Goran Čehić - gluhi šahovski majstor

Bitka na šahovnici ne vodi se ušima
(već onim što je između ušiju)

Razgovarao: Andrija Žic

Ima li još uvijek u današnjem mahnitom svijetu ljudi koji su sposobni othrvati se napastima televizije i kompjutera, automobila i stalnog kretanja među čarima modernog života, da bi sate i sate mirno sjedili nad šahovskom pločom, udubljeni u plemenitu borbu koja angažira samo mozak, intelekt?

Čini se da ih ima. Ne onoliko kao nekada, ali još ih se nađe, pa i među gluhima!

Jedan od njih je naš gluhi prijatelj Goran Čehić, jedini među nama, gluhima u svijetu, koji nosi službenu titulu šahovskog majstora.

Otkrio je svijet u kome sluh nije važan

Rođen 1969. u Rijeci, u obitelji Istrana, Goran je izgubio sluh u dobi od tri mjeseca, nakon upale uha. Obitelj se onda preselila u Zagreb, gdje je mališan bio primljen u redovnu školu, a istovremeno je posjećivao Centar za rehabilitaciju sluha i govora SUVAG. Nastavio je zatim školovanje u srednjoj školi pa na Fakultet za promet, gdje je diplomirao, da bi se zatim zaposlio u Odjelu informatike Državnih željeznica.

Gorane, postao si slavan u Hrvatskoj, Italiji, svijetu ... zahvaljujući svojoj visokoj poziciji među gluhim šahistima. Tko i kada te upoznao sa šahom i naučio te voljeti ga?

Moj me djed uveo u pravila igre, kad mi je bilo šest godina. Moj otac, i on šahist, član šahovskog kluba "Uljanik" brodogradilišta u Puli, tvrdi, naprotiv, da njemu dugujem prve lekcija iz šaha. U svakom slučaju, obitelj mi je dala prvi poticaj.
U osnovnoj školi, kao i poslije u srednjoj i na fakultetu imao sam dosta gluhih prijatelja, a među njima i nekoliko dobrih šahista, poput mog najboljeg prijatelja Darka Šveca, pa sam često s njima igrao.

Šakama sam se uključio među čujuće...

Oprosti zbog male digresije: kako ti je bilo gluhome među učenicima zdrava sluha, sa slušnim aparatom koji ti nije mnogo koristio? Nisi imao problema?

Eh, u osnovnoj školi bilo je svega i svačega. Rugali su mi se i pravili šale na moj račun. Ali uskoro sam naučio kako zadobiti poštovanje suučenika. Kod malenih đaka važno je "tko je jači" i nakon nekoliko tučnjava ja sam osvojio časno mjesto među njima...

Dobro, vjerujem da je i šahovska igra pridonijela tvojoj borbenosti! Pričaj nam dalje o svojoj šahovskoj karijeri!

Korisno je ući u veliku obitelj čujućih šahista

U prvom razredu srednje, kad mi je bilo 13 godina, postao sam članom šahovskog kluba čujućih ("Monter"). Od tada sam se počeo ozbiljno baviti šahom. To je značilo sjediti tri do četiri sata svakog dana nad šahovskom pločom, proučavajući literaturu, eksperimentirajući s različitim varijantama... Ovo sam činio često u društvu s nekim prijateljem šahistom. Čujući instruktor u mom šahovskom klubu uveo me u mnoge tajne šahovske igre.

Prvi moji uspjesi među mladim šahistima privukli su zanimanje voditelja jednog drugog kluba ("Standard konfekcija") pa su mi ponudili izvrsne uvjete za napredovanje. Rezultati nisu izostali: dvaput sam bio prvak među mladim čujućim šahistima Hrvatske, a bio sam dvaput četvrti među mladima Jugoslavije.

S vremenom su došle i druge pobjede i napredovanje među čujućim šahistima. Danas imam titulu šahovskog majstora. Na međunarodnoj listi jedini sam gluhi iz Hrvatske i držim 370. mjesto od 11000 šahista.

Moje ambicije idu dalje prema osvajanju naslova šahovskog majstora FIDE . A na kraju, tko zna, možda postanem i međunarodni majstor.

Moram reći da sam u krugovima čujućih šahista u vijek uživao silnu potporu i simpatiju. Moja gluhoća, umjesto da mi bude zaprekom, bila je poticaj za njihovo posebno prijateljstvo. I slavni velemajstori uvijek su bili prijazni s "malim gluhim". Moja najdraža partija i najveći moj uspjeh bio je pobjeda nad Hicklom, glasovitim njemačkim šahovskim velemajstorom.

I dalje, naravno, sudjelujem u natjecanjima čujućih. U lipnju ove godine idem u Dresden na Svjetski šampionat šahista željezničara. Radim u odjelu informatike Hrvatskih državnih željeznica. Moj direktor je, srećom, pasionirani šahist prvokategornik, tako da nemam problema kad tražim dopust za sudjelovanje na turnirima!

Najveći u malom svijetu gluhih

Gorane, vratimo se sada u naš mali svijet gluhih... Visoko stojiš među čujućima, pa to znači da si među gluhima - u oblacima! Prikaži nam ukratko svoje uspjehe među njima!

Godine 1990. bio sam prvak gluhih Hrvatske, a zatim i Jugoslavije, te na kraju Europe. Sa sedam bodova iz devet partija pridonio sam te godine pobjedi Jugoslavije na Svjetskom šahovskom prvenstvu gluhih. 1992. bio sam pobjednik otvorenog turnira gluhih u Bratislavi.

Jesu li gluhi hrvati slijepi za Goranove uspjehe?

Gorane, ja nisam neki šahovski navijač, ali poznato mi je da si ti aktivniji među čujućim šahistima i među gluhima drugih zemalja, nego među hrvatskim gluhim šahistima... Kako to?

Istina je, posljednjih godina neki hrvatski gluhi športski čelnici, kao i čelnici Hrvatskog saveza gluhih, ne pokazuju prema meni osobitu naklonost. Praktički me ignoriraju i isključuju. Teško je objasniti zašto je tako... Možda je jedan od razloga i u tome što je moja supruga Sanja Tarczay predsjednica hrvatske Udruge gluhoslijepih - koja nije u najboljim odnosima s Hrvatskim savezom gluhih. Šteta... Čini se da su inozemni gluhi, osobito talijanski, bili pametniji pa su znali iskoristili moje sposobnosti...
Da, godine 1996. upoznao sam se s talijanskih šahistima na Svjetskom šampionatu gluhih u Rotterdamu, Nizozemska. Nakon toga sam došao u kontakt s Tršćanima i postao njihov instruktor. Jednom mjesečno, za vikend, odlazim u Trst pa radim s njima kao trener. S njima sam i svake godine dva puta po 10 dana prije turnira. Bio sam i u Rimu radi treninga talijanske momčadi, a u srpnju 2000. idem s njima u Zakopane, Poljska, kao njihov trener.

Također sam u kontaktu s Predsjedništvom ICSC (Međunarodnog šahovskog odbora) pa sudjelujem u svjetskoj reprezentaciji gluhih. U siječnju ove godine bili smo u Moskvi radi susreta s ruskom šahovskom reprezentacijom, na turniru u čas slavnog ruskog majstora Salova.

Kako si zadovoljan suradnjom s Talijanima? Zašto radije uzimaju za trenera tebe nego nekog čujućeg majstora Talijana?

Veoma sam zadovoljan i u izvrsnim sam odnosima s njima. Čini mi se da ja, kao gluhi trener s gluhim igračima, mogu lakše tumačiti stvari od čujućeg šahovskog trenera. Ja, uostalom, nisam tako daleko od talijanske kulture, jer sam Istranin, gdje je žiteljstvo miješano, pa sam i ja od svoje bake naučio dosta talijanskih riječi.
Rezultati mog rada mislim da su vidljivi: broj i kvaliteta gluhih šahista Tršćana porasli su, oni sada drže trobojni prijelazni trofej kao najbolja šahovska grupa.

Hvala, Gorane. Ne samo na razgovoru, već i na tome što si među predvodnicima našeg približavanja gluhima Italija i Europske unije. I to bez potpore i poticaja službenih struktura našeg Saveza. Baš kao što i ja na isti način nastojim biti na jednom drugom polju - onom novinarskom!

Prijevod talijanskog teksta koji izlazi u reviji "La Voce della Sicilia Silenziosa"

| vrh |