Gluhonijemi

Vjekoslav Majer

Oni svijet gledaju kao u sliku,
koju se ne može maknut iz okvira.
Njihov je život pun velikoga mira
kao i život nas sa sluhom, kada
snijeg tiho prši, utjeha samotnika.

Znaju što je zima, što je toplina,
ali oni ne znaju što je zvuk,
jer jedini za njih zvuk je muk,
i njegova uvijek jednaka jačina:
tišina.

Ona je njihov život zarobila,
ona je s njima prije rođenja bila,
ona će s njima i poslije smrti biti,
tišina, tišina, tišina i opet tišina,
koja ih krije, i u koju se moraju kriti.

Grije ih sunce; iz silne daljine
sipa svoje zrake kroz prostore tihe.
Nisu li i ti prostori gluhonijemi?
Nije li i zrak oko njih nijem?
O, kako dugo o tim stvarima misle,
klone im glava i hvata ih drijem.

Oni u svijet gledaju kao u sliku,
koju se ne može maknut iz okvira.
Njihov je život pun velikoga mira
kao i život nas sa sluhom, kada
snijeg tiho prši, utjeha samotnika.

Oni se pasu na bojama (o tiha sreća),
opipavaju ih, glade, maze.
K njima tiho zaplove sve vaze
puna bujnog i najljepšeg cvijeća.

Boje su njihov govor i utjeha trajna,
kada ih zbilja okruži kao led.
O, što bi za njih bio njihov svijet
da nema boja (a boja je tajna).

Oni ne znaju što je jeka
kad brda nedaleka
odzvanjaju.
Ali oni ljepše sanjaju,
u snu se smiješe,
kao da ih prikaze daleke,
otvarajuć,
zatvarajuć
usta,
tješe.

Bez zvuka
pada tuča po pragu
kao po baršunu.
Grmljavina ne para uši.
Kada se što ruši,
ne čuju lom.
Bez jeke hodaju po životu svom
kao po sagu.

Oni su
svijet u svijetu,
želja u kretu
ruku govorljivih vrlo.
Što je drugome grlo,
što su drugome uši,
njima su pokreti:
signali duši,
da opasnost ide,
koju oni ne čuju
- ali vide.

Kad bi oni i letjeti mogli,
nikada ne bi čuli svojh krila šum.
Nogama bi odgurnuli hum
tiho, kao da i nisu na svijetu.
Al' nikad ne bi čuli svojih krila šum.