Kohlearna implantacija za gluhe i nagluhe osobe

Beverly Biderman

Sveučilište u Torontu, Kanada

Izdao:

Hrvatski savez gluhih i nagluhih
10000 Zagreb, Palmotićeva 4
Tel/fax: ++385 1 48 14 114 i ++385 1 14 127
E-mail: savez.gluhih@zg.tel.hr

Tiskani materijal možete nabaviti na gornjoj adresi.

Naslov originala:
Turned on: Cochlear Implants for Deaf and Hard-of-hearing Persons,
Beverly Biderman
University of Toronto
bev.biderman@utoronto.ca
Home Page
450 Briar Hill Avenue, Toronto, Canada M5N1M7
Copyright: Beverly Biderman, 1998.

Sadržaj:

Predgovor
Funkconiranje kohlearnog implanta (slike)
Uvod
Kako kohlearni implantat radi
Malo povijesti
Tko su kandidati za ovu napravu?
Koliko i kako čuju osobe s kohlearnim implantatom?
Protivnici kohlearne implantacije
Korisnici implantata pomažu jedni drugima
Poboljšanja i zamjena implantata
Što nas čeka u budućnosti?
Bilješke

Predgovor
Opet o kohlearnoj implantaciji...

 

Prije nekoliko godina izdao je Hrvatski savez gluhih i nagluhih knjižicu o kohlearnoj implantaciji koja je našoj javnosti dala objektivnu informaciju o ovom zahvatu kojim se slušni aparat (barem jedan njegov dio) implantira, usađuje u glavu i uho. Nismo tajili svoju suzdržanost, da ne kažemo protivljenje, propagandi ove operacije.

Nismo se pritom toliko vodili "ideološkim" motivima, koji nadahnjuju gluhe bogatih zemalja da se rukama i nogama bore protiv kohlearne implantacije kao "genocidnog napadaja čujućeg svijeta, koji želi gluhima uskratiti pravo da budu gluhi" i žive dalje sretno u svojoj zajednici i svojoj kulturi. Kod nas gluhi ipak ne žive tako da bi svi žarko željeli i dalje biti gluhi.

U svojoj rezerviranosti više smo se oslanjali na podatke o neizvjesnosti rezultata i čestom neuspjehu ove operacije(osobito kod gluhorođenih i male djece, kojima kohlearna implantacija ne "vraća sluh", već im ga prvi put nudi, što podrazumijeva dugotrajno, višegodišnje "učenje slušanja"), zatim smo mislili i o skupoći zahvata, zbog čega je dostupan samo neznatnom broju privilegiranih, bogatih gluhih. Svi ovi argumenti i danas vrijede.

Nema nade da bi (po ugledu na praksu u bogatim zemljama) naše zdravstvo moglo uskoro prihvatiti plaćanje troškova kohlearne implantacije, koji iznose na desetke tisuća maraka ili dolara (naprava, operacija, postoperativna "rehabilitacija").

Bez obzira na to, smatramo da naši gluhi i naša javnost imaju pravo na informaciju kakva je danas situacija u svijetu u pogledu kohlearne implantacije.

Odabrali smo među mnoštvom dostupnih nam svjedočanstava i izvješća kratak i objektivan tekst doktorice Beverly Biderman, sa Sveučilišta u Torontu, autorice nedavno izašle knjige o kohlearnoj implantaciji (Wired for Sound:A Journey into Hearing, izdanje Trifolium Books, E-mail:trifoliu@ican.net).

Autorica je i sama gluha od djetinjstva, govori iz svog (pozitivnog) iskustva, ali i iz iskustva i stručnog znanja drugih. Ne taji neprilike, nesigurnost i neuspjehe koji često prate ovaj zahvat. Razumije i argumente zajednice gluhih, kojoj i sama pripada - iako je sada, očito, u onoj skupini gluhih koji su se izdvojili iz matice i stvorili posebne udruge operiranih. (Činjenica da se i oni koji imaju usadak-implantat u glavi drže skupa pokazuje da gluhi bez obzira na sve ostaju "gluhi", povezani i solidarni, pa strah od "genocida" nema temelja!)

25000 operiranih gluhih (ponajviše na američkom kontinentu, ali i u europskim zapadnim zemljama, u Italiji npr. ima 300 "implantiranih"), stalno usavršavanje naprave i metoda, govori da kohlearna implantacija ipak nije samo "moda", već jedan perspektivan put za mnoge. U prvom redu one koji izgube sluh nakon što su naučili govoriti. Možda će i mala gluhorođena djeca jednom, kad se sprave i postupci dovoljno usavrše i uhodaju, imati jednu novu sigurnu varijantu puta u život, različitu od današnjeg puta u zajednicu i kulturu Gluhih. Odrasli gluhorođeni ljudi, međutim, imaju puno pravo što se odupiru nastojanjima drugih da ih na silu izvlače iz obrasca njihova života, u kome se osjećaju kao ribe u vodi, sretni u svom društvu, sa svojim znakovnim komuniciranjem.

Stotine pisama pobornika i protivnika kohlearne implantacije pune WEB stranice Interneta. Mogu se tamo naći i očajni vapaji onih koji su se dali operirati, pa su izgubili svoj mir, otežano im je bavljenje sportom i drugim fizičkim djelatnostima, pa bi jedino željeli sve izvaditi iz glave i vratiti se u svoj gluhi svijet. Ali mnogo je i radosnih, uzbuđenih pisama operiranih, koji nakon višegodišnjeg života u tišini gluhoće ponovno otkrivaju svijet zvukova. Najžešći su sukobi između roditelja male gluhe djece, koji žele svoje dijete izvući iz svijeta gluhih, i glasnogovornika organizacija gluhih, koji smatraju da nitko nema pravo igrati se Boga i toj djeci uskratiti sretan i pun život u zajednici gluhih.

Ne možemo osporiti da je mnogim (postlingvalnim) gluhima kohlearna implantacija promijenila i obogatila život. Prema nekim statistikama oko 50% operiranih s vremenom uspijeva razgovarati telefonom, bez pomoći čitanja s usta.

Nevolja je u tome, što nitko unaprijed ne zna kakav će biti rezultat zahvata. Kad znanost i praksa budu mogli dati bolju prognozu, kad ni financijski razlozi ne budu zapreka - gluhi će moći slobodnije služiti se svojim pravom izbora. Zasad, barem za zemlje nižeg standarda, velikih promjena nema niti im se možemo nadati. Ostaje samo alternativa gluhoće. Na sreću, to uopće nije i ne mora biti najgora alternativa!

Prevoditelj                                   | vrh |

Uvod

Spravica u mom uhu s pomoću koje čujem naziva se kohlearni implantat. To je prvi učinkoviti umjetni osjetilni organ, koji je rezultat jednog od najbržih napredaka medicinske tehnologije. U ovom tekstu upoznat ću vas s tehnologijom i djelovanjem ove naprave, dati vam nešto malo iz njezine povijesti, te objasniti tko može imati od implantata koristi i u kojoj mjeri. Također ću spomenuti neke probleme koji ovu napravu razlikuju od drugih pomagala za osobe s invaliditetom.(1)

Kako kohlearni implantat radi

Moja kosa pokriva prijenosnik koji mi leži na glavi iza uha, pa je jedini vidljivi dio aparata digitalni procesor, kutijica veličine paketića cigareta koju nosim pričvršćenu na svom pojasu.
Niz sićušnih elektroda, vezanih u snopić od 22 platinske elektrode, usađen je u dužini od 25 milimetara unutar moje pužnice (kohleje). Pužnica je poput glasovira, pojedini njezini dijelovi odgovaraju za različite visine tonova. Uslijed toga, kad se završeci živaca u mojoj pužnici stimuliraju na različitim mjestima, zavisno o porukama koje im šalje procesor, impulsi putuju u moj mozak i tamo se pretvaraju u zvukove različitih frekvencija.
Ciklus hvatanja zvukova i njihova pretvaranja u električne impulse, koji stimuliraju određene elektrode različitim intenzitetom, veoma je brz: potrebno je samo 4 milisekunde da se ta radnja obavi. Noviji sustavi još su brži pa šalju informacije 91.000 puta na sekundu.
Nije stoga čudo što su mi rekli, prije nego što sam dobila svoj kohlearni implantat, da ne trebam očekivati od njega mnogo. Rečeno mi je da će u početku glasovi biti poput glasova likova iz crtića. Kada sam prvi put "ukopčana" - to jest kad je vanjski dio mog aparata bio programiran i uključen - pa mi je moj audiolog počeo govoriti, njegov glas ipak nije bio poput glasa Paška Patka ili Miki Mausa - već je to bilo kao kada Harpo Marx puše u zviždaljku ili pritišće sirenu. Kad su me pitali kako mi to zvuči, rekla sam da je užasno i da me tjera na povraćanje.
Ali, malo pomalo, zvukovi su se stopili, zviždaljke i trube počele su sličiti ljudskim glasovima, i ja sam shvatila da sada čujem mnogo više zvukova iz okoline nego što sam ih ikada ranije u životu čula. S vremenom sam shvatila da ono što mi je sličilo na zvižduk predstavlja suglasnik "z", a uopće ne pamtim da sam taj zvuk ikada ranije čula. Pomalo sam počela bolje razumijevati glasove, prvo uz pomoć čitanja s usta, a poslije, nakon nekoliko mjeseci, počela sam se služiti telefonom pa sam uspijevala razumjeti nešto od izgovorenog, bez pomoći koju nude oči. Tako nešto od svog djetinjstva nisam bila kadra čuti, jer sam od malih nogu pomalo gubila sluh uslijed perceptivne (živčane) gluhoće, koja me u mojim prvim tinejdžerskim godinama učinila praktički gluhom.
Ja imam samo 22 elektrode u mom unutrašnjem uhu, a jasno je da ovako malo točaka stimulacije ne može u potpunosti zamijeniti 15.000 osjetnih stanica - trepetljika - koje u zdravom unutrašnjem uhu hvataju zvukove. Ali mozak, čak i kod odraslih, veoma je "plastičan"; mi i ne sanjamo na koje se sve načine on može prilagoditi!          | vrh |

Malo povijesti

Povijest kohlearne implantacije seže do kraja 18. stoljeća, kada je talijanski fizičar Alessandro Volta električnom strujom eksperimentirao na svojim ušima. Spojio je s električnim krugom dvije kovinske šipke pa stavio po jednu šipku u svako uho. Kaže da je osjetio nešto kao udarac u glavu, a zatim je čuo zvuk poput zvuka tekućine koja vrije. Rezultat sigurno nije bio ugodan i Volta nije pokušavao dalje s tim eksperimentirati. Mnogo kasnije, godine 1957, iz Francuske su došla prva izvješća o elektrodi koja je uspješno usađena uz slušni živac pa je jednom gluhom čovjeku time omogućeno da doživi neki osjet zvuka.
Od tog vremena timovi inženjera, znanstvenika, liječnika i audiologa, u cijelom su svijetu radili na stvaranju složenog i snažnog sustava implantata. Ovo polje rada čudesno je interdisciplinarno. U početku, međutim, na ovo se gledalo kao na šarlatanstvo. Na primjer, godine 1965. dao je dr. Blair Simmons iz Kalifornije referat Američkom otološkom društvu te je opisao prvi implantat s višestrukim elektrodama, koji je 1964. usadio u ljudsko uho. Njegov je referat odbijen, uz prigovor da je odveć kontroverzan. A eto, 1997. godine, na XVI. Svjetskom kongresu otorinolaringologa u Sydney, oko 10% referata bilo je o temi kohlearne implantacije. Kohlearna implantacija danas se smatra potvrđenom, neopasnom metodom vraćanja slušne sposobnosti praktički gluhim odraslim osobama i djeci, te ponekim teško nagluhim odraslim ljudima.

Tko su kandidati za ovu napravu?

Odrasli i djeca dobi od oko dvije godine općenito se smatraju kandidatima za ovaj zahvatg, ako su praktički gluhi na oba uha, to jest ako im je sluh otprilike takav da ne čuju ništa ispod 90 decibela na ključnim frekvencijama od 500, 1000 i 2000 Hz. Lajanje psa, na primjer, ima intenzitet od otprilike 80 decibela i frekvenciju oko 500 Hz; plač djeteta je na oko 60 decibela i 750 Hz). Ovi kriteriji katkad se ublažuju za odrasle s teškim oštećenjem sluha, tako da kandidatima mogu biti i oni koji ne uspijevaju čuti više od 40% ključnih riječi i rečenica kad im se daju bez čitanja s usta. Ima i drugih kriterija: oštećenje sluha mora biti senzorno-živčanog izvora (perceptivna gluhoća), slušni živac mora biti neoštećen, a motivacija pacijenta da čuje i živi među ljudima koji čuju mora biti solidna. (2)
Danas ima oko 20.000 ljudi u svijetu koji čuju uz pomoć kohlearnog implantata, ali to je veoma malen dio onih koji bi potencijalno mogli imati koristi od implantacije. Praktična gluhoća pojavljuje se kod jednog djeteta među 1000 novorođenih, te kod jednog među 500 djece dobi od 5 godina (3)
Otprilike jedna osoba između njih petoro u općoj populaciji ima oštećenje sluha neke vrste, a kod otprilike jedne osobe među stotinom slušni gubitak je velik ili potpun (4). Ovi ljudi mogli bi biti kandidati za ovu malo poznatu proceduru koja gluhima može omogućiti da čuju pjesmu ptica, simfonije i govor.

Koliko i kako čuju osobe s kohlearnim implantatom?

Zapanjujuće su velike razlike u mogućnostima slušanja među pojedincima s istom napravom. Iako je kod mene uspjeh bio bolji nego što se očekivalo, ja sam u tom pogledu "prosječna": mnogi čuju puno bolje ili puno gore. Na primjer u jednoj studiji o uspješnosti, koja je objavljena 1997, šezdeset i jedan pojedinac testiran je da bi se utvrdilo njihovu sposobnost razumijevanja rečenica bez čitanja s usta šest mjeseci nakon što su se počeli služiti napravom. Premda je prosječni uspjeh bio 84% (to jest mogli su razumjeti 84% ključnih riječi i fraza), raspon uspjeha bio je veoma širok. Pojedinci su postigli razne rezultate između 24% i 100%. Različitost rezultata na jednom težem testu s jednosložnim riječima, bez čitanja s usta, još je bila veća. Dok je prosječan rezultat bio izvrsnih 48%, pojedinačni rezultati kretali su se od 8% do 90% (5)
Djeca, osobito ona koja su dobila implantat rano te im je pružena odgovarajuća pomoć, mogu postići dobar uspjeh s ovom napravom. U nizu od 100 djece i adolescenata, koji nisu posebno odabirani, a imali su 1995. godine implantate s višestrukim elektrodama, otprilike 60% moglo je razumjeti u znatnoj mjeri govor bez čitanja s usta. (6) Otprilike 30% moglo je slobodno komunicirati samim sluhom (uz kohlearni implantat). Istraživači koji su proučavali ovu skupinu, međutim, uspjeli su za samo 40% razlika u rezultatima percepcije govora naći objašnjenje u općenito poznatim faktorima, kao što su dob implantacije, vremenski period življenja s dubokom gluhoćom, slušne mogućnosti prije implantacije i vrsta slušnog oštećenja. Još uvijek ima mnogo neobjašnjenih stvari kad je riječ o tome kako se snalaze ljudi s kohlearnim implantatom.

Adaptivna tehnologija koja se razlikuje od drugih. Značajni problemi: Teško je predvidjeti uspješnost kod pojedinaca; širok raspon učinkovitosti.
Ima faktora koji snažno utječu na uspješnost implantacije, kao npr. trajanje duboke gluhoće i motivacija. Ali i usprkos tome, može doći do iznenađenja zbog nekih uvjeta koje je nemoguće unaprijed ocijeniti, a to je npr. postavljanje snopa elektroda na još žive živčane stanice u uhu te neoštećenost slušnog centra u mozgu. Vjerojatno postoje i neki drugi faktori koji utječu na uspjeh, a nitko ih dosad još nije u cijelosti identificirao. Teško je unaprijed reći kako će tko uspjeti i kako brzo će se prilagoditi. Osim toga, uspjeh je subjektivna ocjena. Neki će biti sretni čuju li barem zvukove iz svog okružja, a drugi će biti razočarani ako ne mogu sudjelovati na konferencijama organiziranim putem telefona. Programi i strategije procesiranja zvuka postali su veoma složeni pa ima mnogo opcija koje audiolog može upotrijebiti pri postavljanju i prilagodbi naprave kod pojedinaca.
Nekoji od parametara koji se određuju za svakog pojedinca jesu: prag najtišeg i najglasnijeg zvuka koji se može ugodno slušati na svakoj elektrodi, zatim put električne struje, koji može biti monopolaran i bipolaran, način stimulacije, koji može biti simultan ili u slijedu, te broj aktiviranih elektroda.
Veći broj elektroda i više tehnologije ne mora, međutim, dovesti do boljeg uspjeha. Dr. Robert Shannon, direktor Istraživanja slušnih implantata u institutu za uho u Los Angelesu (House Ear Institute) tvrdi da smo možda dosegli točku prezasićenosti u tehnologiji kohlearnih implantata: kaže da oni koji usavršavaju napravu mogu ponuditi mnoge kanale koji daju nedovoljno savršene informacije s pomoću višestrukih elektroda, ali još nisu otkrili kako udesiti spravu da bi barem na nekoliko kanala pružala najbolju moguću informaciju. (7) On upozorava da se zbog toga što još uvijek ne znamo zašto sprave rade onako kako rade, i zašto ima toliko razlika u rezultatima, izvrgavamo opasnosti da izgubimo jedan od ključnih faktora koji nas je doveo do današnjih uspjeha, a to su prilike za slučajna i sretna otkrića.
Dr. Shannon smatra da različitost uspjeha kod pojedinih pacijenata može biti prouzročena ne samo osobnim razlikama među pacijentima, nego i time što mnogim ljudim implantati nisu postavljeni kako treba, a još uvijek ne znamo dovoljno kako individualno prilagoditi napravu svakom pacijentu. Mnogi audiolozi s kojima sam razgovarala slažu se s dr. Shannonom. Oni kažu da su svojim pacijentima udešavali naprave metodom pokušaja i pogrešaka, pa bi im koristilo kad bi imali više smjernica o tome što je potrebno iskušati kod nekih pacijenata. Međutim, mnogo je još istraživanja potrebno prije nego to dobiju.                                         | vrh |

Protivnici kohlearne implantacije

Mnogi ljudi koji pripadaju kulturi Gluhih pa rabe znakovni jezik kao svoje primarno sredstvo za sporazumijevanje, protive se kohlearnoj implantaciji, osobito ako se izvodi na djeci. Smatraju da je kohlearna implantacija za njih uvreda i prijetnja njihovoj kulturi. Tehnologija, po mišljenju ovih protivnika, predstavlja osudu gluhoće, pokušaj da se popravlja nešto što po njihovu mišljenju nije potrebno popravljati. Umjesto toga, oni su ponosni na svoju kulturu koju su izgradili na gluhoći. Braneći tu kulturu jedno je kanadsko društvo gluhih nazvalo kohlearnu implantaciju kod djece oblikom etničkog čišćenja i genocida, kao i emocionalnom i mentalnom zloporabom. (8) Bolnicu u Torontu gdje sam operirana opsjedali su pristaše kulture Gluhih koji su se protivili kirurškim intervencijama i kod djece i kod odraslih. Da bismo razumjeli ovo protivljenje moramo ga gledati u povijesnom kontekstu. Gluhe osobe kroz čitavu su povijest bile progonjene i smatrane inferiornima. U Europi, na primjer, sve do sredine osamnaestog stoljeća zakon nije gluhonijemima priznavao pravnu sposobnost. Nisu se smjeli ženiti ni naslijediti imovinu, niti se školovati (osim ako na neki način nisu uspjeli naučiti govoriti). U Engleskoj, makar je školovanje postalo obveznim godine 1876, gluha djeca su tek od 1893. morala u školu. U Sjevernoj Americi bilo je čak i posljednjih godina slučajeva kada su gluha djeca bila pogrešno dijagnosticirana kao zaostala ili mentalno bolesna pa smještavana u azile. Nije čudo, dakle, što su, slijedeći primjer pokreta Crnaca i homoseksualaca, i gluhi utemeljili svoj pokret "ponosa Gluhih", za koji je protivljenje kohlearnoj implantaciji postalo točkom okupljanja. U ovom kratkom tekstu nema dovoljno prostora za opisivanje manifestcija i uzroka ovog protivljenja (čitatelji koje to zanima mogu pogledati moju knjigu); međutim ja vjerujem da će jednom, kad se bude znalo više o uspjesima kohlearne implantacije i malom riziku od operacije, te kada stručnjaci budu vještiji u izboru odgovarajućih kandidata te budu znali pružati im realistične savjete o koristima od operacije, klatno polemike umiriti (9, 10) Odluka o kohlearnoj implantaciji osobna je i treba je odgovorno donijeti gluha osoba ili roditelji gluhog djeteta.

Korisnici implantata pomažu jedni drugima

Više od svih drugih koji su iskoristili medicinska i tehnološka dostignuća, korisnici kohlearne implantacije trebaju jedni druge. Stručnjak koji čuje, bez obzira na svoje iskustvo, ne može odgovoriti na pitanja o tome kako je to slušati kohlearnim implantatom onako kao gluha osoba koja koja se ovom napravom služi. A u praksi se obično javlja milijun pitanja prije i poslije operacije. Hoće li zvukovi biti neugodni? (I da i ne). Hoće li sve što čujemo biti preglasno? (Možda.) Uzrokuje li ovo stres? (Ne već ugodno uzbuđenje.) Zvukovi su mi nepodnošljivi; mogu li što učiniti? (Da, nagovorite svog audiologa da isproba drugačije udešavanje naprave).
Kao odgovor na ovaj zahtjev za pružanje pomoći, niknula su brojna društva, mnoga od njih okupljena oko krovne organizacije Međunarodnog kluba kohlearne implantacije (Cochlear Implant Club International - CICI). (11) Osim toga postoji nekoliko diskusijskih grupa na Internetu koje pomažu zainteresiranima. Mnoge gluhe osobe koje imaju implantat djeluju i kao mentori novim korisnicima, pružajući im ruku i nudeći potporu. Ovi mentori i grupe zastupaju pacijente, pomažu im da budu odlučniji u zahtjevima za svoje potrebe i nude im bolju informiranost i uspješnije iskorištavanja tehnologije. Uspjeh se ne postiže jednostavnim okretanjem prekidača.

Poboljšanja i zamjena implantata

Neka poboljšanja ovih naprava sastoje se od zamjene procesora novijim i savršenijim modelima, ili unosom softwarea s novim postupcima procesiranja. Međutim, jedna je od ključnih stvari po kojima se ova naprava razlikuje od većine pomagala u tome što će za neka poboljšanja biti potreban kirurški zahvat radi zamjene implantiranih komponenti. Operacija nije visokorizična i nekada se u Sjedinjenim Državama obavlja čak i bez hospitalizacije, ali naprava, operacija i postoperativno praćenje stoji oko 40.000 američkih dolara. To je više nego što većina korisnika može platiti, a oni normalno dobivaju naknadu troškova od svog osiguranja ili iz državnih fondova samo za prvu implantaciju.
Danas, međutim, postoje novi, brži kohlearni implantati s fleksibilnijim mogućnostima procesiranja, koji nude bolje slušanje uz nešto malo starije vanjske dijelove pomagala.
Da bi se mogla iskoristiti ova usavršenja, osobe sa starijim implantatom trebale bi novu operaciju i novi implantat. Ali grupna istraživanja koja su pokazala izvjesnu korist od novijih naprava veoma je teško uzeti kao jamstvo pojedincima da će bolje čuti novim implantatom. Faktore koji utječu na uspjeh teško je s apsolutnom sigurnošću identificirati, jer svaka gluha osoba ima različite i složene sklopove bioloških, psiholoških i socijalnih karakteristika. Prema tome, gluhe osobe vrlo teško ili nikako ne mogu dobiti naknadu troškova za nove kirurške operacije, osim ako se radi o zamjeni starih jednoelektrodnih implantata novijima, s više elektroda.
Većina kirurga, osim toga, nerado zamjenjuju stare implantate koji funkcioniraju novima koji možda hoće, a možda neće, pružiti više. Kako mi je rekao jedan kirurg, moglo bi se dogoditi da povrijedi svoju Hipokratovu zakletvu kako neće činiti štetu - jer pacijent ne samo što će privremeno potpuno izgubiti sluh, već nakon zamjene možda će i slabije čuti. Osim toga, osobito kod djece, problem je i u tome što jedno uho mora ostati "slobodno" za buduće intervencije, za koje je potreno nedirnuto unutrašnje uho. Problem zamjene nije jednostavan, ali možda će postati jednostavnijim kako tehnologija napreduje, zajedno sa sposobnošću stručnjaka da prognoziraju kakav će biti uspjeh. U mnogom pogledu ova je tehnologija još uvijek u svojim počecima.                           | vrh |

Što nas čeka u budućnosti?

Nema sumnje da će doći do promjena na raznim frontovima. Tehnološki, naprave će postati složenijima, a novi postupci procesiranja razvit će se i bit će učinkovitiji od današnjih. Kirurški, naprave će postati takve da se čitave mogu implantirati. Uistinu, dvije kompanije već rade na takvim spravama koje neće imati vanjskih dijelova. U kliničkom radu, terapeuti i audiolozi bolje će znati individualno prilagoditi i fino podesiti kohlearni implantat pojedinca da bi svatko mogao od svog aparata postići najveću moguću korist. I na kraju, nadam se da ću vidjeti izgrađen most prema kulturi gluhih, tako da na kohlearnu implantaciju više nitko ne gleda kao na prijetnju ili uvredu, već jedan moćan sustav adaptivne tehnologije koji može pomoći nekim gluhim osobama da se prilagode okružju ljudi koji čuju.
...Protekle su četiri godine otkako je moj kohlearni implantat prvi put uključen. Trube i zviždaljke koje sam tada čula danas sliče normalnom zvuku. Katkada mi se čini kao da sam oduvijek ovako čula, kao da mi je zvuk glasa "z" oduvijek zvučao ovako, kao da su plastične vrećice i prije šuštale, a olovka škripala dok pišem na papiru. I dalje otkrivam nove zvukove te shvaćam što sam prije propuštala. Baš sam se prošlog mjeseca, hodajući u svojoj kući, zaustavila i prisluhnula: prvi put sam čula tiho, ritmičko udaranje kišnih kapi po krovu.


Bilješke:

1. Dijelovi ovog članka priređeni su po mojoj knjizi: Wired for Sound: A Journey into Hearing ("Uključena na zvuk: Putovanje u svijet sluha") objavljenoj u jesen 1998. Izdavač:Trifolium Books, 238 Davenport Road, Suite 28, Toronto, Ontario Canada M5R 1J6. E-mail: trifoliu@ican.net

2. Ako je slušni živac oštećen, postoji slično pomagalo, nazvano "implantat za slušni ulaz u mozgu" (auditory brainstem implant), koje zaobilazi unutrašnje uho i slušni živac. Rezultati koji se njime postižu ipak nisu općenito tako dob ri kao s kohlearnim implantatom.

3. The Listening Center at Johns Hopkins, Bringing Sound to Life for Deaf Children (Unesimo zvuk u život gluhe djece) - (brošura).

4. The Canadian Hearing Society, Hearing Loss: Questions and Answers, May 1991, p. 2; Canadian Hearing Society Bulletin CHS94102-05. Broj gluhih osoba revidiran je i smanjen od strane Nacionalnog instituta za gluhoću i druge komunikacijske poremećaje (NIDCD) od 2 milijuna "praktički gluhih" u 1988, na 421,000 onih koji su "gluhi na oba uha" u 1994 (.18% populacije). Razlika u brojevima pokazuje kako na stgatistiku uvelike mogu utjecati definicije tko je "gluh"; osim toga samoidentificiranje gluhih u anketama može biti nepouzdano. O procjenama brojeva pogledati najnovije "NIDCD Fact Sheet: Statistike o gluhoći i poremećajima sluha u Sjedinjenim Državama."

5. J. Muller et al., "Procjena učinkovitosti Combi 40 kod odraslih: Klinička studija više centara" referat na Fifth International Cochlear Implant Conference, New York, 1997.

6. R.C. Dowell et al., "Mogućnosti i ograničenja kohlearne implantacije kod djece" Proceedings of the International Codechlear Implant, Speech and Hearing Symposium (Melbourne, 1994).

7. R.V. Shannon, "Kohlearne implantacije: Što smo naučili i kud idemo?" Seminars in Hearing 17 (1996): 403-15.

8. Canadian Association of the Deaf, Izjava za tisak, 25. siječnja, 1994.

9. Beverly Biderman, Wired for Sound: A Journey into Hearing to be published in the fall of 1998 by Trifolium Books.

10. Godine 1988, prvi detaljni izvještaj o kirurškim komplikacijama kod kohlearne implantacije pokazao je da se pojavilo 55 komplikacije na 459 operacija implantacije, što daje učestalost od 11,8%. Najčešći problem bio je infekcija izrezane kože iza uha. N.L. Cohen et al., "Medicinske i kirurške komplikacije u svezi višekanalnih kohlearnih implantacija" Annals of Otology, Rhinology, & Laryngology 97 Suppl. 135 (1988): 8-13. U godini 1995, jedan je izvještaj pokazao ukupnu učestalost od 12,2%, ako se uključi kvar naprave, a 9,8% ako se kvarovi naprave isključe (tj. ako se računaju samo kirurške komplikacije). R. A. Hoffman, N. L. Cohen, "Complications of Cochlear Implant Surgery," Proceedings of the International Cochlear Implant, Speech and Hearing Symposium (Melbourne, 1994), p. 420.

11. Cochlear Implant Club International, 5335 Wisconsin Avenue N.W., Suite 440, Washington D.C., 20015-20.

Odabrao i preveo:

Andrija Žic
E-mail: azic@public.srce.hr

| vrh |