova zadatka. Jer neke su od tih škola bile sramotno nepotističke i primale su (kao nastavnike za gluhe) mlade ljude pred diplomom ili s diplomom koji nisu znali ništa o nastavnom radu s gluhima, ili su to bili nastavnici koji su predavali samo da bi u priznatim ili izjednačenim školama stjecali potrebne “bodove” za prijelaz u redovite škole, gdje će dalje raditi s učenicima zdrava sluha.

O ovome se skoro nikada nije pisalo. Bilo je komotnije svaliti krivnju za neuspjeh na gluhog učenika (i u specijalnim školama se to događalo), na njegovu lijenost ili gluhoću, ne provjeravajući je li nastavnik bio sposoban za rad u školi.

Ako želimo prepoznati novu marginalizaciju gluhih u današnjim javnim školama, naša je dužnost kritizirati i prošlost u specijaliziranim ili navodno specijaliziranim školama. Gluhi koji su bolje pripremljeni i obrazovani neće iz tog razloga a priori hvaliti ni specijalnu ni redovitu školu. Oni očekuju školu koja će im omogućiti da uče. Školu koju im naša država ni izdaleka ne pruža.

“Uvreda beskorisnoj pomoći…”

U Italiji svi kritiziraju tečajeve za pripremanje specijalnih nastavnika, ali rijetki nude stvarne inovacije.

Kad se ponudi nešto novo, time se samo pogoršavaju stvari, kako se to dogodilo na najnovijim tečajevima.

Uzrok tome možemo tražiti u činjenici da se želi prognati hendikep, nastojanjem da ga se silom “izliječi”. Sukrivci su, jasno, oni koji djeluju u zdravstvenim i parazdravstvenim profesijama te obitelj hendikepiranog. Teška je pogreška “pokazivati prstom” samo osjetilnu ili fizičku rehabilitaciju, zaboravljajući na poticajnu pot-poru u procesu učenja i stjecanja spoznaja. Nastavnici u redovitim školama pokazuju da su samo “samaritanci”: takvi su i takvima ostaju zato jer je mnogima tako najudobnije.

Iskreno se zapitajmo čemu služi tako postavljena didaktično/obrazovna podrška gluhi-ma? Ničemu ili skoro ničemu. Iz jednostavnog razloga jer je od početka loše strukturirana. Da bi se učilo gluhoga, da bi mu se pružila pomoć u školskom radu, treba vladati gradivom koje se predaje. Ako se želi, na primjer, predavati “književnost” gluhome, nužno je poznavati – ne ću reći talijanski jezik, jasno - već sve teorijske i psiho-lingvističke aspekte procesa jezičke produkcije kako na perceptivnoj razini tako i u zapamćivanju. A zatim naučiti LIS (talijanski znakovni jezik) i ISE (znakovni talijanski), i tako dalje.

“Jadna ova država…”

Događa se, naprotiv da ova jadna država, da bi odgojila/obrazovala gluhe đake uključene u redovite razrede, daje za pomoć nastavnika koji ima diplomu “polivalentne” specijalizacije (stručnjaka za didaktičko/metodološku problematiku svih hendikepiranih osoba, sic!) i…s titulom, makar i onom koju daje diploma tehničkog odgoja, ili diploma konzervatorija ili fizičkog odgoja. Nemojmo pomisliti da ovi nadobudni “specijalizirani polivalentni nastavnici” ne znaju “talijanski jezik” ili pak “matematiku”. Ali, avaj, znaju to na razini osnovne škole. Da bi se dobro predavali školski predmeti gluhima potrebno je savršeno vladanje sadržajima kojima ih nastavnik želi učiti. On mora te sadržaje oblikovati prema perceptivnim i kognitivnim svojstvima svog učenika: a da bi bio u stanju to činiti mora na sveučilištu studirati, duboko upoznati, razumjeti gradivo tog predmeta. A, naprotiv … on se javlja kao “samaritanac”, s diplomom Fakulteta za fizičku kulturu ili Konzervatorija, za rad u srednjoj školi, da bi bio “potpora” u matematici, književnosti, i tako dalje. Nitko ne prosvjeduje, nitko ništa ne govori o ovoj komediji. Roditelji gluhih učenika zadovoljni su ovakvom… integracijom (?!) njihova djeteta u razredu sa čujućim vršnjacima. Komedija u ovom obliku integracije vrlo često ide dalje: polivalentni nastavnik koji ne zna učiti gluhoga brine se da mu bude pri ruci, ili barem da mu pomogne, kod školskih zadaća, kod ispita itd. Ocjene su… visoke, a netko će natuknuti i “Budući je gluh…!” Nitko ne provjerava stvarnu pripremljenost gluhih učenika u redovitom razredu. Propušta ih se, daje im se diploma više srednje škole… a u koju svrhu? Da, motivacija postoji (ali za zdrave koji rade s gluhima i za gluhe): sačuvati radno mjesto, izmamiti neku uslugu, izvući neku korist. Ova priča teče već dvadeset godina!

“Dojadilo mi…”

Vrlo sam se umorio, uistinu. Dojadilo mi govoriti o stanju gluhih u redovitoj školi. Vidim svakog dana: to je plač i tuga. Pa da barem gluhi mogu zajedno plakati! Ali ne mogu si to priuštiti, jer jedan je u “školi Pascoli”, drugi u “školi Carducci”, treći opet u “školi Leopardi”. Ti se učenici ne poznaju, a budući se ne poznaju nikad neće znati koliko vrijede, neće se imati s kim uspoređivati, neće znati kojem jeziku i kulturi pripadaju, neće, ukratko, znati svoj identitet, svoja prava i dužnosti. Uz “bla, bla” tobožnje integracije dolazi do otuđenja, do zapuštanja potencijala koji bi im omogućili da “odrastaju normalni” s karakteristikom “divne različitosti”.

Potrebni su prijedlozi, poput onih, kakvi su već dani u Sociopedagogiji gluhog djeteta (1991, Izdanje Quattro Venti, Urbino): “Nužno je pripremiti takvu specijalnu pedagogiju koja će se baviti hendikepom i hendikepiranima na takav način da i sami hendikepirani odgajaju i uče hendikepirane! Nitko neće bolje razumjeti gluho dijete ili slijepo dijete nego odrasli gluhi ili slijepi koji je dobro obrazovan i, što je nadasve važno, koji je sociopsihopedagoškim studijem i istraživanjem dublje upoznao vlastiti hendikep” (str.196).

“Spasiti što se spasiti dade…”

Danas se u našem društvu kreće čudnovato, nevidljivo gluho biće dobi od 23–28 godina. Ne želi pokazati svoj hendikep ni kada mora kontaktirati s pojedinom čujućom osobom, ili s više čujućih. “Stručnjaci” su ga učili, od malih nogu, kako se mora držati što dalje od sebi sličnih, gluhih.

Iz ljubavi prema gluhima zao sam do srži…”

Imam hrabrosti vikati. Nadam se da će drugi gluhi biti uz mene. Hrabre me pritom riječi Ivana Pavla II: “Nitko nema prava služiti se osobom, iskorištavati je kao sredstvo, čak ni Bog, njezin stvoritelj”.

“Jesmo li iskorištavani?” Supruga velikog američkog predsjednika, koji je imao motorne probleme, Eleanor Roosevelt, govorila je: “Nitko te ne može prisiliti da se osjećaš manje vrijednim, ako ti to ne želiš.” Ovo je izvrstan poticaj samopovjerenju. Mi hendikepirani vrlo često sukrivci smo što u društvu ima malo inicijativa u svezi s našim problemima. Mi zadrijemamo iz mnogih razloga: zbog lijenosti, zbog želje da nas žale, zbog koje lire novčane pomoći što dobivamo, zbog neke trenutačne koristi. Ovakvo ponašanje opravdava društvo (njegove strukture i institucije) što se ne popravlja, što ne misli kako bi neke stvari drugačije napravilo, sredilo poteškoće osoba sa senzornim, fizičkim i psihičkim problemima. Mi moramo doći do stranačkih, institucijskih i drugih mjesta gdje sjede grupe stručnjaka ili političara koji odlučuju o nama. U pravom demokratskom i civilnom društvu, s razvijenom tehnologijom, ne postoje hendikepirani, jer su sve barijere, sve zapreke koje ometaju njegovo sudjelovanje u školi i kulturi, već uklonjene, pa ostaje samo deficit, različitost koja će, ako pojedinac ima pristup instrumentima kulture, postati poticaj za napredak cijele zajednice.

Gluhi je uključen u redovitu školu a da mu nisu stvoreni prikladni instrumenti/instrumentarij i odgovarajuće nastavno osoblje. On živi u stanju nezadovoljstva i frustracije koje će, kad odraste, dovesti do neuroze i depresije, osim ako, nakon dugog vremena, ne otkrije malu zajednicu gluhih pa spasi što se spasiti dade.

Ova manija zdravljenja i normalizacije koju čujuća zajednica prakticira prema gluhima mora prestati. Potrebno je izraditi strategiju školovanja gluhih koja će zadovoljiti gluhog čovjeka, u prvom redu olakšavajući mu konfrontaciju i uspoređivanje sa sličnima, već u školi, te stvaranje veza s njima. Don Luigi Vischi, učitelj i povjerljiv prijatelj gluhoga Giacoma Carbonieri, pobijajući štovanog profesora Giovannija Gandolfija, sudskog liječnika na sveučilištu u Modeni, kaže: “…bilo bi potrebno nekim čarobnim načinom pribaviti gluhonijemome mlijeko inteligencije” (v. L. Vischi, Prejasnom profesoru Giovanniju Gandolfi, nekoliko riječi punih poštovanja, tiskara Carlo Vicenzi, Modena 1859). Parafrazirajući ovo mišljenje danas bismo rekli “mlijeko kulture”.

Bilo kako mu drago, mi gluhi ne želimo biti poput Mark Twainova pijanca koji je u svom mjestu morao obavljati točno određenu funkciju na koju je izabran. Želimo biti građani koji će odgovarati za svoja djela, poput svih drugih građana. A da bi do ovoga došlo moramo se osloboditi lažnih zaštitnika i samaritanaca koji rade iz računa, da bismo pridobili i učinili svojim suradnicima osobe koje će stimulirati naš ponos i našu inteligenciju pa da budemo svoji u svemu i svugdje, gdje možemo biti.

Neće to biti lako, ali važno je uočiti da problemi postoje pa biti osjetljiv i imati mrvicu ljubavi za onoga tko je u poteškoćama; tako i za gluhoga koji živi među nama a ne primjećujemo ga, jer je njegov hendikep nevidljiv, ali težak. Korisno je da se faktori lokalnih zajednica sastaju, kako bi razmatrali i stavili u žarište socijalni problem gluhoće koji ima veliku težinu.

Preveo: Andrija Žic