Zabranjeni znakovi: američka kultura i kampanja
protiv znakovnog jezika

Douglas C. Baynton

Izdao University of Chicago Press

Zabranjeni znakovi je knjiga koja se bavi američkom kulturom od sredine 19. stoljeća do 1920. gledajući na to vrijeme kroz prizmu jednog šokantnog prizora - kampanje koju su predvodili Alexander Graham Bell i drugi istaknuti Amerikanci, da bi ugušili uporabu znakovnog jezika među gluhima.

Rasprava o znakovnom jeziku koja je uslijedila, pobudila je takva temeljna pitanja kao što su pitanja o razlikama između Amerikanaca i ne-amerikanaca, civiliziranih ljudi i "divljaka", muškaraca i žena, prirodnog i neprirodnog, normalnog i nenormalnog. Baynton, zagovornik povratka znakovnoga jezika, uočio je da učitelji još uvijek temelje svoje odluke na metaforama i slikama koje su dovele do pogrešno utemeljenih pokušaja da se iskorijeni znakovni jezik.

"Bayntonova sjajna i detaljna povjesnica, Zabranjeni jezik, podsjeća nas da je rasprava o uporabi dijalekata i jezika u stvari lingvistički vrh ledenog brijega argumenata o moći, socijalnom nadzoru, nacionalizmu, tko ima pravo govoriti i tko ima pravo kontrolirati način govora". Lennard J. Davis, The Nation

"Zabranjeni znakovi je knjiga ispunjena dobrim stvarima". Hugh Kenner, New York Times Book Review

Forbidden Signs: American Culture and the Campaign against Sign Language

Divljaci i gluhonijemi: vrste i rase
(Savages and Deaf Mutes: Species and Racec)

Na Konvenciji Američke asocijacije za promidžbu učenja gluhih da govore, 1889., predsjednik Amherst koledža John M. Tyler održao je uvodni govor. "Amerikanci nikada neće imati znanstveni sustav obrazovanja", ustvrdio je Tyler pred slušateljstvom koje su činili učitelji oralisti i njihovi podupirača, "dok ne stvorimo sustav koji će se temeljiti na povijesti ljudskog razvoja, na velikim temeljima biološke povijesti". Zato nas "potraga za… ciljem obrazovanja nuka da proučavamo nastanak i razvoj čovjeka," ustvrdio je, a zatim je iznio dvije glavne teorije o nastanku i razvoju čovjeka. Prva je bila teorija o stvaranju, vjerovanje da je "čovjek odmah stvoren u svojem sadašnjem obliku, samo moralno, a vjerojatno i fizički puno bolji nego što je sada. Čovjek je propadao i izgubio je nekadašnje stanja". Druga teorija je bila teorija evolucije. Tyler je bio siguran da može ustvrdi kao "samo po sebi razumljivo" da je teorija evolucije istinita i da ju je većina slušateljstva "već prihvatila".

Ovdje se dogodila ključna kulturalna promjena koja je razdvojila prvi naraštaj učitelja koji su koristili znakovni jezik od kasnijeg naraštaja učitelja koji su pokušali izbaciti znakovni jezik iz škola. Većina inih već su bili punoljetni prije izdavanja Darwinove knjige "Podrijetlo vrsta" 1859., i već su bili stvorili svoje razumijevanje svijeta na temelju teorije o trenutnom stvaranju. Većina onih koji su bili protiv uporabe znakovnoga jezika pripadali su mlađim naraštajima čiji se pogled na svijet temeljio na evolucionističkom shvaćanju.

Dok prirodna selekcija, teorija koju je Darwin razvio 1859. da bi objasnio kako evolucija funkcionira, nije bila općeprihvaćena u SAD-u do kraja 19. stoljeća, sama temeljna ideja o evoluciji bila je ubrzo široko prihvaćena. Evolucionistički način razmišljanja izopačio je američku kulturu tijekom godina kada je oralizam bio dominantan u prosvjeti gluhih; evolucionističke analogije, objašnjenja i način razmišljanja bio je rasprostranjen posvuda. Psiholozi su tumačili duševne bolesti s evolucijskim reverzijom; kriminalisti su definirali "kriminalne tipove" kao recidiviste, socijalna politika se branila ili napadala na osnovi njezine tobožnje izglednosti da unaprijedi ili spriječi evoluciju; čak se i grijeh tumačio kao "povratak u životinjsko stanje". Evolucionistička teorija odredila je i termine s kojima se raspravljalo o prosvjeti gluhih. Nije bilo slučajno da je oralistička teorija počela preoblikovati prosvjetu gluhih u SAD-u u istom razdoblju kada je evolucionistička teorija počela korjenito mijenjati način na koji su Amerikanci definirali sebe i svoj svijet. Najvažniji vidik te promjene za gluhe osobe i njihovo obrazovanje sastojao se u stavu prema jezicima – posebno glede relativnog statusa i vrijednosti govornoga (glasovnog) i gestovnog jezika.

Tyler je nastavio podsjećajući svoje slušateljstvo da su im sva skorašnja iznašašća o zakonima evolucije dala nove važne odgovornosti. Jer, dok ljudi "zasigurno napreduju prema višem i boljem," ništa ne jamči da će tako biti i dalje. Ponavljajući neolamarkianističko tumačenje evolucionističke teorije koja je u to vrijeme bila poznata i vrlo popularna u SAD-u, Tyler je objasnio da daljnji ljudski evolucioni napredak zahtijeva aktivno zalaganje. Ljudska će vrsta nastaviti ići prema "naprijed i prema višem" jedino ukoliko određeno "naslijeđe naših životinjskih i ljudskih predaka" bude svjesno odbačeno. Navodeći nekog neidentificiranog pjesnika, Tyler je potaknuo svoje slušateljstvo da "ide naprijed, nadrastajući zvijer/ i neka majmun i tigar uginu".

Kao što odrasli ljudi moraju odbaciti dječje stvari, objašnjavao je Tyler, isto tako se i ljudi moraju "otarasiti" onoga što je "životinjsko". Proučavajući značajke po kojima se razvijenije životinje razlikuju od manje razvijenih i pronalazeći kako je "Priroda uvježbavala čovjekove pretke na svakom stadiju njegova razvitka", učitelji mogu naći ključne "naznake kako i mi moramo uvježbavati dijete danas". Ako, kratko rečeno, uzmognu "pronaći koje je navike, sklonosti i moći Priroda njegovala i ono što je nepokolebljivo suzbijala," onda će i oni znati što treba "ohrabrivati, a što suzbijati". Presudno je, ustvrdio je Tyler, da "uskladimo i unaprijedimo naše živote i djelovanje, kao i živote i djelovanje naših kolega, prema onome" što je bila "sklonost ka višem u ljudskom razvoju u cijeloj njegovoj povijesti" – inače će "njihovi životi biti odbačeni".

Tylerov govor vjerojatno nije iznenadio slušatelje. Njegove ideje bile su zajednička spona i znanstvenih i pučkih razgovora posljednjeg desetljeća 19. stoljeća i ništa od onoga što je rekao nije izgledalo nimalo radikalno ili neobično njegovu slušateljstvu u kojem su bili učitelji oralisti. Doista, to je samo učvrstilo njihove već formirane stavove, i posebno gledajući na to kroz svoj posao, smatrali su da je relacija između govora i gesta, ista kao i relacija između ljudi i bića na nižim razinama evolucije.

Česta spekulacija tijekom cijeloga 19. stoljeća bila je da su se ljudi oslanjali na neki oblik znakovnoga jezika prije nego što su se okrenuli govornom jeziku. Čini se da je tu ideju razvio francuski filozof Etienne Bonnot de Condillac sredinom 18. stoljeća. Kada je Condillac historizirao Lockeovu empirističku epistemologiju, uzimajući Lockeovo tumačenje psihičkog razvoja i projicirajući ga na povijest ljudske vrste, naravno da je usmjerio pozornost na pitanje podrijetla i razvoja jezika. U svojem Eseju o porijeklu ljudskog znanja (1746.), Condillac je u odjeljku pod naslovom "O podrijetlu i razvoju jezika" započeo s uobičajenom tvrdnjom da su razum i govor Stvoriteljevi darovi "našim praroditeljima". Time je pokazao svoju pravovjernost, a zatim je nastavio spekulirajući kako bi ljudi izumili jezik da su ga nekim slučajem morali izumiti, npr. da je jedino dvoje neuke djece preživjelo veliku poplavu i da su morali stvoriti novi jezik za međusobnu komunikaciju. Takva hipotetska situacija omogućila je Condillacu da na temelju senzualističke filozofije teoretizira kako bi ta djeca u međusobnoj komunikaciji s početka bila ograničena na neartikulirano vikanje, izraze lica i prirodne geste.

U svom eseju od 1746. Condillac je pretpostavio da su geste, tj. ono što je on nazivao "jezikom akcije," ograničene na rane stadije govornoga i intelektualnog razvoja i zato što je takav jezik inferiorniji, postupno ga je potisnuo govor. Njemačka povjesničarka Renate Fischer nedavno je ukazala na to da je Condillac znatno promijenio svoje mišljenje u Gramatici iz 1775. nakon što je posjetio Institut za gluhonijeme u Parizu i razgovarao s utemeljiteljem Instituta opatom de l'Epeeom. Tada je došao do zaključka da "jezik akcije" nije inferioran u odnosu na govor u onom što njime može prenijeti i da može "dovoljno proširiti da se izreknu sve ideje ljudskoga uma". Ono što je Renate Fischer nazvala "revolucionarnim pogledom na neovisnost moći jezika u odnosu na medij" bilo je mišljenje većine američkih manulista 19. stoljeća, s ovom važnom zadrškom: za razliku od Condillaca, manualisti su smatrali da je jezik stvarno dar Božji, temeljno uvjerenje, a ne samo formalnost.

Do početka 19. stoljeća pitanje o nastanku jezika postalo je važna tema filozofskih rasprava, a Condillacova teorija o primatu gestovnoga jezika naišla je na velik broj pristaša. Učitelji manualisti, većinom fakultetski obrazovani, bili su dobro upoznati s tom raspravom. Kao stručnjaci za znakovni jezik bili su prirodno zainteresirani za mogućnost da je gestovni govor prethodio govoru i često su se pozivali na tu teoriju u svojim stručnim časopisima i konferencijama. Bilo im je drago i ponosili su se idejom da je "znakovni ili gestovni jezik vrlo star" i da "mnogi filozofi smatraju da je to izvorni jezik ljudi" te da je znakovni jezik možda "u Stvoriteljevoj promisli nužan prethodnik govora".

Manulisti, koji su bili evangelički protestanti, tumačili su ovu teoriju pomoću biblijskih priča. Prema njihovu kreaconističkom shvaćanju, ljudi su na ovoj zemlji stvoreni u svojem sadašnjem obliku. Mišljenja su im se razilazila u detaljima kao što je točna narav prvih ljudi, na primjer. Neki su Stvaranje u Bibliji tumačili doslovno i tvrdili su da je Bog stvorio Adama i Evu s gotovim jezikom spremnim za uporabu; neki su pokušavali prilagoditi biblijski izvještaj novijim intelektualnim trendovima i tumačili su ga slobodnije, sugerirajući da je Bog dao ljudima mogućnost da razviju jezik i pustio ih je da razviju tu mogućnost tijekom vremena. Mnogi od onih koji su mislili da se jezik razvio tijekom nekog vremena tvrdili su da je neki oblik gestovne ili znakovne komunikacije sigurno bio korišten prije govornog jezika.11 Međutim, iako su smatrali da se čovjek možda na neki način razvio od Stvaranja, kao na primjer u pogledu jezika, bilo je naširoko prihvaćeno da su ljudi ostali isti moralno i intelektualno, ili su u stvari nazadovali.12 Prema tome, ideja da je znakovni jezik prethodio govoru ne bi implicirala inferiornost u okviru protestantskih stavova. Bila je to, u stvari, oznaka časti.

Nastavnici oralisti krajem 19. stoljeća, međutim, još su više pozornosti poklanjali toj ideji, i dali su potpuno drukčije tumačenje njene važnosti. Naraštajima manualaca "prvi jezik" značio je bliže "stvaranju svijeta". Za postdarwinističke oraliste to je imalo drukčije konotacije jer je za njih to značilo bliže majmunima. Ljudi su se razvili, a ne nazadovali, prema teoriji evolucije, i oni su posljednji proizvod evolucije, a ne njezin početak. U evolucionističkom dobu jezik kao osobina više nije bio neodvojiv od ljudske duše, nije bio jedan od neodvojivih atributa koji su uključivali razum, maštu i svijest, dani čovjeku kod stvaranja. Jezik je, naprotiv, posebna mogućnost postignuta tijekom procesa evolucije od životinjskih predaka. Znakovni jezik dobio je nisko mjesto na ljestvici evolucijskog napretka, niže čak i od "najdivljijih" govornih jezika i pretpostavljalo se da je znakovni jezik spona koja povezuje životinje i ljude. "Stvorenje od kojeg se razvio čovjek s jedne strane i majmun s druge strane" vjerojatno je koristilo neki oblik i gesta i govora, spekulirao je jedan autor u časopisu Science (Znanost). Ljudi su "prvo razvili gestovni govor", ali kasnije ga je zamijenio govor. S druge strane, "majmuni su stvorili isključivo gestovni jezik".

Lingvisti su na kraju 19. stoljeća često koristili teoriju koja se zvala "lingvistički darvinizam": inferiorni jezici su izumrli i u "borbi za opstanak" zamijenili su ih superiorni jezici, tvrdili su "lingvistički darvinisti".14 Gestovna komunikacija dobila je poziciju gubitnika u začetku. Američki filolog William Dwight Whitney, na primjer, smatrao je da se ljudska komunikacija nekad sastojala od "inferiornog sustava… tonova, gesta, i grimasa"; i kroz "proces prirodne selekcije i opstanka boljeg glas je pobijedio".

Jezici ranih ljudi, naravno, nisu mogli biti proučavani izravno – nije ostao nijedan fosil s upisanim govorom, gestom ili izrazom lica. Ipak, antropolozi su krajem 19. stoljeća počeli gledati na takozvane "rase divljaka" kao na primjere ranijih stadija evolucije. Pretpostavljajući linearni evolucijski progres, opisali su ih – Afrikance, američke Indijance, australske domoroce i druge – kao "žive fosile" koji su ostali iza kultura koje su se brže razvijale. To je pružilo prividno sredstvo za proučavanje "ranih" kultura i jezika.

Ugledni je britanski antropolog Edward B. Tylor, na primjer, zapisao u svojim Reserches into Early History of Menkind (Istraživanjima rane ljudske povijesti) da "divljaci i polucivilizirane rase prate svoj govor ekspresivnom pantomimom puno više nego nacije više kulture" što je za njega značilo da su "u ranim stadijima razvoja jezika… geste imale važnost kao sredstvo izražavanja, što se u uvjetima visokoorganiziranoga jezika izgubilo". Iako je Tyler bio vrlo zainteresiran za znakovni jezik, poznavao je britanski znakovni jezik i imao je prijatelje koji su bili gluhi, ipak je pristajao uz evolucijske pretpostavke da je znakovni jezik primitivan i zato inferioran oblik komunikacije.

Garrick Mallery, umirovljeni pukovnik vojske SAD-a, proučavao je sjevernoameričke Indijance za Odsjek etnologije Smithsonian instituta. On je bio vjerojatno najveći stručnjak za indijanski znakovni jezik, a njegovi su članci i predavanja ponekad bili objavljivani u Ljetopisu gluhih u SAD-u. Zajedno s drugim antropolozima smatrao je da je, iako rani ljudi nisu koristili isključivo gestovni govor, "oralni govor ostao nerazvijen dugo nakon što je gesta već postala umijeće". Iako je Marelly povezivao znakovni jezik s nižim stadijima evolucije, ipak se iskreno divio znakovnom jeziku i poštivao ga je. Branio je uporabu znakovnoga jezika od optužaba da domoroci koriste geste samo zato što im je govorni jezik manjkav. Ustrajno se borio protiv raširene teorije istraživača koji su tvrdili da neki domorodački jezici nisu dovoljno razvijeni da bi omogućili komunikaciju u mraku. On je tvrdio da je uporaba znakovnoga jezika vezana uz raštrkanost govornih jezika u određenom kraju – "koliko se broj dijalekata u određenom kraju smanjuje, tako se smanjuje i uporaba geste" – budući da je vjerovao da je prvotna uporaba znakovnog jezika međuplemenska komunikacija. Ipak, za Malleryja je prijelaz na govorni jezik bio jasan pokazatelj ljudskog napretka. Na primjer, izum pisma utjecao je na to da ljudi "govore dok pišu" i zato su manje gestikulirali, smatrao je Mallery. Spekulirao je da su gestovni znakovi bili najrašireniji među onima koji su se bavili lovom – "najvažnijim poslom svih divljaka" – jer im je bilo potrebno zbog prikradanja, a kasnije su ih jednostavno koristili zbog navike. Za Mallerya je bilo neprijeporno da je uporaba gesta bila "obrnuto proporcionalna općoj kulturi". Zaključio je tvrdnjom da je "najupadljiviji kriterij" za razlikovanje "civiliziranih" i "divljih" ljudi "bogatstvu i preciznosti oralnoga jezika, i komunikacije gestama koje su nekada, vjeruje se, bile dominantne u komunikaciji, a sada su koriste u manjoj mjeri".

Ipak, Mallery nije mislio da su znakovni jezici inferiorniji ili inherentno primitivniji – naprotiv, tvrdio je da se njima može izraziti bilo koja misao kao i na govornom jeziku. Skoro sto godina nakon što su suvremeni lingvisti ponovno otkrili znakovni jezik i počeli se njime ozbiljno baviti, Mallery je sa sigurnošću govorio o "konkluzivnom dokazu da je znakovni jezik pravi jezik". Međutim, njegov argument je bio da su znakovni jezici povijesno indiferentni, to jest da su relativno nerazvijeni jer su manje u uporabi u skorašnje vrijeme od govornih jezika.

Tu distinkciju između inherentne i povijesne inferiornosti, međutim, poznati pisci i kritičari znakovnoga jezika u obrazovanju gluhih rijetko su uzimali u obzir. Za većinu je to bio inferioran jezik inferiornih ljudi. Jezik koji upotrebljavaju gluhi postajao je u javnom mišljenju sve više povezivan s jezikom "divljaka". Citati kao što su onaj Edwarda Tylora o "gestovnim znakovima divljaka i gluhonijemih" postao je zajednička referenca popularnih i znanstvenih publikacija. I sam je Darwin pisao o gestama kao obliku komunikacije koju "koriste gluhonijemi i divljaci". Nakon što je ustvrdio da je znakovni jezik bio "svekoliko premoćan u stadijima društvene evolucije kada su ljudi još bili divlji," Mallery je pretpostavio da su "spiljski" ljudi vjerojatno komunicirali "na isti način kao što to čine Indijanci i gluhonijemi" danas. Jedan autor članka u časopisu Science napisao je da su znakovne jezike koristili "manje kulturna plemena, dok govorni jezik možemo vidjeti u civiliziranijih plemena u njegovu najvišem stupnju razvoja", a zatim je dodao da se znakovni jezik koristio u obrazovanju gluhonijemih. "Gestovni jezik je zakržljao i nestaje", zaključio je. Reporter New York Evening Posta napisao je u članku o obilnom gestikuliranju talijanskih emigranata sljedeće: "Budući da je znakovni jezik raširen među divljacima, filozofi tvrde da je" uporaba gestikulacije s govorom ili umjesto njega "znak slabe intelektualne moći i civilizacija to mora ostaviti za sobom". Istaknuo je i činjenicu da gluhe osobe i američki Indijanci također koriste geste u komunikaciji.

Čovjek bi mogao očekivati da se u literaturi o gluhima može naći nešto konkretno o životu gluhih. Međutim, i ovdje je povezanost znakovnoga jezika s ljudima koje su smatrali inferiornima obojila cijelu raspravu, dok su se učitelji oralisti jadali kako je znakovni jezik "svojstven za plemena na niskom stupnju razvoja". Gardiner G. Hubbard, predsjednik Clarke instituta za gluhonijeme, jedne od prvih oralističkih škola, žalio se da je znakovni jezik gluhih osoba "sličan jeziku sjevernoameričkih Indijanaca i Hotentota u Južnoj Africi". J. D. Kirkhuff iz Pennsylvania Instituta dokazivao je da je "čovjek kad je izašao iz divljaštva, odbacio korištenje geste za izražavanje svojih misli" – iz toga slijedi da i gluhe osobe trebaju odbaciti gestu i oslonti se na učitelje koji će "osloboditi gluhe od njihove ovisnosti o gestovnom jeziku". Vodeća oralistica u Engleskoj Sussana E. Hull napisala je u članku u American Annals od the Deaf (Ljetopisu gluhih u SAD-u) da je uporaba znakovnog jezika u obrazovanju gluhe djece "guranje te djece natrag u povijest do ranog stadija naše rase" jer je govorni jezik "kruna povijesti". Budući da je to jezik "američkih Indijanaca i drugih divljih plemena" upitala je: "Hoće li naši sinovi i kćeri ovog devetnaestoga stoljeća biti zadovoljni time?"

Teorija po kojoj je govor u evolucijskoj utakmici zamijenio znakovni jezik bila je toliko raširena da je oralistica Emma Garrett, pozivajući se na to, mogla već 1883. napisati: "Ako je govor bolji od barbarskih znakova za ljude koji čuju, onda je bolji i za gluhe; budući da je pogodniji, govor je opstao".

Manualisti su, naravno, bili svjesni, da američki Indijanci koriste znakovni jezik. U stvari, delegacije Indijanaca povremeno su gostovale u školama za gluhe gdje su razgovarali s đacima i učiteljima pomoću pantomimskih znakova. Jednom prigodom, 1873. u Pennsylvania Institutu "zamijećeno je", kako je to Mallery objasnio, "da su znakove gluhonijemih Indijanci puno bolje razumjeli nego što su gluhonijemi razumjeli Indijance, a potonji su bili puno vještiji u pantomimi". Mallery je smatrao da to nije iznenađujuće "ako se uzme u obzir da je ono što je Indijancima samo pomoćno sredstvo… gluhonijemima prirodan način izražavanja".

Međutim, dok su manualisti često uspoređivali znakovni jezik gluhih sa znakovnim jezikom američkih Indijanaca, u isto su vrijeme bili skloni usporediti ga i s razvijenom umjetnošću pantomime koju su gajili stari Rimljani, ili se osvrnuti na sintaktičke osobine koje znakovni jezik dijeli s latinskim, grčkim, hebrejskim, ili kineskim. Ni jedna od tih usporedaba nije imala za cilj podcjenjivati znakovni jezik, već su tu jednostavno bili dokazi da je gestovna komunikacija bila sposobnost "koju je priroda podarila čovjeku ma gdje se on nalazio, bio divljak ili civiliziran".

Ako izgleda da je znakovni jezik bio više upotrebljavan u prošlosti nego danas, to za manualiste nije bio znak inferiornost, za razliku od naraštaja oralista. Kada su se manualisti pozivali na napredak, mislili su na socijalni napredak, sabiranje znanja i spoznaja, a ne razvoj fizičkih i intelektualnih moći ljudi. Harvey Peet ustvrdio je 1855. pred svojim kolegama: "Mi u svojoj filozofiji ne pronalazimo razlog za odbacivanje nauka Svetog pisma da je prvi čovjek bio umno i tjelesno savršeniji od svojih potomaka. Neke rase ljudi ponekad napreduju, ali u drugim slučajevima na užasan način nazaduju. U najmanju je ruku filozofski ispravno pretpostaviti da su inferiorne rase ljudi degenerirani potomci superiornih rasa, kao što je ispravno pretpostaviti suprotno".

Jedna od povijesnih teorija tog naraštaja bila je da je civilizacija vjerojatnije rasla i padala, nego da je stalno išla uzlaznom putanjom; jezici i narodi nisu se razvijali sve više i više tijekom vremena, nego su imali svoje "rođenje, rast i vrhunac, kao i hebrejski jezik, na primjer, ili veličanstveni jezici Grčke i Rima". Jezici se ne mogu razvijati unedogled, jer "svaki jezik ima tendenciju promijene, propadanja i potpunog izumiranja isto kao i živi organizam". Primjeri sanskrta, hebrejskog, grčkog i latinskog jezika dokazi su da se svi jezici tijekom vremena mijenjaju i konačno "ih pogađa sudbina smrti i tišine koja jednako čeka govornika i govor". Jezici su se promijenili, ali isto tako kao što napreduju, mogu i propadati; nema osnove za tvrdnju da su sadašnji jezici bolji od prošlih.

Amerikanci koji su postali punoljetni krajem 19. stoljeća gledali su na drukčiju prošlost od ove. Budući da se za znakovni jezik pretpostavljalo da je trebao odavno biti potisnut od govornoga jezika, prema njihovu je mišljenju bio inferioran. Kao takav zaslužio je da izumre. Jedan je oralista, 1897., ukazujući na to da su manualisti često spominjali sličnosti između znakovnih jezika američkih Indijanaca gluhih osoba, rekao da on ne bi "dovodio u pitanje istinitost te tvrdnje niti bi nijekao da ona ništa ne vrijedi". On bi toj tvrdnji, međutim, pripisao puno drukčije značenje nego njegovi prethodnici. Dok "divlje rase ljudi imaju sustav znakova uz pomoć kojeg međusobno komuniciraju," rekao je, "mi smo zasigurno dostigli period zemaljske povijesti u kojem možemo odbaciti oruđa divljaka". Zbog "napretka u prosvjećivanju" škole su "sada, na sreću, u mogućnosti dati našoj gluhoj djeci bolje sredstvo komunikacije s ljudima od onih kojima se koriste američki Indijanci i afrički divljaci". I upravo tako kako je u naprednim civilizacijama govor zamijenio znakovni jezik, tako je i uporaba znakovnoga jezika u obrazovanju gluhih – "kao i sve ideje vremena kada je čovjek bio slabije razvijen" – zbog napretka nepotrebna.

Ako su oralisti povezivali znakovni jezik s Afrikancima, što su tek činili kad su susreli gluhog Amerikanca afričkog podrijetla? Teško je naći bilo kakvu informaciju o obrazovanju crne gluhe djece - o toj temi se na sastancima, školskim izvještajima i u literaturi o obrazovanju rijetko govorilo. Međutim, na jugu SAD-a je bilo barem škola za gluhu crnu djecu, koje su kao i škole za djecu koja čuju, bile segregirane, u kojima, jasno, oralizam nije bio primjenjivan kao u školama za bijelce.

Na konvenciji za američke instruktore gluhih, na primjer, nakon što je predstojnik Instituta za gluhonijeme i slijepe Sjeverne Karoline dao izvještaj o novom oralističkom programu u školi, pitali su ga: "Je li u instituciji učinjen ikakav pokušaj da se poučava crnu djecu?" Predstojnik je odgovorio: "U odvojenoj zgradi, kilometar i pol od glavne zgrade, nalazi se 30 crne djece… s posebnim učiteljem koji je zadužen za njih. Tu djecu nismo poučavali niti ih za sada planiramo poučavati".

--------------------------------------------------

Napomene o autorskim pravima:

Izvadak iz knjige "Forbidden Sign: American Culture and the Campaign against Sign Language", Duglasa C. Bayntona, izdao je University of Chicago Press. © 1996. University of Chicago Press. Sva prava su pridržana. Ovaj tekst može se koristiti i davati drugima u skladu sa zakonom o autorskim pravima u SAD-u i može se pohraniti i redistribuirati u elektroničkom obliku, uz uvjet da se objavi i cijela napomena, uključujući i informaciju o pravima izdavača, i uz uvjet da se obavijesti University of Chicago Press i da se za pristup ovim podacima ne vrši naplata. Pohranjivanje ili ponovno objavljivanje ovog teksta u drugim oblicima, u bilo kojem mediju, zahtijeva pristanak autora i University of Chicago Pressa.

Preveo: Jerko Ban