Gluhi kao posebna kultura

Edward Dolnick

Pojavila se nova "etnička"manjina: gluhi. Oni svoje stanje vide kao poseban kulturni identitet i ne žele u kalupe koje im drugi nameću.
Dobronamjerna nastojanja da se gluhi integriraju u redovite, opće škole, i da im se pomogne kako bi naučili govoriti nacionalnim jezikom, izazivaju žestok otpor aktivista, pristaša znakovnog jezika. Oni odlučno zastupaju gledište kako je svijet gluhih poseban svijet, koji pruža velike mogućnosti, pa ga treba njegovati i razvijati.
Među gluhima sve više raste svijest kako nisu ni hendikepirani ni invalidi već, jednostavno, pripadnici kulturne i jezične zajednice.

Naslov originala: "DEAFNESS AS CULTURE" by Edward Dolnick objavljen u "THE ATLANTIC" - rujan 1993.

Preveo: Andrija Žic

Uredio: Vojmil Žic

Izdavač hrvatskog izdanja: Hrvatski savez osoba oštećena sluha, uredništvo "Ukratko" 41000 Zagreb, Palmotićeva 4

Prijevod objavljen u rujnu 1993. kao rukopis, za privatnu uporabu. (Copyright "The Atlantic", 745 Boylston St. Boston, USA)

Zašto ovaj prijevod ?

Fenomen rađanja "gluhe nacije" dovoljno je zanimljiv i značajan da postane glavna tema, "cover story", ozbiljnog američkog časopisa "The Atlantic Monthly", koji u Bostonu izlazi neprekidno od 1857. godine.
Ovo što se među gluhima događa posljednjih godina nije nipošto ograničeno na Sjedinjene Države - iako je pokret tamo počeo i odatle stalno dobiva nove impulse. Svjetska federacija gluhih (s predsjednikom Amerikancem) i nacionalne organizacije gluhih Zapadne Europe i ostalog svijeta oduševljeno prihvaćaju ideju o posebnosti gluhih, s afirmacijom njihova jezika i kulture.
Do nas u Hrvatsku dopiru samo slabašni odjeci tih gibanja. Izolacija u koju smo upali smanjivanjem neposrednih međunarodnih veza, ukidanjem jedinog časopisa za gluhe, učinila je dotok informacija iz svijeta oskudnijim. Osim toga, struktura naše gluhe populacije (gdje i danas vode "postlingvalci" i nagluhi), kao i nepriznatost izvornog znakovnog jezika gluhih (kod nas je u službenoj uporabi '"znakovni hrvatski" - govor garniran znakovima) - sve to naše gluhe zasad čini nepripravnima za uključivanje u kulturnu ili bilo kakvu drugu revoluciju.
Je li to dobro ili loše - pustimo individualnim rasudama. Ovo što nam gluha Amerika sugerira (i nameće?) sigurno nije nešto što će svi naši gluhi, a još manje roditelji gluhih ili stručne strukture, bez promišljanja prihvatiti. Novi koncept negira veći dio onoga u što smo cijeli život vjerovali i za što smo se borili. Zato je dobro što je autor prevedenog teksta, Edward Dolnick, neutralna osoba. Nije gluh ni stručnjak za gluhe već novinar-publicist koji skuplja činjenice, prenosi izjave i argumente drugih.
Ostaje na nama da te argumente ocijenimo i zauzmemo stajališta. A trebamo to učiniti. Ratna izolacija neće dugo trajati , a nigdje kao na polju rada s gluhima međunarodni utjecaj nije tako snažan, odlučujući. Trebamo biti spremni za podršku - ili za otpor - idejama koje dolaze. Radi toga ovaj prijevod!

Prevoditelj

Zagreb, rujan 1993.

Napomena: Ovaj je tekst bio među prvima, nakon kraćih informacija u časopisu "Sluh", koji je naše gluhe i stručnu javnost detaljnije upoznao s novijim strujanjima u obrazovanju i emancipaciji gluhih u svijetu. Sadržaj je i dalje aktualan pa smo zahvalni FFDI što ga preko WEB stranica ponovo čini dostupnim.

 Zagreb, lipanj 1999.

 - Prevoditelj i izdavač.  

Gluhi kao posebna kultura

Godine 1773, na svom putovanju po Škotskoj i Hebridima, Samuel Johnson posjetio je jednu školu za gluhu djecu. Učenici su na njega učinili velik dojam, ali je bio zaprepašten njihovom posebnošću pa je gluhoću proglasio "jednom od najužasnijih ljudskih nevolja". Više od jednog stoljeća kasnije  Helen Keller razmišlja o svom životu pa izjavljuje da je gluhoća daleko veća tegoba od sljepoće. "Sljepoća razdvaja čovjeka od stvari", zapazila je ona, "gluhoća pak razdvaja čovjeka od drugih ljudi".
Tisućljećima se gluhoću smatralo tolikom katastrofom da su se rijetki usuđivali nešto učiniti kako bi njezino breme postalo lakšim. Smatralo se da su izolacija i trajna zatočenost u osami neizbježne; gluha osoba, čak i usred gradske gužve, činila se jednako nedohvatnom kao kraljevna iz priče, zasužnjena u kuli.
Prvi pokušaji izobrazbe gluhe djece učinjeni su tek u 16. stoljeću. Još 1749. Francuska akademija imenuje povjerenstvo koje će ispitati i odlučiti jesu li gluhi ljudi sposobni misliti, rezonirati. Danas više nitko neće smatrati kako se gluhi smiju ignorirati ili isključiti od punog sudjelovanja u društvu. Ali priznanje njihovih prava jedna je stvar, a hvatanje u koštac s njihovim problemima nešto sasvim drugo. Na gluhoću se i dalje gleda kao na zastrašujuću kob.
U posljednje vrijeme, međutim, zajednica gluhih počela je govoriti u svoje ime. Ljudi izvana, iznenađeni i zapanjeni, vide da je poruka te zajednice posve suprotna mudrosti stoljeća: gluhi ljudi umjesto da stenju pod teškim teretom, misle kako uopće nisu hendikepirani. Gluhoća nije invaliditet. Mnogi gluhi, naprotiv, danas izjavljuju kako su oni samo jedna supkultura, poput bilo koje druge. Jednostavno, oni su jezična manjina (koja se služi američkim znakovnim jezikom), pa za saniranje njihova stanja ne treba ništa više nego što treba, npr. Haićanima ili Latino-Amerikancima.
To gledište gluhi žestoko brane. "Izraz 'invalidi' odnosi se na one koji su slijepi ili fizički hendikepirani, a ne na Gluhe"- tvrde gluhi lingvisti Carol Padden i Tom Humphries. (Veliko početno slovo u riječi "Gluhi" ima posebno značenje: njime se na jezgrovit način proklamira kako gluhi pripadaju posebnoj kulturi, tj. ne povezuje ih samo isto fizičko, zdravstveno stanje.) Taj osjećaj kulturne solidarnosti tako je snažan da se mnogi gluhi roditelji raduju kad otkriju da im je dijete gluho. Osoba zdrava sluha može osjetiti vrtoglavicu kad o tome razmišlja. Ne začuđuje toliko neobičnost tih stajališta, već to što se, slično kao u slikama nadrealista, šokantni koncepti prikazuju kao sasvim normalne stvari.
Prihvaćanje nečega što neosporno izgleda nesrećom učinit će se čujućem svijetu perverznim, ali gluhi lideri imaju spremne odgovore na pitanja o tome. "Ne!" - kaže Roslyn Rosen, žestoko odmahujući glavom, ona ne bi željela čuti. Predsjednica je Nacionalnog udruženja gluhih, gluha je, kćerka gluhih roditelja i majka gluhe djece. "Sretna sam što sam ovo što jesam" - kaže ona preko tumača - "i ne želim da me netko mijenja. Bi li Italo-Amerikanac htio biti 'WASP' (bijeli Amerikanac angloameričkog podrijetla, protestant)? Svi znaju da u našem društvu bijelci bolje prolaze od crnaca. Ali, što mislite, bi li crnac htio ići na operaciju da se pretvori u bijelca?"
Gledište da je gluhoća poput etniciteta ni izdaleka ne prihvaćaju svi. "Svijet gluhih često se doima balkaniziranim, kao kad svaki ratni vođa postaje vladarom svog planinskog vrha..." - piše Henry Kisor, urednik u odjelu za knjige "Chicago Sun -Timesa", koji je i sam gluh, ali borci za "kulturu gluhih"- koju Kisor naziva "novo pravovjerje" - osvajaju teren i njezini pobornici kliču lozinke koje imaju prizvuk nekadašnjih borbi za građanska prava. "Ponos", "baština", "identitet" i slične riječi stalno odjekuju.
Na stranu retorika, sadašnja kontroverzija dezorijentira time što je ovo nešto novo, nepoznato, budući da gluhi kao grupa ne sliče ni kojoj etničkoj manjini: 90 posto gluhe djece ima čujuće roditelje. Mnogi ljudi nikad u životu ne sretnu gluhu osobu, osim ako im se rodi gluho dijete. Tada roditelji i dijete pripadaju različitim kulturama, kao što biva kod usvojenja između pripadnika različitih rasa. A gluha djeca dobivaju osjećaj kulturnog identiteta od svojih vršnjaka, a ne od roditelja, slično kako to biva kod homoseksualaca. Ali presudni je problem što roditelji i gluho dijete nemaju zajedničkog sredstva za sporazumijevanje. Gluha djeca ne razumiju govorni jezik svojih roditelja, a za čujuće roditelje nije vjerojatno da će poznavati znakovni jezik. Komunikacija nije nešto što se automatski stječe u ranom djetinjstvu, već se mora usvojiti mučnim naporom.
Ovaj ponor ima mnogo posljedica. Ljudi koji čuju obično griješe misleći da je gluhoća nedostatak o kome sve znamo, vjeruju da biti gluh uglavnom znači isto što i biti nagluh. Ta ni oni medu nama koji imaju oštar sluh katkada ne uspijevaju uhvatiti nečiju primjedbu promumljanu za stolom, ili pitanje koje protepa malo dijete, ili odlomak dijaloga u kinu.
Da bismo osjetili kako je to biti slijep, možemo pokušati hodati noću, u mraku, nekim nepoznatim hodnikom. Ali stavljanjem štitnika na uši nećemo saznati ništa bitno o gluhoći, jer štitnici ne mogu izbrisati čitavo naše životno iskustvo slušanja govora. Ovo iskustvo čini ljude koji čuju neiskorjenjivo različitima od gluhih. Kako su antibiotici ukrotili većinu dječjih bolesti koje su nekada uzrokovale trajno gubljenje sluha, više od 90 posto sve današnje gluhe djece u Sjedinjenim Državama gluho je od rođenja, ili od dobi prije nego što su naučila engleski. Pred njima je težak izazov: moraju shvatiti da su tajanstveni pokreti usana drugih ljudi jezik, pa zatim naučiti govoriti tim jezikom - a to je neizmjerno veći zahtjev od onoga s kojim se susreće odrasla osoba kada postupno gubi sluh.
Učiti govor veoma je teško onima koji su od svojih prvih godina života ili od rođenja gluhi, jer oni moraju pokušati, bez bilo kakve izravne povratne informacije, oponašati zvukove (glasove) koje nikada nisu čuli. (Djeca koja su čula pa izgubila sluh u mnogo su boljem položaju, jer im je ostalo sjećanje na glasove.) Majka jednog gluhog djeteta uspoređuje taj izazov sa situacijom kad bi netko učio govoriti japanski zatvoren u zvučno izoliranoj staklenoj komori.
Ako gluha osoba na kraju i nauči govoriti, razumijevanje tuđeg govora ostaje užasno težak problem. Bezbroj riječi na usnama izgleda jednako, iako zvuče sasvim različito. "Mama" se ne može na usnama razlikovati od "baba" ili "papa", "koka" od "koga" i sl. Kontekst i pogađanje od bitne su važnosti za razumijevanje govora pa se razgovor pretvara u nešto kao brzo i neprekidno rješavanje križaljki.
Čitanje govora s usana iscrpljuje. "Nije mi ugodno kad moram ovisiti o čitanju s usta" - piše Cheryl Heppner, gluha žena, direktorica Centra za gluhe i nagluhe Sjeveme Virginije. Usprkos tome što se žali, ona je virtuoz u čitanju s usta. Uspjela se školovati u redovitoj školi i na Pensilvanijskom državnom sveučilištu bez pomoći tumača te kaže da ne poznaje neku drugu gluhu osobu koja bolje od nje čita s usana. Ali, tumači ona, "čak i kad su uvjeti idealni, s dobrim osvjetljenjem, kad sam puna energije, kad govornik dobro artikulira, još uvijek je polovica onoga što pročitam s usana čisto pogađanje". Kad smo se s njom sastali u njenom uredu, naš razgovor bio je isprekidan stankama nakon svake rečenice ili dvije, kao kad se dva putnika koji govore različitim jezicima nađu u istom odjeljku vlaka. Meni je bilo teško razumjeti njezin tihi glas u falsetu, a još se češće događalo daje ona na moje primjedbe i pitanja odgovarala s "Molim?". Frustrirani, nastavili srno razgovor tipkanjem u njezin kompjutor.
Prosječnoj gluhoj osobi čitanje s usana još manje koristi. U tekstovima s jednostavnim rečenicama gluhi prepoznaju možda tri ili četiri riječi između deset. Ironija je u tome što u čitanju s usta najviše pomaže ako se znade kako pojedine riječi zvuče. Jedno je britansko istraživanje pokazalo, na primjer, da prosječna gluha osoba, s desetljećem prakse, nije uspješnija u čitanju s usta od čujuće osobe, nasumce dovedene s ulice.
Ne iznenađuje što gluhi pokazuju slabe rezultate u testovima engleskog jezika. Prosječni gluhi šesnaestogodišnjak čita engleski na razini čujućeg osmogodišnjaka. Kad gluhi završe školovanje, troje od njih četvoro nisu u stanju čitati novine. Samo dvoje gluhih medu njih stotinu (prema 40 od stotinu u općem pučanstvu) nastavlja školovanje na visokoj školi (koledžu). Mnogi gluhi pišu engleski kao da im je to strani jezik. Jedan bivši profesor s Gallaudeta, elitnog sveučilišta za gluhe u Washingtonu, katkada pokazuje pismo svog studenta. To je, tvrdi on, tipična kvaliteta pisanja gluhih. "Što prije može pozajmiti mene Dol. 15. Mislim moram pisati vama da veliko hvala za olakšanje u vašoj pomoći."
Nije čudo što se mnogi gluhi željno okreću američkom znakovnom jeziku, za koji se uvijek tvrdi da je "prirodan jezik gluhih". Gluha djeca gluhih roditelja nauče znakovni jezik s istom lakoćom kao što čujuća djeca usvajaju govorni jezik. U onoj dobi kad čujuća djeca počinju govoriti i gluha djeca gluhih roditelja koji rabe znakovni jezik počet će prstićima "tepati" znakove bez smisla. Ubrzo, bez formalnog poučavanja, ta će djeca ovladati bogatim i raznolikim jezikom, jednako izražajnim kao što je engleski, ali isto toliko različitim od njega kao od mađarskog ili urdu jezika.
Ishodište ideje kako je gluhoća kulturni fenomen, nalazi se, zapravo, u ponosu gluhih što imaju svoj američki znakovni jezik (ASL - American Sign Language). I na ljude koji čuju otkrivanje bogatstva američkog znakovnog jezika ostavlja snažan dojam. Najistaknutiji pobornik pokreta kulture gluhih je lingvist s Northeastern sveučilišta, Harlan Lane, koji se počeo zanimati za gluhe zahvaljujući proučavanju znakovnog jezika. Kad je prvi put gledao ljude kako se sporazumijevaju znakovima, sjeća se Lane, bio je zapanjen, shvativši da je jezično izražavanje moguće rukama i licem, jednako kao jezikom i grlom, iako je po definiciji jezika koja se u školi uči, jezik nešto što se izgovara i sluša. Za jednog lingvista, kaže Lane, "to je bilo iznenađujuće, uzbudljivo. Osjećao sam se kao Balboa kad je otkrio Pacifik".
Do šezdesetih godina kritičari su znakovni jezik smatrali bijednom zamjenom jezika, jednostavnim prenošenjem poruka znakovima kao sličicama stripa ("Vidim loptu"). Zatim su lingvisti dokazali da je znakovni jezik doista punovrijedan jezik, s gramatikom, s igrama riječi i pjesmama, pa svoje dostojanstvo pokazuje i time što ima svoje ime. Sve što je moguće izreći to se može izreći i američkim znakovnim jezikom. Po mišljenju neurologa i esejista Olivera Sacksa to je "jezik koji je jednako prikladan i za ljubav i za govore, za flert i za matematiku".
Američki znakovni jezik svakidašnji je jezik otprilike pol milijuna Amerikanaca. Zajednički jezik stvara zajednički identitet. Kod gluhih, kao i u drugim skupinama, ovaj identitet je osjetljiva kombinacija ponosa vlastitim običajima i opreza prema strancima. "Ako bi se dogodilo da uđem u vezu s osobom koja čuje", kaže MJ Bienvenu, gluhi aktivist, govoreći preko tumača, "prilično bih se bojao reakcije svojih (gluhih) roditelja. Oni bi me pitali: 'Što to znači? Zar ti gluhi nisu dovoljno dobri?' I upozorili bi me: 'Iskoristit će te. Nećeš znati što ti rade iza leđa.'"
Slijepi se često žene i udaju za osobe zdrava vida, ali 90 posto gluhih uzima gluhe supružnike. Kad su znanstvenici pitali slijepe ljude, ili one u invalidskim kolicima, bi li željeli gledati odnosno hodati, oni su bez promišljanja odgovarali potvrdno. Samo gluhi na takvo pitanje odgovaraju s "ne"! Ono bitno u gluhoći, tumače oni, nije nedostatak sluha već zajedništvo i kultura, utemeljeni na znakovnom jeziku. Kultura gluhih ne znači lišenost već afirmaciju.
Glasnogovornici gluhih kao ponosne zajednice prikazuju svoju stvar kao nešto samorazumljivo i prirodno. Zašto bi netko trebao očekivati da će gluhi zanijekati svoje korijene kada sve druge kulturne grupe ponosno slave svoju tradiciju i povijest? Zašto stigmatizirati kao invalide ljude koji govore posebnim jezikom? "Kada je Gorbačov posjetio SAD razgovarao je s Predsjednikom preko tumača"; kaže Bienvenu, koji je direktor ustanove s nazivom "Bikulturalni centar", "Je li zbog toga Gorbačov invalid?"

S kime se gluhi ne slažu?

Usprkos tvrdnjama koje joj idu u prilog, ideja kako je gluhoća slična etnicitetu nije izravno očigledna. Baš naprotiv, to je ideja s dubokim i iznenađujućim implikacijama, doduše slabo istraženim. Kad su, na primjer, gluhi 1988. dospjeli u javne medije nakon svojih prosvjeda zbog izbora čujuće osobe na položaj rektora Gallaudeta, novine su to shvatile kao borbu invalidnih osoba za svoja prava pa su događaj tretirale jednako kao kad bi slijepi tražili slijepog rektora.
Prvo je iznenađenje u gledanju na gluhoću kao kulturalni fenomen u tome što odbacuje stajalište kako medicinski tretman znači napredak i nešto poželjno. Budući gluhoća nije prikraćenost - ide dalja argumentacija - govoriti o liječenju, pronalascima i tehnološkim čudima ne samo što nije umjesno, već je i uvredljivo, kao kad bi liječnici i novine veselo najavili napredak u genetskom inženjeringu kojim će se jednog dana omogućiti da crna koža postane bijelom.
Prošle jeseni, na primjer, emisija "60 minuta" dala je storiju o jednoj bistroj, živahnoj maloj djevojčici, Caitlin Parton. "Ne sjećamo se da smo ikada sreli nekoga tko nas je tako očarao kao ta šarmantna sedmogodišnjakinja" - rečeno je. Caitlin je gluha i u "60 minuta" prikazano je kako joj je nova operacija kohlearne implantacije preobrazila život. Prije nego su kirurzi usadili žicu u Caitilinino unutrašnje uho, a sitnu napravu pod njezinu kožu, ona nije čula ni ljudske glasove, ni lajanje psa, ni sirene automobila. S implantatom danas čuje običan razgovor i govori skoro savršeno pa uspješno prolazi u školi. Za "60 minuta" priča o djevojčici bila je dobrodošla promjena nakon uobičajenih kronika o skandalima. Ta tko bi mogao odoljeti šarmu slatkog djeteta i hepiendu?
Aktivisti zajednice gluhih bili su bijesni. Implantacija, grmjeli su oni u "60 minuta", predstavlja "zloporabu djece", nešto "patološko", "genocidno". Najblaže što su kazali bilo je da će Caitlinin uspjeh biti mamac koji će roditelje navesti na zlokobne nade i odluke za njihovu gluhu djecu.
"Trebalo je očekivati parade u cijeloj Americi" - tužio se više mjeseci kasnije Caitlinin otac - jer dogodilo se čudo biblijskih razmjera: vraćanje sluha gluhima! Ali umjesto toga mi i sada slušamo kako je to bila strahotna stvar, nešto kao otrovni plin Ciklon B, i kako s tim treba prestati!
Gnjev se mogao lako predvidjeti. Časopis "Život gluhih", na primjer, ima rubriku "Samo za one koji čuju", s pitanjima i odgovorima. Odgovarajući na pitanje jednog čitatelja, davno prije spomenute emisije "60 minuta", urednici su pisali: "Implantacija je konačni prepad na uho, konačno nijekanje gluhoće, konačno odbijanje da se gluhoj djeci dopusti da budu gluha... Roditelji koji odluče da im dijete dobije implantat zapravo kažu: 'Ne poštujem zajednicu gluhih, ne želim da moje dijete bude njezin dio. Želim da pripada svijetu koji čuje, a ne svijetu Gluhih'"
Korijeni ovakva neprijateljstva mnogo su dublji od specifičnog straha da je operacija kohlearne implantacije kod djece nesigurna i opasna. U širem smislu zamjerka je što roditelji, od časa kad posumnjaju da im je dijete gluho, traže savjet od liječnika i audiologa i govornih terapeutičara, a ne od pravih stručnjaka, samih gluhih. Harlan Lane navodi kako se jednom anketom ustanovilo da 86 posto odraslih gluhih izjavljuje da ne bi željelo kohlearnu implantaciju ni kada bi bila besplatna. "Ima mnogo proteza i pomagala, od naočala i umjetnih nogu do kohlearne implantacije" - piše Lane. "Postoji li bilo koji drugi slučaj gdje se tako flagrantno ignorira mišljenje odraslih ljudi koji iz vlastitog iskustva znaju što je određeno 'stanje'?
Neslaganje između zajednice gluhih i liječnika kao da razdvaja dva prirodna saveznika. Još više iznenađuje jedan drugi rascjep: između gluhih i zastupnika invalida. Ipak, u tom slučaju protivnici preko volje održavaju partnerstvo, kao u neuspjelom braku. Zajednica gluhih znade da ipak ne može sebi dopustiti, bez obzira na svoje skrupule, da okrene leđa većem, intelektualno jačem i bogatijem invalidskom lobiju.
U povijesti su sve dosad advokati bilo koje kategorije invalida svoje najoštrije strijele usmjeravali na sve što isključuje njihovu grupu iz društva. Bez obzira na dobre namjere i logističke prepreke, oni su insistirali na tome da nema ravnopravnosti gdje se prakticira izdvajanje invalida. Zato zgrade, autobusi, škole, moraju omogućiti pristup svima; specijalni smještaj za invalide nije dobar surogat. Pod općim geslom "uključivanja u maticu društva" (mainstreaming) danas je to ušlo u zakone i postalo neupitnim načelom prosvijetljenog doba.
Samo kad je riječ o gluhima to ne vrijedi. Njihov je prigovor da i dobronamjerni pokušaji integracije u čujuće društvo gluhe zapravo zasužnjuju u zonu tišine. Okruženi gomilom, ali bez mogućnosti komuniciranja, oni su u zbilji osamljeni. Problem je posebno akutan u školstvu, gdje je politika integracije dovela do propadanja internatskih škola (zavoda) za invalide i gluhe, s uključivanjem mnogih učenika u opće škole. Kako je gluhoća rijetka, jer pogađa jedno dijete medu tisuću, gluhi učenici su veoma raspršeni. Posljedica je da polovica gluhe djece u redovitim školama ili nema gluhih školskih drugova, ili ih ima veoma malo.
"Integracija gluhe djece u redovite školske programe" - piše istaknuti gluhi pedagog Leo Jacobs - "proizvest će novu generaciju propalih đaka i frustriranih i nezadovoljnih odraslih". Drugi glasnogovornik gluhih, Mervin Garretson, još je oštriji. Opasnost je "mainstreaminga', izjavljuje on, u tome što će gluha djeca biti 'obrazovno, profesionalno i emocionalno osakaćena".

Argumenti za američki znakovni jezik

U svojoj briljantnoj i polemičkoj knjizi "Maska dobrohotnosti" Harlan Lane, glavni teoretičar pokreta gluhih, definira tako jasno i precizno stvar za koju se bori, kao da se radi o primjeru iz formalne logike. Njegov je argument: gluha djeca su biološki potpuna pa mogu sve, jedino ne mogu čuti. Govorni jezik pak ovisi o sposobnosti slušanja - prema tome govorni jezik loša je opcija za gluho dijete. Lane to dopunjuje zaključkom: budući je alternativni jezik, američki znakovni jezik, dostupan i lagan za učenje gluhima, više im odgovara kao njihov prvi jezik.
Roditeljima gluhog djeteta, međutim, stvari nisu ni izdaleka tako jednostavne. (Lane nema djece.) Oni moraju donijeti presudne odluke i nemaju vremena za bacanje. Djeca koja kasno počinju učiti jezik cijelog će života biti na šteti. Gluhoća je, kako je jedan znanstvenik rezimirao, "izlječiv ili bolje rečeno prevencijom uklonjiv oblik mentalne retardacije".
Kćerka Osmonda i Deborah Crosby rođena je u srpnju 1988. "Dorothy Jane Crosby" - počinje očeva obavijest o njenu rođenju "diplomirala na Stanfordu 2009. godine, lakoatletičarka, prvakinja SAD, završila 'cum laude' prvi stupanj astronautike, 2008. pobjednica na Olimpijadi (dekatlon), Miss Florida, očekuje izbor u Senat".
"Možete se smijuckati ovakvoj obavijesti", kaže Oz Crosby, "ali svi mi mnogo očekujemo od svoje djece. Ovo je bila poruka iz moje podsvijesti - a sadrži ono što bih želio i što bi me navelo da se svojim djetetom ponosim". A prvo što je osjetio kad je ustanovljeno da je Dorothy Jane gluha bilo je kao da mu je dijete umrlo. Takve izjave često se čuju od roditelja i to je ona istinska izgubljenost.  
Crosby, pedesetogodišnjak, visok je, atletskog stasa, plave kose i njegovanih brčića. Tipičan direktor koji živi u predgrađu Washingtona, ozbiljan i inteligentan, čovjek koji jedva da je ikad u životu razmišljao o gluhoći, dok nije zakucala na njegova vrata. Tada se okružio literaturom o gluhoći i počeo voditi dnevnik. 
Otkrio je da su svi putovi puni rizika. Ono što se čini najjednostavnijim: držati dijete kod kuće i učiti ga engleskom jeziku može se pokazati neizmjerno teškim. I najobičnije komuniciranje stalan je napor. U knjizi vlastitih zabilješki, nazvanoj "Gluh poput mene" jedan je čovjek, Thomas Spradley, opisao kako je odgajao kćerku Lynn. Jednog subotnjeg jutra, kratko nakon što je počela ići u školu, Spradley i njegova žena Louise opazili su djevojčicu pred kućom. Stajala je i čekala školski autobus, pogledavajući svakog časa cestu. Nakon pol sata odustala je i vratila se u kuću. Tjednima je Lynn na taj način uzalud čekala autobus subotom i nedjeljom, dok joj konačno roditelji nisu uspjeli rastumačiti pojmove "weekday" i "weekend" (dan u tjednu, konac tjedna). Riječi kao "auto" i "cipele" lako se uče; apstraktni pojmovi i oni koji opisuju odnose nisu laki. Spradleyevi su znali, na primjer, da Lynn voli djeda i baku, ali nisu imali pojma zna li ona tko su zapravo ti ljubazni stari ljudi. Kad joj je jednom trebalo punktirati kralježnicu, roditelji nisu znali kako joj rastumačiti zbog čega joj je potrebna ta bolna pretraga.
Kao što su Thomas i Louise Spradley imali muke kad su htjeli nešto reći svojoj kćerki, tako je i ona bila frustrirana pokušavajući komunicirati s njima. "Kako reći mami da ne voliš pahuljice s mnogo mlijeka?" - piše Spradley. "Kako reći tati neka te diže i spušta kad on, izgleda, misli kako samo želiš da te uzme u naručje? Kako im reći da bi htjela poći susjedu (kao što ide stariji brat)? Kako im objasniti da želiš istu igračku kakvu si prije dva tjedna vidjela kod rođakinje i ovog časa si se toga sjetila. Kako reći 'Zaboravila sam što sam htjela pitati'?"
Da tjeskoba bude veća, nitko nije u stanju reći roditeljima kakav će uspjeh njihovo dijete postići u učenju izgovora i razumijevanju govora. "Pitao sam se kakva nas budućnost čeka" - priča Crosby - "a odgovarali su mi: 'Svakoje gluho dijete različito'." Iako govori odmjereno, čak smireno, Crosby pokazuje srdžbu kad se sjeti takvih zgoda. "Bilo je kao da te izbacuju kroz vrata, želio sam ih zgrabiti za gušu: 'Evo vam tog prokletog audiograma! Hoće li ili neće naučiti govoriti?'"
Problem je u tome, i to je Crosby morao nevoljko prihvatiti, što je moguće dati samo par općenitih odgovora. Djeci koja su rođena gluha ili su izgubila sluh prije nego su naučila govoriti bit će mnogo teže nego onoj koja ogluše kasnije. Djeci s velikim gubitkom sluha teže je nego djeci s manjim oštećenjem. Djeca koja ne mogu hvatati zvukove visokih frekvencija imaju drugačije probleme od one koja ne čuju duboke frekvencije. I, konačno, što je neobjašnjivo, neka gluha djeca lakše uče govorni jezik od druge gluhe djece.
Zbog toga raspolažemo s malo statističkih podataka. A ono što imamo baš ne ohrabruje. U jednoj studiji, na primjer, učitelji gluhih, ocjenjujući svoje učenike, izjavili su da je govor dvije trećine njih nerazumljiv ili teško razumljiv. Timothy Jaech, upravitelj škole za gluhe države Wisconsin, piše: "Velika većina gluhe djece nikad neće naučiti govoriti tako da ih većina ljudi može razumjeti." Jaech, koji je sam gluh, govori i čita s usana. "Poigravati se s 12 do 15 godina dječjeg života (radi nesigurnog i često jalovog učenja izgovora) - to je skoro nemoralno", kaže on. "Moja sestra i ja bili smo među onim sretnima. A što je s ostalih 99 posto?"
Usprkos tome, nema spora da mnogi potpuno gluhi odrasli Ljudi uspješno i potpuno djeluju u čujućem svijetu, kao pravnici, inženjeri i u desecima drugih uloga. Pokazuju li ti primjeri što roditelji mogu očekivati od svog gluhog djeteta? Ili su to samo iznimni slučajevi koji nadahnjuju ali su irelevantni, jer imaju tako malo veze s tipičnim gluhim djetetom koliko i uspjeh Michaela Jordana sa sanjarenjem nekog desetogodišnjaka o košarkaškoj slavi.
Prihvaćanje američkog znakovnog jezika opet nosi svoje probleme. Gluho dijete će, dakako, znakovni jezik lakše učiti, ali što će biti s ostalim članovima obitelji: Kako mogu roditelji svom djetetu reći nešto smisleno stranim jezikom koji su tek počeli učiti? Osim toga, mnogi će čujući roditelji kazati da kultura gluhih, ma kako bila bogata i vitalna, ipak nije kultura većine. A budući je govorni jezik ulaznica za širi svijet, nije li ipak rizik ako djetetu nudimo znakovni jezik kao prvi jezik?
Odlučivanje o tome može biti prava agonija. "Razumijem sada kako se osjećaju roditelji koji svom djetetu, oboljelom od raka, moraju odabrati vrstu terapije", kaže Crosby. "Pogriješiti ne smijete." Da bi ilustrirao tu dilemu, Crosby je napisao nešto što je nazvao parabolom:

Uzmimo da je vaše jednogodišnje dijete, koje kasni s prvim koracima, dobilo dijagnozu nekog rijetkog poremećaja živčanog sustava. Prognoza je da bi se mogle pojaviti velike teškoće u kontroli mišićnih pokreta ruku i nogu zbog tremora i oštećenih živčanih veza. Uz pomoć posebnih proteza, fizičke terapije i intenzivnog treninga dijete će naučiti polako hodati, nesigurno se uspinjati stubama i nespretno se služiti rukama. Općenito, uspjet će raditi isto što i druga djeca, ali ne tako lako, vješto i brzo. Kod neke djece ta je terapija uspješnija nego kod druge, ali na kraju svi stanu na svoje noge; makar nikad neće moći trčati ili se baviti športom, ipak će zadobiti potpunu mobilnost koracajući oprezno, vukući noge po podu.
Postoji, međutim, alternativa. Ako se noge amputiraju kako treba prestat će tremor i preostale živčane veze ojačat će. Dijete će se moći s lakoćom služiti invalidskim kolicima. Moći će čak postati športaš u kolicima, sudjelovati u maratonima, igrati košarku itd. Moći će lako svuda kamo se može u kolicima. Imat će pristup bez teškoća u jedan svijet koji je prostorno manji. Ali, s druge strane, neće se moći uspinjati stubama, vući se pomalo za drugima pa čak se bez tuđe pomoći voziti javnim prijevoznim sredstvima.
"Recite sada, gospodine i gospođo Salamon", zaključuje Crosby, "koji ćete život vi odabrati za svoje dijete?" 

"Cued speech" - govor sa znakovnim natuknicama

Crosby i njegova supruga odabrali su jedan kompromis, jednu kontroverznu tehniku koja se naziva "cued speech": govorni engleski prati se znakovima ruke da bi gluha osoba mogla razlikovati riječi koje na usnama izgledaju jednako. Cilj je izbjeći pogađanje pri čitanju govora s usta jer 8 različitih položaja ruke i prsti blizu lica pokazuje da je izgovorena riječ "pat", a ne možda "mat".
Ova tehnika, koju je prihvatila mala ali gorljiva skupina roditelja gluhe djece, ima više prednosti. Lako ju je naučiti, potrebno je samo desetak sati učenja. Roditelji pak koji žele naučiti američki znakovni jezik morat će tome posvetiti mjesece i godine, koliko bi trebalo za učenje bilo kojega stranog jezika. A kako je "cued speech" u biti engleski jezik, roditelji mogu preskočiti umjetno konstruirane, često beskorisne fraze, uobičajene u početnom učenju stranog jezika. Umjesto da zapinju s "la plume de ma tante" mogu svom gluhom djetetu od početka govoriti o bilo kojoj stvari.
Osim toga, budući  da je "cued speech" samo engleski prenesen u drugačije pismo, a ne drugi jezik, prevođenje nije potrebno. Dijete koje uči "cued speech" uči i engleski sa svim frazama., žargonom, idiomima i šalama, kao svoj materinji jezik. "To je način kako se usvaja engleski, jezik cijele zemlje, umjesto da se pravimo kao da taj jezik ne postoji", kaže Judy Weiss, jedna žena iz Washingtona koja je počela rabiti "cued speech" sa svojim sinom, čim je on u desetom mjesecu života izgubio sluh.
Ova metoda, koja je izumljena na Gallaudetu 1965-66, ipak nije prihvaćena u zajednici gluhih. Na nju se gleda kao na uvredu američkom znakovnom jeziku i samo jednu novu verziju omraženog "oralizma" u kome su učenici bili prisiljavani da se sat za satom muče izgovorom engleskih riječi koje nikad nisu čuli. Ali pristaše "cued speech-a" tvrde da su prigovori "politički" i neutemeljeni. Pozivaju se na rezultate malobrojnih istraživanja što pokazuju da gluha djeca koja su naučila "cued speech" čitaju engleski jednako dobro kao učenici zdrava sluha, pa spominju malu skupinu vrlo uspješnih gluhih studenata koji se služe "cued speech-om". Vjerojatno najbolji medu njima je Stasie Jones na Sveučilištu Wellesley. Odgojen u Francuskoj od majke Amerikanke on vlada francuskim i engleskim, a sada uči ruski i španjolski.
Ali ni ta metoda nije spasonosna. Mnoge obitelji koje se služe "cued speechom", kaže Crosby, tuže se na ovo: "Johnny razumije sve što kažemo, mi razumijemo sve što on kate, u školi ima petice - pa gdje je onda problem? Problem je u tome što Johnny ne može ništa reći nekome koga sretne na ulici, Johnny ne može naručiti hamburger kod McDonaldsa".

Totalna komunikacija

"Cued speech" rabi se samo u malom broju škola. Daleko češća, najrasprostranjenija metoda u obuci gluhih naziva se "totalna komunikacija". Ideja je da nastavnici u radu s učenicima rabe sva moguća sredstva komuniciranja: govor, pisanje, američki znakovni jezik, ručnu abecedu. Totalna komunikacija ustanovljena je iza 1970. kao reakcija na stoljeće oralizma, u kome su znakovi bili zabranjeni sa ciljem da gluho dijete nauči govoriti i čitati s usta.
Oralizam još uvijek ima oduševljene pristaše, ali se danas prakticira uglavnom s nagluhim učenicima, a rijetko kada s gluhima. Ta je metoda prevladala nakon Milanskog kongresa, međunarodnog skupa pedagoga godine I880, na kome je proglašena "neosporna superiornost govora nad znakovima" i izglasano odbacivanje znakovnog jezika iz obrazovanja gluhih. Zabrana, do današnjeg dana po zlu zapamćena medu gluhima, bila je efikasna. Godine I867, sve su američke škole obučavale znakovnim jezikom, a 1907. niti jedna.
Kad se pojavila totalna komunikacija dvije suparničke fronte u obrazovanju gluhih različito su je prihvatile. Oni koji su favorizirali engleski rezonirali su da će odsad barem nastavnici učenicima govoriti; oni pak koji podržavaju znakovni jezik radovali su se što će se nastavnici služiti znakovima. Danas jedva da je tko zadovoljan i jedino u čemu se svi slažu jest da je obrazovanje gluhih očajno loše. Tako Komisija za obrazovanje gluhih, koja je dala izvještaj američkom predsjedniku i Kongresu 1988, g. počinje svoje izlaganje ovim riječima: "Sadašnje stanje u obrazovanju gluhih u Sjedinjenim Državama toliko je nezadovoljavajuće da se s tim ne možemo pomiriti. To je (naš) glavni i neizbježni zaključak".
Ovi zastrašujući nalazi različito se tumače, zavisno o tome tko ih analizira: po nekima posljedice gluhoće toliko su teške da su slabi rezultati neizbježni; drugi pak smatraju da je krivnja na metodama obrazovanja koje se rabe. Totalna komunikacija, smatraju njeni kritičari, neprimjenjiva je. Nijedan nastavnik ne može govoriti engleski i u isto vrijeme poruku prenositi američkim znakovnim jezikom, koji ima sasvim drugačiju gramatiku i red riječi. "U praksi", piše Haran Lane, "totalna komunikacija znači samo to da nastavnik može svoj govorni engleski popratiti pojedinim znakovima američkog znakovnog jezika, ako neke od tih znakova poznaje. Dok nastavnik govori on povremeno 'ubaci' znak - to jest znakovima iskaže neku značajnu imenicu ili glagol, i to pogrešnim redoslijedom, ne obazirući se na kompleksnu gramatiku znakovnog jezika".
Lane i njegovi pristaše zalažu se zajedan pristup koji je nazvan bilingvistički-bikulturalni. U tom novom i još uvijek rijetko primjenjivanom programu (toliko novom da još nema izvještaja o njegovim uspjesima ili neuspjesima) učenici uče američkim znakovnim jezikom i zatim na tom temelju grade engleski kao drugi jezik. Kako je učenje izgovora teško i traži mnogo vremena, naglasak je na čitanju i pisanju, a ne govoru. Ni ovaj novi pristup, niti bilo koja druga pojedina metoda, neće svakomu odgovarati. Uzmimo kao primjer Cheryl Heppner, direktoricu Centra za gluhe Sjeverne Virginije. Izgubila je sluh od meningitisa u drugom razredu osnovne škole i dobro naučila engleski. Danas je Heppner oduševljena znakovnim jezikom, koji je naučila kao odrasla osoba, ali kaže da za nju ne bi bilo najbolje da su je stavili u razred gdje se obučava znakovnim jezikom. "Zašto da mi oduzmu moj engleski?" pita ona. "Ta ja sam već bila naučila kako se nositi s gluhoćom."
Prigovori mnogih čujućih roditelja dvojezičnoj shemi mnogo su energičniji. Američki znakovni jezik nije samo različit jezik, kažu oni, to je jezik bez pisma. Djelomice uslijed toga kultura gluhih pokazuje izrazitu nesklonost knjizi. (Lane sam priznaje kako je "zaista frustriran" što je tako malo gluhih pročitalo njegove elokventne ali opsežne tekstove o kulturi gluhih.) "Ako svom djetetu kao prvi jezik ponudite jezik koji nema pismene forme" - kaže Oz Crosby - "i ako taj jezik u najviše slučajeva ne vodi vještini uspješnog čitanja, tada tom djetetu nudite život u kome će moći čitati poput učenika trećeg do petog razreda osnovne škole. Kad odraste takva će osoba biti u opasnosti da bude eksploatirana, jer će joj biti dostupni samo poslovi na donjem kraju ljestvice zanimanja."
Dva duboka i međusobno povezana straha izvor su odbojnosti prema bilingvističkom pristupu. Prvo, mnogi čujući roditelji puni su sumnje da bi bilingvizam mogao biti trojanski konj. Kad se znakovni jezik jednom ušulja, boje se oni, engleski će kao drugi jezik zahiriti. Drugo, još važnije, smeta im što odrasli gluhi misle kako bolje od njih znadu što je za njihovo dijete najbolje. Nije to samo roditeljska paranoja. Lane je, na primjer, napisao kako "većina roditelja smatraju svojim neuspjehom što imaju gluho dijete". Gluhi lideri trude se da suzbiju takve strahove: "Mi ne tvrdimo da su roditelji koji čuju nekvalificirani za odlučivanje o svom gluhom djetetu", kaže Roslyn Rosen iz nacionalnog udruženja gluhih, "mi samo kažemo da trebaju biti u vezi s gluhima ako žele donijeti promišljene odluke. U postojećem sustavu prvi kojima se roditelji obraćaju jesu liječnici i audiolozi, koji gluhoću vide kao patološko stanje. Ono što trebamo jest partnerstvo čujućih roditelja i zajednice gluhih, tako da roditelji upoznaju uspješne odrasle gluhe."
I odrasli gluhi koji se ne identificiraju s kulturom gluhih često osjećaju kako su važna ali nedovoljno cijenjena njihova iskustva do kojih su došli zbog toga što su rasli gluhi. "Postoji snažan osjećaj zajedništva pa gluhi Ljudi osjećaju da su gluha djeca njihova", tvrdi Cheryl Heppner. "Priznajem to. I ja to osjećam. Borim se sama sa sobom jer se ne želim upletati u pravo roditelja da budu roditelji, dok istodobno moram voditi računa o svojim osjećajima, znajući kako će roditelji morati prihvatiti činjenicu da dijete nikada neće biti sto posto njihovo." Ovakve izjave pobuđuju mračna strahovanja roditelja. Ponovo i ponovo oni skreću u lamentacije kako svoje dijete "ostavljaju", "gube", "prepuštaju gluhoj zajednici". Čak i Oz Crosby, koji nastoji biti otvoren za tuda mišljenja, primjećuje da ga zajednica gluhih često podsjeća na ljude s Mjeseca: "Vaše će dijete biti sretno, ali ne nadajte se da ćete ga ikad više vidjeti, previše će biti zauzeto svojom srećom". Ovi strahovi povezani su s problemom internatskih škola (zavoda) za gluhe, na koje sasvim različito gledaju organizacije gluhih i čujuće obitelji. Roditelji o zavodima razmišljaju sjećajući se najmračnijih prizora iz Dickensa ili najužasnijih opisa iz dokumentacije Fredericka Wisemana, zamišljajući svoje dijete zasužnjeno u azilu odbačenih. Ali među gluhima zavodi uživaju silnu podršku. Tamo se gluha djeca "neće utopiti u matici", kako Lane izlaže, već će cvjetati medu svojima. Zavodi daju gluhima šansu da se spase bijegom iz izolacije u društvo.
Patrick Graybill, istaknuti pojedinac iz zajednice gluhih, ranije član Nacionalnog kazališta gluhih, školovao se u jednom zavodu u Kansasu od svoje pete godine. Njegovo oduševljenje uspomenama iz tog vremena tipično je. "Bio sam uistinu sretan u školi", kaže preko tumača, tamo sam se prvi put mogao igrati, tamo sam shvatio što želim biti kad odrastem. Bilo je u zavodu odraslih gluhih koji su mi služili kao uzor, a cijeli sustav pruža dobar oslonac."
Razredi nisu, dakako, imali samo dobre đake. "Naglasak je bio na engleskom jeziku i dobivali bismo zaušnicu ako bi nas uhvatili gdje razgovaramo rukama. Učiteljica govora nije znala gestovni jezik i meni je bilo odvratno dodirivati njezino grlo i vrat da bih naučio izgovarati pojedine glasove, udišući pritom vonj njezina daha." Ali učenje u razredu nije bilo najvažnije. "Znakovni jezik bio je dopušten u spavaonicama", kaže Graybill, "i tamo smo učili kulturu gluhih. Sada vidim djecu u redovitim, općim školama, neka od njih prihvaćaju sebe kao Gluhe, ali drugima je to problem. Mi znamo tko smo, ali bojim se da će se ova djeca izgubiti između dva svijeta, jer ne govore dovoljno dobro da bi ih čujući ljudi razumjeli, a sram ih je služiti se znakovnim govorom."
Zavodi igraju tako važnu ulogu u kulturi gluhih da dvoje odraslih pri upoznavanju kažu jedan drugome ne samo ime već i u koju su školu išli. "Te su škole bile mjesto gdje se kultura gluhih prenosila", kaže Lane. "Ako su im roditelji bili čujuće osobe ta djeca nisu kod kuće naučila kako biti gluhima, niti u mjesnoj školi. To se dogodilo u zavodu, a tamo su često našli i svoje buduće bračne drugove. Škole su im ono što je Židovima Izrael, domovina bez domovine. Svijet gluhih je heterogen i linije koje ga dijele isprepletene su i varave. Sada politika još pogoršava tu napetost. Frances Parsons, na primjer, veoma cijenjena profesorica na Gallaudetu, iako je i sama gluha, otvoreno osuđuje "ekstremiste koji fanatično propagiraju znakovni jezik i surdizam". Takva stajališta izložila su je mržnji i pogrdnim plakatima, a jednom je i ubodena u leđa. Parsons svoje napadače vidi kao poklonike raznih kultova i propagandiste: oni pak nju i svakog njezinog pristašu nazivaju izdajicom i "Ujakom Tomom".
Mnogo ima prepirki oko toga tko su autentični gluhi. Parsons je sumnjiva zato što govori i što joj roditelji čuju. Ako je netko gluho dijete gluhih roditelja to mu daje poseban pečat, jer je gluh toliko koliko čovjek može biti. (Četiri studenta, kolovođe pobune na Gallaudetu 1988, svi su bili "gluha djeca gluhih". ) Služiti se dobro američkim znakovnim jezikom "bolje je" nego držati se engleske gramatike pa znakove slagati redom riječi engleskog jezika. "Gluhorođeni ismijavaju one koji su izgubili sluh u šestoj ili dvanaestoj godini, ili kasnije", zapazio je Larry Stewart, psiholog s Gallaudeta, u žestokom eseju "Demistifikaclja bilingvalno-bikulturne laži u američkoj zajednici gluhih".
"Oni koji se služe američkim znakovnim jezikom bez mucanja usnama preziru one druge, koji istovremeno gestikuliraju i govore. Studenti koji su se školovali u zavodima dižu nos pred onima iz općih škola, ili obrnuto. I tako to ide; nekadašnju koheziju zajednice gluhih danas je ideologija razbila u komadiće."
Ipak, i dalje postoji nešto zajedničko pa ima mjesta i optimizmu. Titlove na televiziji svi prihvaćaju kao i telepisaće sprave ("telefone za gluhe") koje gluhima omogućuju da se služe telefonom, uz uvjet da i sugovornik ima takvu spravu. U većini država telefonske kompanije nude besplatnu "relejnu" uslugu pa operater uz "telefon za gluhe" prenosi poruke i tako omogućuje razgovor gluhe osobe s ostalim telefonskim pretplatnicima, koji takvog "telefona" nemaju.
"Napredujemo", kaže Roslyn Rosen. "Kad dolazim u neki hotel očekujem da će u sobi biti televizor s teletekstom, da će uz telefon i požarni alarm biti svjetlosni signal, i slično. A uskoro ćemo imati videotelefone koji će usrećiti one što se služe znakovnim jezikom."
Kakva je razlika između ovakvih pomagala koja Rosen pozdravlja i pomagala koje se zove kohlearni implantat, a ona ga odbija? "Implantat me mijenja" - kaže ona. - "Kritični je moment ovdje što mijenja mene umjesto da promijeni okolinu. Prema tome, tu se pretpostavlja da je problem u gluhoj osobi. U tome je problem!"
Čovjeku izvana to zvuči nekako nategnuto. Pripadaju li, recimo, naočale jednoj moralnoj kategoriji, a očna kirurgija drugoj? Korisnije bi bilo da se razlikuje ono što gluhima omogućuje sudjelovanje u društvu od onoga eto gluhe gura u stranu na životnom putu. "Dio odiseje koju sam prošla", kaže Cheryl Heppner, "u tome je što sam shvatila da je gluhoća hendikep, ali jedinstven, od drugih različit". Jedinstven je po tome što gluha osoba može bez  tuđe pomoći i nezavisno putovati kada hoće i kuda hoće. Pitanje je samo hoće li tamo gdje stigne moći bilo s kim komunicirati.

Edward Dolnick suurednik je revije "Health". Njegov esej "Što su to zapravo snovi?" objavljen je kao "cover story" (glavni prilog) u 'The Atlanticu' od lipnja 1990. 

Riječ na kraju

Reakcije prvih čitatelja daju naslutiti da bi ovaj tekst mogao biti kamen koji će uzbibati žabokrečinu naših ideja o gluhima.
Neki bi željeli da odmah damo svoj komentar i zaključke, ali to ne bi bilo pošteno ni prema autoru (koji se ne želi očitovati), ni prema čitateljima (koji mogu imati više mudrosti i iskustva od nas).
Svjesni smo opasnosti, na koju nas je jedan čitatelj upozorio, kako bi neke skupine naših čitatelja, npr. studenti, mogli zaista ekstremno reagirati na ovakav tekst - i to u oba ekstrema, tj. da se potpuno okrenu protiv gluhih - ili da im pridaju silno veću samosvijest nego što je doista posjeduju (barem ovi naši, hrvatski gluhi). Ipak, skrivati informacije o tome što se u svijetu događa ne možemo i ne želimo.
Želimo čuti što o svemu misle naši ljudi, kako gluhi tako i oni oko njih - roditelji, stručnjaci, političari. Komentare i mišljenja objavit ćemo bilo u našem biltenu "Ukratko..." ili u posebnom sveščiću. Pišite na "Ukratko", Hrvatski savez osoba oštećena sluha, Palmotićeva 4, 41000 Zagreb.


Prevoditelj i izdavač zahvaljuju dr. Željku Žic, liječniku-specijalistu iz Kalifornije, koji nam je ekspresno postao "The Atlantic" - još krajem kolovoza 1993. Stručnjacima koji se ozbiljnije zanimaju za ovu tematiku možemo posuditi "Rječnik američkog znakovnog jezika" i knjigu Olivera Sacksa o "revoluciji gluhih": "Seeing Voices"- koje smo dobili od istog pošiljatelja.

(Zagreb, rujan 1993.)