Novi pogledi
na školovanje i obrazovanje gluhih

Prof. Roger Carver

Kultura gluhih - bauk?

Kad roditelji gluhog djeteta čuju izraz "kultura gluhih", oni normalno osjete izvjesnu zabrinutost, pomišljaju na zloslutnu urotu zajednice Gluhih koja im želi "ukrasti" gluho dijete. Mnogi stručnjaci za gluhe upozoravaju roditelje da će "izgubiti" svoje gluho dijete ako se priključi zajednici Gluhih - iako mnogi od tih stručnjaka zapravo i ne priznaju postojanje te zajednice. U proljeće 1994. izašla je iz ovih krugova i jedna knjiga namijenjena roditeljima, zlobno nazvana "Dijete žrtvovano kulturi gluhih". Ovakvom taktikom neki se ljudi neodgovorno poigravaju strahom roditelja male gluhe djece.

Pošteno rečeno, neki su elementi zajednice Gluhih pretjerano nasrtljivi u svom pritisku na roditelje gluhih, dok od njih traže da uče znakovni jezik i svoju djecu puste postati dijelom kulture gluhih. Drugim riječima, takvi nasrtljivci mogu biti problem jednako kao i osporavatelji.

Prije svega i iznad svega, većina roditelja male gluhe djece ljudi su koji čuju i, dok se nisu suočili s realnošću činjenice da imaju gluho dijete, njima nikad nije ni pala na um pomisao da su "čujući", ili dio "čujuće kulture". Pojam "kulture gluhih" potpuno je stran velikoj većini od njih. Oni se zato iznenada nađu usred ideološkog rata, gdje ih s jedne strane upozoravaju da se moraju boriti protiv znakovnog jezika, a s druge strane im kultura Gluhih taj jezik nameće. Do tog časa oni su na gluhoću gledali kao na traumatsko medicinsko stanje i invaliditet. A sada im jedni kažu da njihovo gluho dijete može živjeti normalnim životom ako nauči slušati i govoriti - dok drugi tvrde da to dijete može biti isto tako normalno ako nauči znakovni jezik i postane dijelom kulture Gluhih. To je za roditelje velika muka. Prvo što im je u ovom času potrebno jesu INORMACIJE. Ne trebamo im govoriti što će činiti. Trebamo im omogućiti da što više saznaju o tome, što gluhoća zapravo znači - fizički, psihološki, te u pogledu školovanja i života u društvu - tako da bi mogli donositi mjerodavne odluke o onome što za svoje gluho dijete žele.

Kad je riječ o obiteljima s gluhom djecom, naša pozicija u svezi s kulturom gluhih prvenstveno je u tome, da ih trebamo informirati. Roditelje potičemo da temeljito istraže sve opcije i da razgovaraju s drugim roditeljima starije gluhe djece, kao i s odraslim gluhima koji su odgojeni u različitim komunikacijskim okruženjima. Po našem mišljenju, kultura gluhih više je heterogen nego monolitni koncept, pa je veoma srodna multikulturalnoj prirodi našeg društva. Mi nastojimo pokazati da se kultura Gluhih sastoji od različitih tipova Gluhih osoba: oralnih, onih s američkim znakovnim jezikom, nagluhih, onih koji rabe rudimentaran (pidgin) znakovni engleski, itd. Skupina koja insistira isključivo na američkom znakovnom jeziku zapravo čini samo mali dio kulture Gluhih.

Kultura Gluhih predstavlja zbir sveukupnog doživljavanja široke raznolikosti Gluhih ljudi - ona je bogat rudnik informacija za gluhu djecu i njihove roditelje … a isto tako i za stručnjake. Kultura gluhih pruža roditeljima i njihovoj gluhoj djeci ideje i vještine koje su se brusile i kovale tijekom mnogih godina metodom pokušaja i pogrešaka. Zato ih spašava da ne čine iste pogreške koje su prije njih drugi činili. Osjećaj koji mladi gluhi ljudi dobivaju kad gledaju odrasle gluhe i kontaktiraju s njima nekad je nemoguće opisati; on pruža golemu potporu njihovoj samosvijesti. Sve dotle dok roditelji održavaju zdrave komunikacijske i emotivne veze sa svojom gluhom i nagluhom djecom, nikakva im ih kultura Gluhih neće "oteti", čak i ako postanu njezinim dijelom.

Kultura gluhih postoji najviše zato, jer se čujući svijet ne može u potpunosti prilagoditi potrebama gluhih i nagluhih ljudi. Bez obzira koliko dobro gluha ili nagluha osoba govori ili čuje, ona i dalje doživljava barijere i osjećaj otuđenosti. Nije čudo što mnogi od gluhih prirodno gravitiraju prema ljudskoj skupini osoba u istom položaju. To se ne smije smatrati njihovim "neuspjehom". Trebamo na to gledati kao na činjenicu da su oni našli mjesto gdje mogu biti normalni i zadovoljni sobom. Kultura gluhih nije nešto slično tuđoj kulturi i jeziku; ona znači poznavanje i prihvaćanje svog položaja te pozitivnu samosvijest.

Put do pismenosti gluhih: Hobsonov izbor?

Zamolili su me da govorim o pismenosti i gluhoći, da otkrijem tajnu kako se do nje dolazi i razmotrim moguće opcije. Želio bih s tim u svezi citirati autora iz 19. stoljeća, Isaaca Taylora:

Sposobnost mišljenja, a ne fizički rast, čini čovjeka zrelim. Prema tome, navikavajte se misliti. Nastojte razumjeti sve ono što gledate ili čitate. Spojiti mišljenje i čitanje jedno je od prvih i najvažnijih pravila, a to je veoma lako postići.

Taylor je mišljenje i čitanje opisao kao ostvarivanje potencijala i zrelost pojedinca. Također on smatra da nema poteškoća kod primjene tog "najlakšeg" puta.

U davnim su vremenima gluhi ljudi, osobito gluhorođeni, koji nisu mogli govoriti, bili "nepostojeći", to jest nisu imali pravnu osobnost te nisu mogli donositi odluke o svom životu. Nije im bilo dopušteno imati imovinu ni sklapati pravne poslove. U to vrijeme pismenost je bila nedostupna velikoj većini pučanstva. Zbog toga je u tim davnim društvima govor bio presudno važan za uspješno življenje. Na primjer, usmeni sporazum uz svjedoke smatrao se jednako obvezujućim kao današnji pisani ugovori. U takvim uvjetima razumljivo je koliko je jadan bio položaj gluhih. Međutim, vremena su se promijenila i u suvremenom svijetu građani su u velikoj većini pismeni. Uloga govora postala je manje značajna uz modernu tehnologiju i sveopću pismenost, pa je obvezujuće svojstvo usmenih dogovora danas stvar prošlosti.

Uistinu, pismenost postaje sve više i više presudna za uspješno djelovanje u ovom svijetu koji se naglo mijenja. Informacije i eksplozivni razvoj mikroračunala u posljednjih dvadeset godina čine tradicionalne oblike rada zastarjelima, revolucionarno mijenjanjući načine obavljanja našeg poslovanja i vođenja poduzeća. S nastupanjem 21.stoljeća sposobnost čitanja i pisanja u velikoj će mjeri biti presudna za socioekonomski status pojedinca.

Mnogo su već godina, iako ne svojom krivnjom, milijuni Gluhih i, u manjoj mjeri nagluhih, bez obzira na način komuniciranja, u klopci slabe pismenosti, bez mnogo nade da se iz nje izvuku. Takav njihov status jamči da će ostati u začaranom krugu siromaštva, ovisnosti i marginaliziranosti te im oduzima dostojanstvo i ono mjesto u ljudskom društvu na koje imaju pravo. Ovo nameće golem teret društvu, koje mora mnogo trošiti na njihovo školovanje, osposobljavanje za rad, socijalnu skrb i tako dalje. Gluhi su lišeni mogućnosti uključivanja na više školovanje i ne mogu birati karijeru po svojim željama. Smanjena je njihovu uloga kao građana i otežano im sudjelovanje u političkim djelatnostima. Razna istraživanja tijekom posljednjih trideset godina pokazala su da gluhi učenici po pismenosti zaostaju za svojim čujućim vršnjacima, i da se u tom razdoblju stanje vrlo malo promijenilo. Posljedica je ovog stanja da većina učenika nije sposobna za više školovanje i osposobljavanje. Nepismenost prelingvalno gluhih i nagluhih osoba opći je fenomen i zadire u sveukupan spektar komunikacije.

Prije nekoliko godina jedan je od mojih kolega, Gordon Ryal, u svom govoru upozorio da je potrebna hitna akcija u svezi pismenosti gluhih i nagluhih, s obzirom na naglo mijenjanje naravi tržišta rada. Sve više i više gluhih i nagluhih otkriva da je njihova radna stručnost postala zastarjelom, a zbog svoje nedovoljne pismenosti nema mnogo nade da bi stekli nova znanja. Posljedica je padanje u siromaštvo. Je li to ono što gluhima i nagluhima želimo u 21.stoljeću? Želimo li da se oni vrate u svoju nekadašnju ulogu "nepostojećih", sada ne zbog toga što ne govore, već zato što ne čitaju i ne pišu dobro? Jasno da to ne želimo! Što onda trebamo učiniti da spriječimo da se to dogodi?

Sve više i više pedagoga i stručnjaka za pismenost počinje shvaćati da je pismenost presudan faktor koji odlučuje o uspješnosti obrazovanja gluhog i nagluhog učenika. Kanadska organizacija gluhih objavila je kako pismenost smatra ključnim faktorom uspješnog funkcioniranja gluhih osoba u čujućem okruženju. Poslodavci se više zanimaju kako uposlenici čitaju i pišu nego kako čuju i govore.

Tako smo došli do problema pismenosti gluhih. Uzimaju li u obzir programi školovanja stručnjaka za gluhe, programi rane intervencije i rehabilitacije, kao i školski programi za gluhu i nagluhu djecu, golemost ovog problema? Ako uzimaju, kako se bave njime? Ako pak ništa u tom pogledu ne čine, kada će izvući glave iz pijeska i prihvatiti se brze i odlučne akcije? Dok se bave "rehabilitacijom" i "obrazovanjem" gluhe i nagluhe djece informiraju li dovoljno jasno učenike i njihove roditelje o mogućim posljedicama svojih postupaka? Navodno ti postupci nude gluhoj i nagluhoj djeci sposobnost komuniciranja i pripremaju ih za život u svijetu ljudi koji čuju. A opet, redovito dolazi do neuspjeha. Najvjerojatniji je uzrok tome što je izostavljeno ono bitno, a to je: valja pogledati što gluhi i nagluhi smatraju potrebnim za uspješan život u svijetu čujućih i što predlažu da se u svezi s tim učini.

Zanimljivo je kako pedagozi i drugi stručnjaci slabu pismenost gluhih nekako prihvaćaju kao nešto normalno, a da i ne spominjemo kako je pismenosti dano sporedno mjesto u općem odgoju i obrazovanju gluhih i nagluhih. Kad bi čujući učenici završavali srednju školu sa znanjem čitanja koja odgovara trećem razredu osnovne škole, i kad bi ta škola ovo smatrala prihvatljivim, budite sigurni da bi roditelji s bakljama u ruci demonstrirali. A u školstvu za gluhe i nagluhe roditelji kao da ovakve rezultate prihvaćaju ili se rezignirano mire s njima. Zašto roditelji šute? Kad bi bili glasniji ne bi bilo toliko nepismenih gluhih.

Zbog čega se sve ovo događa? Odgovor leži u pristupu koji se bazira na tradicionalnom "deficit modelu" programa rane intervencije, školovanja gluhih te osposobljavanja stručnjaka koji s njima rade. Da i ne spominjemo "Hobsonov izbor" u svezi s ovakvim pristupom.

Prije nego nastavim, moram objasniti što je to "Hobsonov izbor". Taj izraz opisuje situaciju kad netko može birati samo ono što mu se nudi ili ništa - drugim riječima, to je "uzmi ili ostavi". U l6. stoljeću živio je u Engleskoj Hobson, vlasnik štale za iznajmljivanje konja. Svojim je mušterijama davao je samo jednu mogućnost: da uzmu konja koji je najbliži vratima štale.

"Deficit model" u gledanju na gluhe uvjerava nas kako je problem u gluhom ili nagluhom djetetu. Uistinu pak problem je okolini koja ne uspijeva pružiti lako dostupne komunikacijske i jezične "alate" kojima se gluho ili nagluho dijete može brzo i efikasno služiti. Trebaju li gluha i nagluha djeca marširati i demonstrirati pred svojim školama tražeći bolje rezultate? U sadašnjoj situaciji gluhima i nagluhima zajamčeno je da će ostati u dosadašnjem položaju bespomoćnosti i marginaliziranosti. Je li to nenamjerno ili nije, stvar je za diskusiju.

Što još više zabrinjava jest činjenica da do ove nepismenosti gluhih nije trebalo doći. Sve su očitiji dokazi kako gluhim i nagluhim osobama nije ni teško ni nemoguće postići punu pismenost te da oni mogu doseći barem jednaku razinu pismenosti kao i populacija zdrava sluha, uz uvjet da im se pruže odgovarajuća sredstva i okružje koje pogoduje razvoju. Mnogi prelingvalno gluhih i nagluhih ljudi već su pokazali da se to dade postići. Kanadsko društvo gluhih, u svojoj izjavi o pismenosti gluhih, vjeruje da sredstva za postizanje ovog cilja postoje i da su dostupna, ali se uporno ignoriraju. Ova organizacija nedvosmisleno i odlučno odbacuje tradicionalno tumačenje nepismenosti gluhih: "Kriva je gluhoća!" Takvom gledanju nedostaje strategija za intervenciju i obuku, ono je usmjereno na uporabu najslabijih djetetovih mogućnosti za vezu s okolinom: govornog jezika i sluha. Ukratko, "deficit model" - umjesto da gluhima učini što više informacija dostupnim na što pristupačniji i prirodniji način - zadržava i smanjuje te informacije pa na taj način sprečava razvitak djetetovih spoznajnih mogućnosti, koje su od presudne važnosti za uspješno usvajanje jezika i pismenosti.

"Deficit model" najčešće nameće gluhom i nagluhom djetetu jedan golemi "Hobsonov izbor", lišavajući ga prilike da samo odlučuje, vodeći ga tako u osjećaj bespomoćnosti. Mnogi programi rane intervencije, obrazovanja i stručne obuke nude roditeljima samo Hobsonov izbor u pogledu načina kako će im djeca biti odgajana i školovana. Oni im također utuvljuju u glavu kako mogu očekivati da će njihova gluha i nagluha djeca imati problema s učenjem jezika, naročito pak materinskog govornog i pisanog jezika. Ovakva očekivanja mogu djetetov hendikep učiniti još većim, a stvarno se to i događa.

Područje rada s gluhima puno je Hobsonovih izbora. Programi osposobljavanja stručnjaka svojim studentima nude Hobsonov izbor. Programi rane intervencije nude roditeljima Hobsonov izbor. Školski programi za gluhu i nagluhih djecu daju Hobsonov izbor. Programi stručnog osposobljavanja i programi višeg školovanja mladim gluhima i nagluhima pružaju Hobsonov izbor. Gluhima se i nagluhima pri biranju tumača opet se nudi Hobsonov izbor.

Mnogi programi osposobljavanja stručnjaka obično se ograničavaju na samo jednu metodu rada s gluhima, ili samo površno prikažu više metoda. Studenti mogu jedino prihvatiti takav studij, ili otići drugamo (a obično i nemaju kamo). Školski sustavi i škole za gluhu djecu redovito daju jako sužene mogućnosti izbora gluhoj i nagluhoj djeci. Audiolozi svojim audiogramima obično roditeljima nude Hobsonov izbor - količina decibela odredit će kako će dijete moći komunicirati. Gdje to piše da dijete s lakšim i umjerenim gubitkom sluha ne bi moglo imati koristi od vizualnih oblika komunikacije? Gdje to piše da praktički gluho dijete ima manje izgleda da uspije u učenju govora?

Načas bih se vratio na zapažanje Isaaca Taylora kako je povezivanje mišljenja i čitanja lak zadatak. Tradicionalni argument protiv manuelne komunikacije jest taj da ona djetetu pruža "lagan" način komuniciranja, pa to može otežati razvoj oralnog govora. Zbog izvjesnog razloga u ovom se argumentu nastoji povezati "lagano" s "lijenošću", a to je jedna neugodna primisao. G.Taylor pak smatra da nema ništa lošeg u tome ako se ide "lakšim putem" do razvijanja punog potencijala. Djeca koja čuju stječu znanje i jezik na najlakši mogući način: najviše preko osjeta sluha. Gdje to piše da gluha i nagluha djeca moraju učiti na "težak" način? Ja mislim da uz izraz "lako" bolje odgovara pojam "prirodno". U tom pogledu, za veliku većinu gluhih i nagluhih ljudi, dotok putem vida je stopostotno funkcionalan i sasvim je prirodno što mnogi od njih žele iskoristiti taj svoj primarni komunikacijski kanal.

Koja je najbolja zamjena za "model deficita"? Odgovor je u "modelu različitosti". Model različitosti temelji se na načelu da je ključ uspjeha u odgojno-obrazovnom razvoju i pismenosti gdje se iskorištavaju svi djetetove fizički i osjetilni potencijali. Model različitosti nudi gluhom i nagluhom djetetu slobodu da odabere i da se za svoj jezični i spoznajni razvoj upotrijebi bilo koja sredstva i postupke po svom izboru, pa mu to daje osjećaj kako sam upravlja svojim životom. Ovaj osjećaj vlastite moći bitan je za zdravo mišljenje o sebi, koje opet vodi uspješnom obrazovanju i pismenosti. Djeca normalna sluha dekodiraju jezične informacije na svoj način i nitko im ne treba govoriti kako da to rade i što će s onim što nauče. Gluha i nagluha djeca trebala bi imati barem tu istu povlasticu. Drugim riječima, gluha i nagluha djeca izložena su pretjeranim intervencijama i pretjeranoj kontroli njihovih života od strane drugih ljudi. Model različitosti osigurava da gluha i nagluha djeca uživaju istu vrstu nadzora njihovih života kakvu imaju čujući vršnjaci.

Nasuprot modelu deficita, model različitosti povlači prilagođivanje okoline djetetovim potrebama, umjesto da bude obrnuto. Osnovno je ukloniti što više zapreka na razvojnom putu gluhog ili nagluhog djeteta, umjesto da se takve zapreke stvaraju i dodaju. Ponovno, Kanadsko društvo gluhih smatra: "Model različitosti mora biti vodeće načelo u sveopćem razvoju gluhog pojedinca, tako da se njegove sposobnosti i potencijali u potpunosti iskoriste, umjesto da se usredotočujemo na njegove nedostatke i defekte."

Kako sve spomenute Hobsonove izbore zamijeniti pravim izborom koji će svakom gluhom i nagluhom pojedincu pružiti mogućnost da iskoristi sve svoje potencijale i preuzme punu kontrolu nad vlastitom sudbinom? U jednom većem istraživanju o pismenosti kod gluhih ja sam identificirao četiri praznine, četiri stvari koje nedostaju u sferi gluhoće pa bi ih trebalo ispuniti da se značajnije promijeni situacija:

1) Prirodni znakovni jezik gluhih,

2) Gluhi i nagluhi stručni pedagozi,

3) Razvojni pristupi koji se zasnivaju na vidu,

4) Postojanje iskrenog dijaloga.

Smatram da je najpresudniji nedostatak nedovoljna uključenost gluhih i nagluhih osoba u svim područjima rada s gluhima. Sve ostale praznine ne mogu se popuniti ako ovaj prvi nedostatak ne bude uklonjen. Malne je kriminalno odbacivati iskustvo bezbrojnih generacija Gluhih i nagluhih ljudi, koje gluhom djetetu može ponuditi drugačije i jedinstvene strateške pristupe te zdrav koncept o sebi. Čujuće osobe mogu ponuditi samo ono što misle da je najbolje za ovu djecu. Gluhi i nagluhi mogu pak ponuditi ono što znaju da je najbolje.

Sljedeći važan faktor je sukobljenost, kako u prošlosti tako i sada, na polju gluhoće. Neizrecivo mnogo energije i vremena potrošeno je na polemike u prilog ili protiv ove ili one metode, s potkopavanjem protivne strane, a žrtve ovih podjela bili smo svi mi: roditelji, stručnjaci, gluha i nagluha djeca i odrasli, i sve je to održavalo jadan položaj prelingvalno gluhe i nagluhe populacije. Uvjeren sam da će, kad jednom ova podijeljenost bude uklonjena, gluhoj i nagluhoj djeci i njihovim roditeljima biti pružena mogućnost pravog izbora.

Kako se mogu ove podjele izliječiti? Moj je odgovor da sve "strane" trebaju uključiti u svoj krug gluhe i nagluhe u značajnom broju i na značajnim položajima. Samo će s pomoću ovih ljudi početi proces izlječenja. Oni mogu komunicirati i razumjeti jedan drugoga bez obzira na način komuniciranja koji preferiraju. Njihovo će značajnije uključivanje demistificirati gluhoću kao patološki i klinički proces, uvodeći u nju humani i pragmatični element. Drugim riječima oni mogu i hoće u nju unijeti razumnost i razboritost koja se rađa svakidašnjim doživljavanjem gluhoće pa ukloniti skrivene probleme koji opterećuju ovo područje. Kad se to dogodi, predviđam postupno približavanje različitih gledišta na ovom području, pa će razumne opcije zamijeniti Hobsonov izbor, koji nas dugo muči. U tom cilju apeliram na čujuće osobe koje su danas uključene u rad na ovom polju da dobro ispitaju svoju savjest te da odgajaju svoje gluhe i nagluhe štićenike uklanjajući umjetne barijere njihovu zapošljavanju te da im kao mentori naglašavaju kako će ih oni u budućnosti zamijeniti. Ako im je na srcu ono što je najbolje za gluhu i nagluhu djecu, oni će tako raditi. U isto vrijeme, ne zalažem se za to da ljudi zdrava sluha potpuno napuste ovo područje: oni će i dalje skupa s gluhima i nagluhima igrati vitalnu ulogu. Ono za što se zalažem jest da čujući stručnjaci mnogo više cijene značaj iskustva, ideja i djelovanja gluhih i nagluhih.

Zaključujući, želio bih navesti što je kazao brazilski pedagog Paolo Freire:

Na temelju društvenog iskustva s nepismenima možemo zaključiti da jedino ona pismenost u kojoj je učenje čitanja i pisanja spojeno s kreativnom djelatnošću može dovesti do kritičnog razumijevanja stanja pa će, bez iluzije da će ostvariti oslobođenje, ipak pridonijeti tom procesu.

A jasno je, dakako, da oslobađanje nije posao klase koja je na vlasti.

Drugim riječima, sve dok područje gluhoće budu kontrolirali ljudi zdrava sluha, malo je nade za zadovoljavajuće rješenje sadašnje mučne situacije . Freire zapaža da "tlačitelj" ne može pokrenuti ovaj proces oslobađanja. To može poteći samo od "potlačenih". Jedini način kako čujući mogu doprinijeti ovom procesu jest da prihvate punu solidarnost s gluhima i nagluhima i da ih prestanu gledati kao "objekte", već da ih počnu smatrati subjektima. Freire dodaje da jedino onda kad tlačitelj "prestane raditi dobročiniteljske, sentimentalne individualne geste pa riskira akcije ljubavi" može doći do ovog procesa oslobađanja. To znači otići dalje od fraza pa izgraditi solidnu jezgru gluhih i nagluhih profesionalaca; "kritična masa" ovih ljudi u svakom programu od vitalnog je značaja za uspjeh bilo kojeg nastojanja, jer podstiče osobni i profesionalni rast. Pozivam sve vas da se osmjelite za ovakav čin ljubavi na dobrobit gluhih i nagluhih. Bez ovakve akcije neće biti rješenja za programe pismenosti gluhih i nagluhih.

Pozivam stoga kolege ovdje na Sveučilištu Alberta da aktivno pomognu ubrzanje procesa regrutiranja gluhih i nagluhih studenata za profesionalnu karijeru na ovom području te da zapošljavaju gluhe i nagluhe osobe na značajnim radnim mjestima kao istraživače, profesore i administratore. Također pozivam Sveučilište da što prije usvoji preporuke koje su dale zajednice gluhih i nagluhih preko svog Savjetodavnog odbora za istraživanje gluhoće.

Da bi novac otišao tamo gdje je potreban - želim da moj honorar za ovo predavanje ide u Fond Michael Rodda, koji je Društvo gluhih Alberte utemeljilo za pomoć gluhim studentima na ovom sveučilištu. Dr. Rodda je jedan od roditelja gluhih koji se nije bojao djela ljubavi u borbi za veću ulogu Gluhih i nagluhih ljudi na Sveučilištu Alberta i općenito na polju gluhoće, i ja s velikim zadovoljstvom pomažem fond po njemu nazvan. Pozivam i sve vas da dajete tom fondu ili da se borite za taj fond.

"Ambijentalna komunikacija" treba biti vidljiva i "čujna"

Zamislite scenu kada odrasli koji poznaju znakovni jezik odluče međusobno komunicirati samo govorom u nazočnosti gluhe i nagluhe djece ili odraslih. Zamislite kako se gluhi osjećaju kad se to dogodi. Zamislite koliko je time vrijednih socijalnih i kulturnih infomacija izgubljeno jer nisu doprle do mladih, rastućih mozgova gluhe i nagluhe djece.

Je li ovakva scena nešto izmišljeno? Ne. Ovo se događa svakog dana - u ustanovama koje su namijenjene gluhoj i nagluhoj djece, na društvenim okupljanjima, u obiteljskom krugu, u redovitim školama gdje su gluha djeca integrirana, i tako dalje. Gluhe i nagluhe osobe u ovakvim situacijama nisu stalno bombardirane informacijama, ali jesu bombardirane podsvjesnim porukama ove vrste: "tebe se ne isplati uključivati u razgovor", "ti ne moraš sve znati", "muka nam je radi tebe govoriti znakovima", "ti ionako ne bi ništa razumio", "tko ti je kriv što si gluh" - i tako dalje. Svaki put kad se ovo dogodi, učinak je malen, ali se s vremenom to pomalo skuplja i ostavlja štetne posljedice na identitet i odgoj gluhe ili nagluhe osobe. Što se češće ovako nešto zbiva, tim se više gluhi ili nagluhi pojedinac otuđuje od čujuće sredine i u isto vrijeme od toga trpi. Do ovakvih posljedica dolazi bez obzira služi li se pojedinac slušni aparatom ili ne.

Kao dijete ja nisam shvaćao svijet u kome sam odrastao. Roditelji su govorili u tajanstvenu crnu spravu, a ja nisam znao da to oni s nekim telefonski razgovaraju. Moji su roditelji sjedili pokraj bijele plastične kutije s dugmadi i prozorčićem punim brojki, a ja nisam znao da oni uživaju slušajući radio. Mislio sam da ljudi komuniciraju micanjem usana i čitanjem s usana. Smijao sam se s ostalima, a nisam shvaćao da oni pričaju šale. Igrao sam športske i druge igre ne znajući pravila (pa pritom činio mnogo nezgodnih pogrešaka). Često sam imao neprilika zbog kršenja pravila i običaja kojih uopće nisam bio svjestan. Ne poznavajući opasnosti, dolazio sam često u opasne situacije koje nisam razumio. Mnogi mi Gluhi i nagluhi kolege pričaju o sličnim svojim doživljajima.

Mnoga od spomenutih zbivanja nisu namjerna, pogotovo pak roditelji često ne shvaćaju što rade, a i mnogi stručni ljudi zaboravljaju potrebe gluhih. U većini slučajeva stručnjaci koji rade s roditeljima rijetko naglašavaju i pokazuju važnost onoga što bih nazvao "ambijentalnom komunikacijom".

Pa što je to "ambijentalna komunikacija"? Vjerojatno je to najmoćnije sredstvo učenja i socijalizacije koje dijete može imati. Ovakva komunikacija prirodno se zbiva kod djece normalna sluha koja je kao prigodno, slučajno učenje iskorištavaju za oblikovanje svog jezika i svoje percepcije koji ih okružuje. Oni "prisluškuju" svoje društveno okružje pa nauče milijune korisnih sitnica iz neprocjenjive riznice kulturalnih i socijalnih informacija. Slušajući razgovore drugih ljudi, oni uče o obiteljskim odnosima, o privredi, politici, o prihodima i troškovima, o poslu, športu, zdravlju, prehrani, i tako dalje u beskraj. Ne trebamo se čuditi što ovakvo učenje daleko nadmašuje ono što se uči u školi. Koliki od vas su naučili što treba znati o kreditnim karticama i podmirivanju dugova slušajući razgovore roditelja o plaćanju računa? O smrti, pogrebima i oporukama naučili ste, zar ne, kad je preminula draga teta Kata? O pravilima nogometa slušajući komentare oca i strica dok su pratili utakmicu na TV? O seksualnom nasilju ili o djelovanju sindikata iz razgovora dviju učiteljica? Beskonačan bi ovaj popis mogao biti.

Tipična osoba zdrava sluha teško će razumjeti kakav je učinak nedostatka ambijentalne komunikacije na obrazovanje gluhog i nagluhog djeteta i negovu svijest o sebi. Na kraju krajeva, ljudi koji čuju ambijentalnu komunikaciju uzimaju kao nešto samo po sebi razumljivo i nikad nisu razmišljali o tome što bi bilo kad bi je bili lišeni. Za usporedbu možemo zamisliti kako bi se osjećao čovjek koji govori samo materinskim jezikom kad bi se našao okružen svojim sunarodnicima koji međusobno komuniciraju drugim jezikom, a pritom ništa ne čine da bi i njega uključili. On bi se osjećao nesposobnim i isključenim, da ne kažemo izgubljenim. S druge strane, Gluha djeca Gluhih roditelja ne osjećaju problem ove vrste; ona od prvog dana svog života imaju pristup komunikaciji i zato su obično bolje socijalno i emocionalno prilagođena pa pokazuju bolji školski uspjeh od većine gluhe djece čujućih roditelja. Zbog toga je od presudne važnosti za gluhu djecu da se kreću među gluhima; za mnoge od njih to je jedina šansa da im ambijentalna komunikacija bude dostupna.

Dobro je poznata činjenica da mnoge Gluhe osobe smatraju kako je "bezobrazno" kad čujuće osobe koje se umiju služiti gestovnim jezikom međusobno razgovaraju bez znakova u neposrednoj nazočnosti Gluhih osoba. Mnoge Gluhe osobe već su objasnile kako ih ovakvo ponašanje devalvira kao ljude. To postaje još teže podnošljivo kad je broj ljudi koji čuju veći, dok su gluhi u malom broju; time se negativno utječe na želju gluhih da zalaze u takvu sredinu i to je razlog što mnogi programi i grupe u kojima osobe koje čuju dominiraju teško uspijevaju privući ili zadržati Gluhe. Ima međutim okolnosti koje ublažavaju problem. Većina ljudi koji čuju ne shvaćaju da je ono što rade uvredljivo za Gluhe. Neke čujuće osobe ne vladaju dovoljno gestom da bi međusobno mogle rabiti znakovni jezik. U takvih slučajevima gluhi imaju razumijevanja. Međutim, teže će oprostiti ako dvije ili više čujućih osoba, koje dobro poznaju znakovni jezik, razgovaraju u nazočnosti Gluhih bez uporabe znakova. U nekim slučajevima, kada čujuća osoba koja rabi znakovni jezik govori u nazočnosti Gluhe osobe drugoj čujućoj osobi koja ne pozna znakovni jezik, smatrat će se da je vrlo pristojno ako znakovima informira Gluhu osobu o čemu govori.

Programi djelovanja s gluhom i nagluhom djecu počinju priznavati važnost ambijentalne komunikacije pa hrabriti čujuće osoblje da se stalno služi znakovnm jezikom, bez obzira na to s kim razgovaraju. Škola za gluhe Alberta traži od svog osoblja da u nazočnosti gluhe djece uvijek razgovaraju uz uporabu znakova. Odbor za dvojezičnost Okružne škole za gluhe Burnaby dao je sličnu preporuku. Društvo za pomoć gluhoj djeci dugo vremena ovo prakticira; gluhi zaposleni u tom društvu osjećaju se ravnopravnima čujućim kolegama. Ovo društvo također preporučuje obiteljima da se naviknu u nazočnosti svoje gluhe djece razgovarati uz uporabu znakova. U početku to ne ide lako, jer se time mijenjaju životne navike, ali kad jednom shvatimo kakve su posljedice kad je dijete lišeno ambijentalne komunikacije, dobivamo jaku motivaciju. Mnogi u ovome uspijevaju pa uskoro otkrivaju kako se s manje napora i fluentnije služe znakovnim jezikom. Gdjegod vidite zajedno gluhe i čujuće ljude, a većina ruku je u pokretu, odmah znate da se gluhi tu osjećaju "kod kuće"!

Govoriti ili ne govoriti?

Kad je riječ o gluhoj djeci, jedna tema dolazi neminovno kao smrt ili porez: govor. Roditelji pitaju: "Hoće li moje dijete govoriti?" Njihova briga roditelja da dijete progovori njihovim jezikom nepatvorena je i razumljiva. Ja, kao čovjek praktički gluh od prelingvalne dobi, shvaćam i prihvaćam vrijednost govora. Želio bih da svaka gluha osoba dobije priliku naučiti govor. Međutim, pitanje govora nije tako jednostavno ni jasno kako mnogi misle. Na nj utječu sljedeći mitovi:

Mit 1: Govor je isto što i jezik.

- Jezik i govor dvije su posve različite funkcije. Govor je samo sredstvo za izražavanje jezika. Znakovi i pisanje drugi su načini kojima se jezik izražava.

Mit 2: Ako gluho dijete bude najprije izloženo znakovnim jeziku, ono neće naučiti govoriti.

- Činjenica da mnoge gluhe osobe koje rabe znakove kasnije dobro nauče govor sama po sebi tumači kako stvari stoje. Marlee Matlin, gluha glumica, počela je s govornom terapijom prije nekoliko godina, a njezin govor sada je sasvim razumljiv. Znakovni jezik više pomaže nego što koči razvoj govora. Ako gluha osoba stvarno želi naučiti dobro govoriti, pa uporno na tome radi, razloga nema da ne uspije.

Mit 3: Gluho dijete zaboravit će govoriti ako rabi znakovni jezik.

- Učenje govora je kao učenje vožnje biciklom, kako to pokazuju tisuće gluhih ljudi, uključujući i mene. Mnogi gluhi se odriču uporabe govora, najčešće zato jer su doživjeli razne neugodnosti s njim; ali mnogi ga i dalje rabe nakon što nauče znakovni jezik.

Mit 4: Ako gluho dijete uči znakovni jezik to će škoditi učenju nacionalnog jezika.

- Istraživanja su pokazala da gluha djeca Gluhih roditelja, to jest ona kojoj je prvi jezik u životu bio znakovni jezik, pokazuju u odnosu na djecu roditelja zdrava sluha superiornost u školskom znanju, čitanju, u društvenosti i komunikacijskim vještinama - i to bez obzira školuju li se oralno ili uz uporabu znakova. Djeca koja su dvojezična uvijek su bolja u školi od jednojezične; jer to što rabe npr. francuski ne škodi njihovu materinskom (engleskom) jeziku.

Mit 5: Djeca s lakšim i umjerenim oštećenjem sluha neće imati koristi od znakovnog jezika. -

Slušna funkcija ove djece ipak je smanjena, defektna, bez obzira na pomagala, zato nema razloga da ne iskoriste vizualnu pomoć, kakvu im pružaju znakovi i geste, jer će na taj način učvrstiti temelje svog jezika. Mnogi nagluhi slažu se s korištenjem znakovnog jezika kod male nagluhe djece smatrajući ga dodatkom njihovu slušno-govornom treningu.

Mit 6: Roditelji gube svoju gluhu djecu ako im dopuste uporabu znakovnog jezika, jer se tada priključuju zajednici Gluhih. -

Na svakog gluhog pojedinca koji je "izgubljen" odlaskom u zajednicu Gluhih dolazi barem jedan oralno školovani gluhi koji je na sličan način "izgubljen". Svakoj obitelji prijeti opasnost da će izgubiti djecu, bila ona gluha ili čujuća, time što će se ona priključiti drugim ljudima i grupama, npr. bandama mladih, pripadnicima raznih kultova, ili čak drugim obiteljima, jednostavno zato, jer se u svojoj obitelji ne osjećaju kod kuće i ne komuniciraju kako treba. Gluhe osobe koje sa svojim roditeljima imaju prisnu komunikaciju, bilo znakovnu ili govornu, obično im ostaju bliska cijeli svoj život.

Usprkos 16 godina govorne terapije i 11 godina školovanja u integriranim uvjetima, moj govor, kao i govor mnogih gluhih osoba, nije svakome dovoljno razumljiv, uključujući tu i mog oca, s kojim i danas teže komuniciram. Moram se oslanjati i na tumače, kao i na pisanje, da bih svoje misli i riječi prenio većini čujućih ljudi. Ima pak gluhih ljudi, a takav je moj brat, koji imaju malo problema u komuniciranju s osobama koje čuju, ali takvi su među gluhima više iznimka nego pravilo. Činjenica je da smo obojica, moj brat i ja, odgojeni u istoj sredini i imali smo jednako školovanje i trening, ali rezultati su različiti, što upućuje na prirođene faktore. Kako inače neka djeca imaju smisla za glazbu pa je bez napora usvajaju, dok se druga djeca muče godinama da bi na kraju stekla tek neku rudimentarnu vještinu?

Ono što je gluhom djetetu stvarno potrebno, to je upotrebljiv i provjereni sustav komuniciranja. Da bismo definirali što je to, moramo reći što je u cijelosti funkcionalno kod gluhog djeteta. Postoji tendencija baviti se onim što kod gluhog djeteta ne valja, dok bismo se zapravo trebali usredotočiti na ono što je u redu. Za veliku većinu gluhe i nagluhe djece vid je prirodan, potpuno funkcionalan i legitiman put za komunikaciju i jezik. Davanje jezika defektnim kanalom, bez obzira na to koliko ga umjetnim putem nastojali popraviti, ipak u velikoj mjeri rezultira defektnim jezikom. To je isto kao graditi kuću nekvalitetnom i manjkavom građom. Gluhom je djetetu potreban jezik koji može rabiti bez napora; pa to objašnjava zašto je toliko gluhih sklono uporabi znakovnog jezika, usprkos napora ljudi oko njih da to spriječe.

Iz najnovijih istraživanja sve je očitije da je jezik biološka funkcija ljudskog mozga i da mala djeca posjeduju prirođenu sposobnost da do svoje pete godine usvajaju jezik a da ih nitko ne "uči", dok poslije toga učenje jezika postaje napor. Jezik je "hrana" koju mladi ljudski mozak treba za svoj razvoj. U svjetlu ove činjenice, mi moramo zgrabiti povoljan čas i učiniti da jezik bude lako i bez napora dostupan malom gluhom djetetu u ovom kritičnom razdoblju. To je zaista utrka s vremenom. "Siva tvar" u mozgu djeteta jest i mora biti najvažnija briga obitelji, jer, kako je zgodno rekao dr. Frederick Schreiber, bivši tajnik Američke nacionalne organizacije gluhih: "Ono što je između ušiju važnije je od onoga u njima."

Moramo se usredotočiti na čitavo dijete; drugim riječima moramo izvagati važnost govora u odnosu na druge stvarne potrebe gluhog djeteta. Trebamo razmotriti kakva je sredina u kojoj dijete živi i kakve su njegove individualne potrebe. Više se moramo brinuti o tome kako se ostvaruje proces socijalizacije; jer nemoguće je razvijati jezik bez socijalizacije. Učenje jezika je prije svega i iznad svega incidentalan (nepredviđen, slučajan), a ne intencionalan (namjeran) proces. Svako dijete uči jezik upijajući informacije iz svojeg socijalnog okružja i putem prirodne konverzacije sa članovima obitelji. Prema tome je izvanredno važno da se gluhom djetetu jezik učini što je više moguće vidljiv, bilo to znakovima, slovima ili na usnama. Zbog toga veoma preporučujemo obiteljima da svoje razgovore učine što vidljivijima, da čitaju i pišu s gluhim djetetom, da djetetu što je ranije moguće pruže TV s natpisima (titlovima), itd. Baš ovaj vidljivi jezik može biti odlučan za razvoj djetetove sposobnosti života u čujućem svijetu. Kanadska organizacija gluhih objavila je da je pismenost ključ uspjeha za uspješno funkcioniranje gluhe osobe u čujućem svijetu.

Moja namjera nije da podcijenim govor i slušni trening gluhe djece, već da se na to gleda iz odgovarajuće perspektive. Roditelji moraju biti sposobni razumjeti što se zbiva u duhu gluhog djeteta i kakve su posljedice nametanja umjetnih restrikcija. Osim što pitaju hoće li im dijete govoriti, moraju isto tako sebi postavljati druga, jednako važna pitanja, kao npr. "Na koji način moje dijete može postati sretna, dobro prilagođena osoba?" - "Kako će moje dijete znati čitati i pisati?" - "Hoće li moje dijete dobiti puno i zaokruženo obrazovanje?" - "Kako će se moje dijete snalaziti u svijetu ljudi koji čuju?" - "Na koji način može moje dijete ostvariti produktivnu i uspješnu karijeru?"

Nagluho dijete: oslanjati se na vid ili ne?

Kanadsko Društvo za pomoć gluhoj djeci ima sve više učlanjenih obitelji s nagluhom djecom koje su zainteresirane za njegove usluge. To se dogodilo usprkos "razumnom gledištu" kako od tog društva ne bi trebalo očekivati da se bavi nagluhom djecom. Neki bi čak mogli zapitati: "Kako bi roditeljima nagluhog djeteta uopće mogla pomoći organizacija koja propovijeda korištenje znakovnog jezika, i usredotočena je na rad s gluhom djecom?" Odgovor jednostavno glasi: potrebe male nagluhe djece slične su potrebama gluhe djece i zajedničko im je što u velikoj mjeri mogu imati koristi od strategije korištenja vizuelnog jezika. Mala djeca i dojenčad, bez obzira na stanje sluha, po prirodi prvenstveno uče vidom. Možda to nije dovoljno poznato, ali Društvo za pomoć gluhoj djeci godinama je uspješno radilo s obiteljima nagluhe djece, od svog osnivanja. Od ovih obitelji ne zahtijevamo da uče znakovni jezik (iako im to preporučujemo) već im pružamo pomoć u vježbanju sluha i govora.

Philip Garcia u svojoj najnovijoj knjizi "Govor male djece" uvjerljivo se zalaže za to da mala djece normalna sluha rabe američki znakovni jezik prije nego im se razvije govor, tvrdeći da će im to pružiti golemu startnu prednost u jezičnom i kognitivnom razvoju. On navodi rezultate istraživanja što pokazuju superiorniji jezični i školski napredak djece koja su od rane dobi bila izložena znakovnom jeziku. U svojem pregledu istraživanja iz 1978. o vizuelno-verbalnom razvoju male djece J.L.Debes i C.M.Williams dokazuju da je vizuelni kongitivni razvoj kod djeteta brži nego slušni te da je u prvih par godina djetetova života vizuelna stimulacija bogatija i kompleksnija nego slušna stimulacija.

Priznajem da je kod nagluhe djece važno ne zanemarivati razvijanje preostalog sluha, kao i govora i čitanja govora s usta, slušno-govornim vježbama. Također priznajem da ima djece kojoj znakovni jezik nije potreban. Međutim, svako dijete treba gledati kao posebno biće. Audiogram ne pruža kompletu sliku djeteta pa ne smije biti odlučujući faktor pri izboru načina komunikacije. Umjesto toga, mnogo su presudniji faktori sposobnost djetetove obitelji da mu pruži punu potporu u komuniciranju i da ide za njim u pogledu načina komunikacije. Važno je provjeriti jesu li djetetu dostupna sva sredstva komunikacije, bez obzira na njegove slušne mogućnosti.

Sve više i više roditelja male nagluhe djece danas počinje shvaćati da će izgubiti dragocjeno razvojno vrijeme ako zanemare djetetov vizuelni kognitivni razvoj tijekom prvih nekoliko godina, kao potporu razvitku slušno-govornog jezika. Oni su počeli cijeniti činjenicu da vizuelni jezik, kao što je američki znakovni jezik, uspješno popunjava rupe u jezičnom znanju, ubrzavajući time proces razvoja jezika tijekom ovih presudnih godina, pa to predstavlja vrijedno sredstvo u razvoju govornih i slušnih vještina. Mnogi gluhi roditelji imaju nagluhu djecu pa usprkos tome što je ovoj djeci prvi jezik bio američki znakovni jezik, ona su često postigla izvrstan slušno-govorni razvoj.

Američki znakovni jezik, daleko od toga da bi škodio maloj nagluhoj djeci, zapravo jača i obogaćuje njihove komunikacijske sposobnosti. Njime se osnažuje i njihova samosvijest jer su u stanju jasnije izraziti drugima svoje misli i osjećaje. Mnogi roditelji nagluhe djece pričali su nam o osjećaju frustracije, kod njih i kod djeteta, kad nisu bili u stanju potpuno razumjeti što im dijete govori, ili obrnuto. Ova frustracija može dovesti do otuđenosti i slabog samopoštovanja ove djece. S druge strane to može biti i povod nijekanju njihova slušnog problema i krizi identiteta.

Tipično nagluho dijete, zbog stresa do kojeg dolazi zbog njegova nastojanja da razumije oralni govor i da komunicira s nestrpljivim ljudima, razvija naviku da se pravi kako razumije sve što mu se kaže, a to stvara kod roditelja i nastavnika iluziju da dijete "izvrsno napreduje". Moja supruga, koja je nagluha od rođenja, sjeća se kako je bila "dobra glumica" pa je svakoga na taj način varala, uključujući tu i svoje roditelje. Ali ovakva vrsta varanja samo sakriva probleme nagluhe djece koja se bore da bi se održala u čujućem svijetu, koji je u velikoj mjeri neosjetljiv za njihove potrebe. Zapravo to pogoršava njihov položaj, jer čujuće osobe uzimaju zdravo za gotovo kako ova djeca sve razumiju i normalno funkcioniraju. Nagluho dijete poslije toga sve više i više pokazuje nesklonost da prizna svoj slušni problem. To može dovesti do ozbiljnih problema identiteta i do socijalne izolacije. Često se govori kako je tipična nagluha osoba teže hendikepirana od tipične Gluhe osobe. Čuo sam od pojedinih nagluhih kako su trpjeli u svojim razvojnim godinama komunicirajući prvenstveno oralno i kako su se osjećali nepotpunima i nekompetentima dok nisu naučili znakovni govor.

Nagluha djece, ako ih potaknemo da rabe znakovni jezik, da rabe i ostale vizuelne jezične oblike i da se druže s Gluhom djecom od ranog djetinjstva, imaju veće izglede da će uspješnije komunicirati i usvojiti zdravije mišljenje o sebi. Družeći se s Gluhim osobama i rabeći znakove nauče cijeniti svoje prirodne sposobnosti te će razumjeti i otvorenije priznati također i slušna ograničenja. Učenje znakova u ranoj dobi pruža sigurnosnu mrežu onima koji kasnije izgube ostatke svog sluha, bilo iznenada ili malo pomalo (što se vrlo često događa). Ovo može biti poražavajuće za one koji nisu ranije naučili znakove, dok je onima koji poznaju znakove to samo privremena neprilika. Mnogim se nagluhim osobama, koje ja poznajem, to dogodilo, uključujući tu moju šurjakinju, koja se jednog dana probudila s naglim velikim gubitkom preostalog sluha. Ona je bila sretna što je otprije poznavala znakovni jezik i što je s gluhima bila društveno i profesijom povezana. Iako se to dogodilo prije 15 godina, ona do danas nije ništa izgubila u ritmu svog života i sačuvala je izvrstan govor. Moja je žena svjesna da bi i ona jednog dana mogla izgubiti preostali sluh, ali i ona je bolje pripremljena da to podnese nego nagluhi koji nisu nikad upoznali znakovnik jezik ni zajednicu Gluhih.

Sve više i više roditelja male nagluhe djece svjesno je ove mogućnosti i zbog toga su zabrinuti. Oni sada shvaćaju kako oralna komunikacija sama po sebi ne jamči uspjeh pa žele da njihova nagluha djeca imaju na raspolaganju što više komunikacijskih sredstava da bi se mogla bolje zaštititi i sigurnije funkcionirati u društvu, a to uključuje vizuelni jezik i poznavanje problema gluhoće.

Uključivanje ili samoobmanjivanje?

(Inkluzija ili iluzija?)

I. DIO

Kako je to nedavna (1994.) konferencija na Sveučilištu Gallaudet pokazala, sadašnji trend uključivanja učenika sa specijalnim potrebama u redovite škole naglo jača, a gluhi i nagluhi učenici u tome nisu iznimka. Primanje djece u škole za gluhe diljem Kanade smanjilo se toliko da to dovodi do zatvaranja takvih škola. Škola za gluhe u Saskatchewanu zatvorila je svoja vrata prije nekoliko godina. Škola Jericho Hill u Vancouveru metamorfozom je prešla na "kvazi-inkluzivne" programe u zajednici s dvije redovite škole u Burnaby. Škola Atlantskog okruga u Amherstu, N.S., zatvorit će se sljedeće godine; učenici iz Nove Škotske bit će prebačeni u novu školu za gluhe u Halifaxu, dok će učenici iz New Brunswicka biti uključeni u redovite škole.

Sve ovo se događa u ime "uključivanja u redovite škole". Predlagači uključivanja žele nas uvjeriti da su specijalne škole nešto "nemoralno", da je to vraćanje u ružna stara vremena kad su hendikepirana djeca bila odbačena i izolirana od društva, da bi ih nemarno osoblje specijalnih ustanova iskorištavalo i zapuštalo. Oni trube o "pravu" svakog djeteta da polazi redovnu škole u blizini svog doma, galame na nemoralnost "segregiranog školovanja".

Iz serije Od oka oku, u glasilu Društva za brigu o gluhoj djeci (Deaf Children’s Society, British Columbia, Canada), studeni/prosinac, 1997.

Odabrao s Interneta i preveo: Andrija Žic