Izobrazba gluhih između oralizma
znakovnog jezika

Luciano Amatucci

 IZDANJE HRVATSKOG SAVEZA GLUHIH I NAGLUHIH
ZAGREB, Palmoticeva 4, - tel./fax 48 14 114
(odgovara: Andrija Halec, predsjednik)

Tiskani materijal možete nabaviti na gornjoj adresi.

Tema izobrazbe gluhih i danas je kontroverzna, usprkos velikih debata o tome kojem obliku izražavanja treba dati prednost. Umjesto alternativnog izbora, korisnija bi bila stručna usporedba kakve su mogućnosti i kakva ograničenja oralizma i mimičko-gestovnog jezika, tako da se ne isključi ni njihova zajednička uporaba.

Tko se želi na objektivan način suočiti s temom izobrazbe gluhih mora u sebi razračunati sa žestokom kontroverzijom između “oralista” i pobornika znakovnog jezika, koja je započela Međunarodnim kongresom o ovoj tematici, održanim u Milanu godine 1880. S tim u svezi govori se o obnovljenom “Stogodišnjem ratu”, ali s jednom bitnom razlikom: taj se rat, nakon jednog stoljeća (ili malo više) pomalo ugasio, ali prepirka o načinu izobrazbe gluhih posljednjih je desetljeća dobila novu žestinu.

S jedne strane, razvoj znakovnog jezika, ili bolje rečeno nacionalnih znakovnih jezika koje rabe gluhi, doveo je do punog priznanja tih jezika kao “pravih jezika” po znanstvenim kriterijima.

Iz ovoga proistječe priznato oblikovanje “zajednica gluhih” kao posebnog tipa “jezične manjine”, s pravom na zaštitu po novom modelu “integracije”, koji se afirmirao u posljednje vrijeme u svezi s fenomenom migracija.

S druge strane, širenje i usavršavanje “slušnih pomagala” ponudilo je oralističkoj praksi novo sredstvo velike efikasnosti.

Osim toga, primjena “kohlearne implantacije” s kompjutoriziranim elektronskim komponentama, usprkos novim rezervama, uskrisila je stari san da će se gluhima omogućiti “da čuju Beethovenovu glazbu”. Tako je knjiga američkog neurologa i pisca Olivera Sacksa Vidjeti glasove, koja je napisana da podupre znakovni jezik pa je postala svjetskim bestsellerom, dobila u Italiji repliku s očitom oralističkom inspiracijom u tekstu Čuti znakove, kome je autor Giuseppe Gitti.

Dva nova svjedočanstva

Zatim su na bojno polje došle dvije gluhe djevojke, koje su ponudile svjedočanstva iz svog osobnog a oprečnog iskustva: Francuskinja Emanuelle Laborit svojim Galebovim krikom, te Talijanka Valentina Paoli djelom Nadvladane zapreke.

Emanuelle Laborit, gluha od rođenja, osvojila je godine 1993. u Francuskoj “kazališnu nagradu Moliére” za svoju recitaciju u drami Djeca tišine (prijevod djela Djeca manjeg boga američkog dramaturga Maxa Medoffa). Nedavno ju je talijanski redatelj Roberto Faenza izabrao za ulogu gluhe protagonistkinje filmske verzije romana Dugi život Marianne Ucria od Dacije Maraini. Njezina knjiga treba bi biti svjedočanstvo o odgoju i izobrazbi gluhih te njihovu traženju identiteta, koji se guši nametanjem čistog oralizma a oslobađa dodatnom uporabom znakovnog jezika. “Služim se jezikom ljudi koji čuju – tumači autorica - kao svojim drugim jezikom, da bih izrazila svoje apsolutno uvjerenje kako je znakovni jezik pravi jezik, naš jezik, onaj koji nam dopušta da budemo ljudska bića što komuniciraju… tako da se može reći kako se gluhima ne smije negirati pravo na uporabu svih jezika, bez getoiziranja i bez ostracizama, s ciljem da dobiju pristup životu”.

Valentina Paoli, oralistički školovana, pruža svjedočanstvo u suprotnom smislu. “Nikad nisam zalazila isključivo među gluhe, niti sam ikada rabila znakovni jezik (koji i ne poznajem!)…Je li znakovni jezik bogatstvo?… Ako jest, ja ipak više volim vladati presiromašnim talijanskim jezikom koji rabe obični smrtnici ove zemlje.” Valentina – kako je javljeno – upisala je studij psihologije na Sveučilištu u Padovi; a kad joj je ponuđen “tumač” ili drugi oblik pomoći, odgovorila je da joj se samo zajamči mjesto u prvoj klupi, kako bi mogla bolje pratiti predavanja.

Jasno je, pred nama su dva uspješna slučaja koji su rezultat dvije oprečne metode. Nije čudo što djevojke koje daju svjedočanstva usvajaju argumentaciju, pa čak i unaprijed stvorene zaključke, “Škola” koje su ih odgojile.

Ovdje trebamo kazati da se, protivno nego kod čistog oralizma, za znakovni jezik ne postavlja zahtjev njegove isključivosti u uporabi. Kontroverzija ne obuhvaća samo temu komunikacije (s osobama koje čuju, odnosno s drugim gluhima) već još više i pitanje individualizacije formativnih procesa pogodnih za razvijanje mišljenja i osobnosti gluhog čovjeka pa, prema tome, i usvajanje onakvog vladanja verbalnim jezikom koje se manifestira inteligentnim čitanjem i pismenim izražavanjem.

Srž oralističke teze iskazuje se formulom kako “gesta ubija riječ”: tvrdi se, zapravo, kako usmjerenost na gestovni modalitet, baš zato jer odgovara komunikativnom kanalu koji je gluhima prirodan, unaprijed nanosi štetu učenju verbalnog jezika. Dodaje se tome kako uporaba znakova ometa konceptualno razmišljanje te se u prilog tome citira tvrdnja romanopisca Alessandra Manzonija u svezi gluhih: “Učite ih govoru, jer govor je najčistije sredstvo koje izravno vodi intelektu, dok gesta više govori osjećajima i fantaziji nego inteligenciji”.

Primjećuje se, s druge strane, kako je u Italiji imao težinu, u korist oralizma, također i politički zahtjev da se eliminira jedan odvojak jezičkog skretanja, jer je ona zemlja koja je težila nacionalnom jedinstvu i putem lingvističke norme.

U cjelini pak, pretjerani oralizam ide na ruku jednoj konformističkoj kulturi, koja daje male ustupke različitosti te smatra da je lijepo ono što je normirano. Ova kultura utječe i na sam stav gluhih, koji su katkada bojažljivi kad se radi o načinu izražavanja kojim se odmah izvanjski pokazuje njihov hendikep i različitost (u svezi sa sluhom).

Nasuprot tome, pobornici znakovnog jezika postavljaju u prvi plan oslobađajući karakter uporabe komunikacijskog modela koji je prirodan, nekompromitiran, te ističu sigurnost koju pruža gluhim učenicima u kontaktima s vršnjacima koji su poput njih, pa i s odraslim gluhima. Naglašava se, usto, da je konceptualizacija moguća i bez verbalnog jezika te da znakovi izražavaju i apstraktne pojmove, svojim konvencionalnim sustavom, koji nije samo ikonički (slikovni); s druge pak strane etimološke studije pokazuju da i sam verbalni jezik izražava intelektualne aktivnosti terminima koji su se izvorno odnosili na fizičke (materijalne) radnje. Ističu se, također, općeniti nalazi iz proučavanja bilingvizma o suodnosu materinskog i stranog jezika, koji većinom pokazuju korist od dvostrukog jezičnog angažmana jer pospješuje, a ne ometa napredak s dodatnim zaključkom da, u našem slučaju, bilingvizam uključuje dva različita kanala komunikacije pa je koristan i onima koji čuju.

Uopće, sklonost prema znakovima izražava otvoreniji i inovativniji mentalni stav, sposoban razumjeti i valorizirati različitost. Jedna se polemička i ekstremna formulacija iskazuje sloganom “I am proud to be Deaf!” (Ponosan sam što sam gluh!), koji vidimo prilikom manifestacija na majicama nekih američkih gluhih đaka. Na pitanja: “Vaš najdraži motto?” i “Koji biste prirodni dar željeli imati?” Emanuelle Laborit odgovara: “Iskoristiti život; a dar već imam, gluha sam”.

Radi se, u biti o zahtjevu za dostojanstvom.

Kratak povijesni osvrt

Gluhe osobe (dakle i nijeme) u svim su se vremenima služile znakovnim jezikom u međusobnom sporazumijevanju. Već je Platon, u Kratilu, zapazio: “Kad ne bismo imali ni glasa ni jezika, a željeli bismo usprkos tome izraziti nešto jedan drugome, potrudili bismo se, kako danas to čine nijemi, da pridodamo značenje našem sporazumijevanju rukama, i glavom i ostatkom tijela”.

Nedostatak oralnog komunikacijskog kanala neće sam od sebe, razviti spontano gestikuliranje, kakvom se i ljudi koji čuju utječu, ali utjecat će na izbor novih znakova za izražavanje pojmova, figurativno prikazivanje stvari, unošenje gramatičkih elemenata (npr. jednine i množine, ideje prošlog vremena i futura). Utvrdit će se tako konvencije, po kojima se za svaku potrebu upotrebljava baš jedan određeni znak, a ne neki drugi.

Lingvisti, kad govore o nastanka jezika, daju kao primjer stazu, koja pomalo dobiva svoj oblik kako sve više ljudi prolazi njome. Jezik se stvara uporabom u okviru jedne zajednice da bi se kasnije okoristio i činom kodifikacije, sistematizacije i razvoja, što obavljaju gramatičari i pisci. Jezik okuplja skupinu koja se njime služi i istovremeno je čini različitom od “drugih”.

Međutim, gluhi su oduvijek bili raspršeni na širem teritoriju, pa se kod njih koncept zajednice u pravilu odnosi na časove susreta i okupljanja u lokalnim klubovima. Takve su okolnosti u prošlosti omogućile stvaranje samo siromašnih jezika, u okviru određenih teritorijalnih granica, u obliku dijalekata i lokalnih žargona.

Tek od 16. stoljeća imamo dokumente o inicijativama za izobrazbu gluhih, a te inicijative bile su privatnog karaktera i u korist osoba na visoku položaju. Način rada slabo je poznat, jer učitelji nisu bili skloni javno govoriti o svojim metodama.

U drugoj polovici 18. stoljeća opat De l’Epée utemeljio je prvu javnu školu za gluhe u Francuskoj. U tu svrhu razradio je jedan konvencionalni znakovni jezik, uzimajući kao središnju jezgru znakove koje su njegovi učenici rabili pa dodajući mu druge znakove za pojedine predmete, svojstva i događaje, kao i seriju znakova koji će izraziti gramatičke pojmove.

Analogni posao obavio je u Italiji opat Tommaso Silvestri. U biti, učitelji škola za gluhe napravili su u pogledu znakovnih jezika ono isto, što su gramatičari i pisci učinili za verbalne jezike. Poslije toga nastajale su različite škole za gluhe u nekonfliktnoj atmosferi pa čak i s eklektičkim, izbornim rješenjima. Giovanni Battista Asserotti (1753.-1828.) čak je tvrdio kako je “najbolja metoda za obuku gluhonijemih nemati nikakve metode”.

Međunarodni kongres u Milanu godine 1880. donio je, naprotiv, uz potporu njemačke škole i neslaganje delegacije Sjedinjenih Država, afirmaciju oralnoj metodi, koja se postupno nametnula u europskim zavodima za odgoj i obrazovanje gluhih. U školama s naglašenijom oralističkom inspiracijom od učenika se tražilo da dok govore drže ruke na leđima, kako bi izbjegli svaku napast da se posluže znakovima. U U.S.A, naprotiv, prevladavanje liberalne orijentacije omogućilo je stvaranje posebnog sveučilišta za gluhe, Sveučilišta Gallaudet u Washingtonu, koje je s vremenom postalo centar za jezik i kulturu gluhih.

Ipak, u našem je stoljeću rasprostranjenost javnih škola za gluhe stvorila, okupljanjem gluhih učenika i odazivom njihovih obitelji, povoljnu klimu za razvitak znakovnog jezika. Oralist Decio Scuri (direktor državnog Zavoda za gluhonijeme u Rimu, Via Nomentana, pedesetih godina) prisiljen je bio priznati kako “u internatskom ambijentu, koliko god to moramo žaliti, konvencionalna mimika je još uvijek najbrže, najugodnije i najpraktičnije sredstvo za komuniciranje kome će pribjeći gluhonijemi u međusobnom razgovoru kad mogu izbjeći svaku kontrolu i nadzor osoblja”.

Ovaj tekst nam osvjetljava prisilan karakter čistog oralizma u odnosu na prirodnu tendenciju gluhih da se izražavaju mimičko-gestovnim jezikom.

Sadašnja situacija u Italiji

Sustav školovanja gluhih u Italiji doživio je u godinama 1977. i 1978. radikalne promjene, koje ipak nisu direktno zahvatile problem znakovnog jezika.

Uredbom 517/77 dopušten je izbor hoće li dijete polaziti redovitu ili specijalnu školu. Obitelji, prije nego su mogle ocijeniti rezultate redovitih škola, većinom su se za te škole opredijelile, jer su djelovali utjecaji propagande i iluzija o “brisanju hendikepa”.

Nakon zdravstvene reforme u 1978., rehabilitacija gluhih u logopedskom dijelu (govorna artikulacija, čitanje s usta), čime su se dičile specijalne ustanove, prenesena je na zdravstvenu službu. Ova inovacija ima svoju neprijepornu vrijednost, po tome što se rehabilitacija povjerava specijalnom paramedicinskom osoblju, koje može djelovati već u predškolskoj dobi, kada je intervencija najefikasnija. Međutim, kvalitativna i kvantitativna razina usluga zdravstva nije podjednaka na čitavom teritoriju države i nije uvijek zadovoljavajuća. Ipak, bilo bi netočno reći da u ovom sustavu današnja škola slijedi oralnu metodu: u zbilji nastavnici prihvaćaju rezultate oralističke intervencije zdravstvenih službi, kakva god ta usluga bila, dobra ili loša, a nisu pozvani da je poboljšaju, a još manje da je ocjenjuju.

“Ustanak” znakovnog jezika zabilježen je najprije u znanstvenim krugovima, nakon objavljivanja djela Sign Language Structure (Struktura znakovnog jezika) američkoga autora Williama Stokoe, 1960 godine. Naša istraživačica Virginia Volterra objavila je 1981. antologiju Znakovi kao govor – Komunikacija gluhih, a 1987. tekst Talijanski znakovni jezik.

U skladu sa zaključcima znanstvenog istraživanja, Europski parlament je 17. lipnja 1988. potaknuo priznavanje i uporabu znakovnog jezika gluhih. Naš okvirni zakon o hendikepu (L.104/92) razmatra “mjere za ostvarivanje prava na obuku hendikepiranih osoba… specijaliziranim jezicima…”. Isti zakon, predviđajući angažiranje tumača na Sveučilištima, da bi se gluhima olakšao studij, pretpostavlja nastavu s uporabom znakovnog jezika.

I javnost, to jest populacija koja se ne bave ovim poslom, zainteresirala se za znakovni jezik zahvaljujući nekim filmskim djelima.

Najpoznatije od ovih djela, Djeca manjeg boga, snimljeno po Medoffovoj drami, donijelo je glumici Marlee Martin, glavnoj junakinji filma, nagradu Oskar. U isto vrijeme pokretanje TV-dnevnika s paralelnim prijevodom znakovnim jezikom pokazuje svima mogućnosti ovog jezika da se prilagodi svakoj potrebi izražavanja. U ovakvoj situaciji među oraliste prodire stav veće tolerancije prema znakovnom jeziku, što ide dotle da se dopušta mogućnost njegova korištenja u školi kod učenika koji to zahtijevaju. Postoje temelji za susret na pola puta s pobornicima znakovnog jezika, koji su pak pozvani da odustanu od nekih radikalnih hipoteza.

Uistinu, i u pogledu integracije manjina, tendencija je da se prizna njihova “asimetrična” pozicija u ovom današnjem društvu koje ih prihvaća, pri čemu se, pored valorizacije izvornog jezika i kulture, naglašava zalaganje za uključivanje u većinsku kulturu. S druge strane, svrstavanje gluhih među “jezične manjine” treba uzeti cum grano salis (tj. uz ogradu, a ne sasvim doslovno): jer radi se ipak o kulturi i jeziku proizvedenima deficitom, u jednoj malobrojnoj, ako ne i prigodnoj zajednici, s obzirom na raspršenost gluhih na teritoriju.

Postavlja se, prema tome, jedna pretežno ideološka kontroverzija, odnosno stručna konfrontacija o mogućnostima i granicama oralizma i znakovnog jezika u izobrazbi gluhih, o pogodnim modalitetima integrirane didaktike i odgovarajućem organizacijskom modelu. Ali ni na ovom terenu ne nedostaju motivi za diskusiju.

Prema zapažanjima Emanuelle Laborit, “ne uspijevaju svi gluhih artikulirati riječi, laž je tvrditi protivno, a kada u tome i uspijevaju, sposobnost izražavanja im je ograničena”. Također je istaknuto da je vizualna percepcija riječi na usnama nepotpuna. Trebamo se sjetiti kako se neki glasovi ne mogu čitati s usana, zatim da se neki fonem iskazuju sličnim pokretima usana (npr.p,b,k,f,) pa da se neki opet deformiraju u posebnim uvjetima artikulacije." Osim toga, za čitanje s usta traži se da govornik stoji sučelice i da mu je lice osvijetljeno, te da nema nekih zapreka pogledu ni defekata usta kao govornog organa; čitanjem s usana se ne percepira naglasak ni intonacija govora; i, na kraju, pri čitanju s usta dolazi do povremenog opadanja pozornosti.

Replicirajući na ovo navode se rezultati, bez sumnje pozitivni, oralne rehabilitacije koja je rano započeta i uključivala je uporabu slušnih pomagala. Ta pomagala sigurno ne mogu gluhome vratiti sposobnost “akustičkog razabiranja”, jer tu sposobnost ne posjeduje, ali njima se poboljšava njegova percepcija govornog ritma pa time i njegove sposobnosti razumijevanja.

Nasuprot tome, ističe se kako rječnici znakovnog jezika sadrže ograničen broj riječi, u usporedbi sa desetinama tisuća riječi u rječnicima verbalnih jezika; iz čega se zaključuje da prijevod na znakovni jezik simplificira i osiromašuje govor. Na ovo se replicira kako mimičko-gestovni jezik raspolaže neograničenom sposobnošću ekspanzije. Znakovni jezik, ustvari, služi se ne samo rukama već i drugim sredstvima: modulacijom pokreta, prostornim predočavanjem, izrazima lica, položajem trupa i ramena. Daljnju eksplikaciju daje položaj ruku pri izvođenju znaka, uporaba jedne ili obje ruke i odnos među njima, usmjerenje dlana i prstiju. Nema dakle poteškoća kod uvođenja novih riječi ili stvaranja sastavljenih riječi i derivata, pa i korištenja (za kazivanje vlastitih imena) prstovne abecede. A što se tiče prilagođivanja verbalnog i znakovnog jezika jednog drugome, nudi se mogućnost izbora ili alternativne uporabe obiju metoda: “bimodalna” i “dvojezična" (bilingvistička) metoda. Prema bimodalnoj metodi pružaju se učeniku istovremeno (simultano) oba jezika. Nasuprot tome dvojezična metoda predlaže vremenski razdvojenu uporabu govornog jezika i znakovnog jezika. To se događa, barem u prvo vrijeme, kad su govornici različiti, prema principu ”jedna osoba, jedan jezik”.

Zaključno razmatranje

Paradoksalno je, u momentu kad je stvoreno raspoloženje za prihvaćanje znakovnog jezika u nastavi, da opadanje specijalnih škola ograničava uvjete okupljanja gluhe djece, koji pogoduju razvitku i zajedničkom učenju ovog jezika. S druge strane samo malen postotak gluhih dolazi iz obitelji gdje ima još neka druga gluha osoba pa je moguće kod kuće učiti i izravno prakticirati znakovni jezik. Ovo zahtijeva da se pri školama angažiraju stručne osobe za učenje (ili usavršavanje) znakovnih jezika za rad s djecom (predškolske i školske dobi), te za rad sa specijaliziranim nastavnicima, pa i obiteljima. U tom pogledu pomažu razni “Centri za informiranje i usavršavanje znakovnog jezika”, u kojima pretežno djeluju gluhi ljudi ili čujuća djeca gluhih, a osnivaju se na cijelom području države. Odlučan doprinos, uz male troškove, može pružiti televizija didaktičkim propagandnim i zabavnim emisijama na znakovnom jeziku, koje se mogu snimiti i na videokasete.

Što se tiče organizacijskog modela, trebalo bi pozdraviti osnivanje “škola posebno opremljenih” za gluhe, koje normalno primaju i učenike zdrava sluha za redovitu nastavu, ali imaju specijalizirano osoblje i posebne stručnjake, strukture, adekvatne službe i odgovarajući didaktički materijal. U tom smislu se nedavno izjasnio Nacionalni savjet za prosvjetu.

Ostaje činjenica da nije moguće prevaliti na škole zakašnjelo izvlačenje iz današnjeg nepriličnog položaja. Zdravstvena služba pozvana je da obavlja svoje rehabilitacijske zadaće ranom i adekvatnom intervencijom, dok vrtići mogu biti važan faktor povezivanja rehabilitacije i školovanja.

Razmatranja koja smo iznijeli nemaju pretenziju da budu konačnica razgovora. Tema školovanja gluhih jako je kompleksna i pruža beskrajne mogućnosti iznošenja različitih mišljenja pa to zahtijeva opsežna istraživanja o dosadašnjim iskustvima u Italiji i drugim zemljama. Potrebno je još eksperimentirati, konfrontirati i verificirati, s duhom rasterećenim od ideoloških predrasuda i otvorenim za iskustva drugih.

Preveo: Andrija Žic