Obrazovanje gluhih

Preuzeto iz "Ukratko":
IZDANJE HRVATSKOG SAVEZA GLUHIH I NAGLUHIH
ZAGREB, Palmoticeva 4, - tel./fax (01) 48 14 114
(odgovara: Andrija Halec, predsjednik)
Tiskani materijal možete nabaviti na gornjoj adresi.

Iako po novinama često čitamo da je za kvalitetu života gluhe djece važno slušanje koje omogućuje kohlearni implantat, smatramo da je od toga puno važnije dobro obrazovanje. Nažalost, većina gluhih nakon najmanje 12 godina školovanja, a često i više jer pohađaju vrtiće, napušta školu polupismena. U prosjeku, razina njihove pismenosti odgovara dobi djeteta od 8 - 9 godina! Kako to objasniti? Nije greška u gluhima jer njihov mozak je u stanju učiti i naučiti. To nam pokazuju već stoljećima primjeri uspješnih gluhih intelektualaca. Najbolje objašnjenje niske razine obrazovanja današnjih gluhih mogu dati stariji gluhi koji su obrazovani po znatno višim standardima – bez slušnih aparata i drugih uređaja, ali kvalitetnom metodikom i uz učitelje pune entuzijazma. Njihova pismenost i znanja o svijetu neusporedivi su s razinom mladih gluhih osoba, a pohađali su iste škole. Čak je i govor mnogih gluhorođenih starijih ljudi bolji od govora mladih koji su čitavo školovanje pohađali vježbe govora i koristili slušne aparate. Stariji gluhi se čude i ljute kad govore o nepismenosti mladih gluhih. Naravno, i danas postoje obrazovane, pismene mlade gluhe osobe, ali to su iznimke. One najčešće svoj uspjeh pripisuju požrtvovnim roditeljima i vlastitoj upornosti.

Školovanje u redovnoj školi ne daje nužno bolje obrazovanje gluhom učeniku. Neki gluhi učenici «prošeću» kroz redovno školovanje jer se učiteljima ne da ulagati dodatni napor i najlakše im je gledati im kroz prste, tj. postavljati niže kriterije, kao da imaju probleme sa shvaćanjem gradiva, kao da su «tupi». Ako gluhi učenik ima sreće pa dođe u razred motiviranog učitelja koji se trudi objasniti mu gradivo i koji ga ne štedi zato što je njemu tako lakše, imati će znatno više znanja. Danas, kada je integracija gluhe djece u redovne škole sve popularnija, nalazimo se u situaciji da učitelji za gluhe poučavaju redovne učitelje o tome kako poučavati gluhe. To baš nema neke logike jer bi značilo da škole za gluhe daju bolje obrazovanje od redovnih škola, što nije točno jer imaju niže kriterije. Obrazovanje redovnog učitelja i predmetnog nastavnika znatno je kvalitetnije i šire od obrazovanja defektologa, u smislu metodike i poznavanja predmeta koji poučavaju. Što učitelj više zna o nečemu to će naći bolje načine da to pojednostavi i razumljivo prenese djetetu – jer poznaje i shvaća suštinu, a to defektologu ponekad nedostaje. Naravno, to je samo uopćeno gledanje na problem – ima puno defektologa koji požrtvovno i s velikim entuzijazmom obavljaju svoj posao i gluhi učenici ih se kasnije u životu rado sjećaju. Oni i te kako dobro procjenjuju njihovo zalaganje pa za one koji se ne trude kažu «labavo» i puno više cijene one koji ih tjeraju na učenje. Uspoređujući prošlost i sadašnjost, ne smijemo zaboraviti i sadašnje opće nezadovoljstvo u prosvjeti.

Poznati su nam slučajevi da su roditelji gluhim učenicima koji pohađaju redovne škole omogućili instrukcije koje su držali čak sveučilišni profesori. Ako takav ekspert u svom području ima i metodička znanja i volju, gluhi će učenik znatno više profitirati nego ako ga poučava netko tko o tom području nema velika znanja. Neki učitelji imaju u sebi iskru inata i zareknu se da će od učenika u kojem vide potencijal stvoriti «čudo». U prošlosti je bilo dosta takvih primjera osobnog zalaganja pojedinih učitelja za gluho dijete. Nažalost, danas talenti gluhih ostaju često neprepoznati i nerazvijeni. Između ostalog, dobrog učitelja čini posvećenost poslu, poznavanje načina motiviranja na učenje i razvijanje želje za stjecanjem znanja, napor da se otkriju načini na koje dijete najbolje uči i postavljanje jednakih zahtjeva na gluho kao i na čujuće dijete. Roditelji koji pomažu djetetu i potiču ga na učenje i čitanje knjiga, drugi su važan dio formule uspjeha u školovanju. Gluho bi dijete trebalo od što ranije dobi poticati na čitanje i razvijati kod njega ljubav prema knjizi. Većina gluhih učenika bježi od knjige kao vrag od tamjana, što je prirodno, jer ne razumiju riječi i gramatiku. Ali, uz trud roditelja koji će mu čitati i objašnjavati značenje riječi i jezičnih struktura, oblijepiti stan karticama s riječima i rečenicama, poticati radoznalost i interes za jezik, dijete će sigurno ovladati pisanjem i čitanjem s razumijevanjem.

Kao i svako drugo dijete, i gluho dijete ima pravo na kvalitetno obrazovanje. Uskratiti mu ga, tj. davati samo «mrvice», ako dijete može usvojiti «velike zalogaje», nedopustivo je. Ministarstvo prosvjete trebalo bi povesti računa o obrazovnoj razini gluhih učenika i zabrinuti se sadašnjim stanjem u tom području, s obzirom na novac koji se troši na njihovo školovanje.